Otići i vratiti se , pa opet i opet. Svakog dana . Heftama , mjesecima … Godinama… Nijemo i bez pogovora je slušo i izvršavo komande koje su mu bile upućene Generacijama iz pedesetih , šezdesetih bio je zakletva .Tako i mome ocu. Ime mu je bilo Rog. Bicikl. Bio je napravljen na osnovu pretka, njemačkog. Koji je poslije rata preteko i posluzio poslovično preduzimljivim Slovencima da naprave nešto. Nešto što je u tim poratnim godinama, za koje smo mislili da će ostati vječno i da više rata biti neće, predstavljalo imovinu koja je, rijetkima,bila lahko dostupna. Onoj velikoj većini, među kojima je bila porodica mog oca, trebalo je za njega dobro odvagati oskudni kućni budžet i odreći se nečega i kupiti ga.
Od ničega, odreći se nečega!
To “nečega”, ni do dana današnjeg nisam mogao da dešifrujem.Tajnu te enigme poznavala je samo moja mati koja je bila, kao i u mnogim bosanskim porodicama, stub kuće koji je odolijevao zubu vremena i koji je, bez obzira na osjećaj khrkosti, nosio teret dok je bilo “vijeka i lijeka”.
Majka je,po starom čaršijskom tabijatu, ostajala kod kuće da je pazi i mazi da njena djeca i čovjek, kada se iz škole i posla kući vrate, nađu hranu i džebanu i da siti, čisti i zadovoljni krenu u novi dan koji je u tome vaktu počinjo parolom: “dok traje obnova, nema odmora”.
I nije ga bilo . Radilo se u smjenama i dodatno , po potrebi , u ” četrvrtoj “.
Tada subota još nije bila neradni dan.
Vikend je bila neka egzotična imenica koju su očevi rijetko pronalazili u tadašnjoj uniformisanoj štampi, a onda stidljivo i bojažljivo izgovarali.
Kroz pramenove magle vremena sjećam se dana kada me je otac jedne neradne nedjelje, dok se odmaro od mučnog posla sakupljanja zlatica sa listova kompira, pozvo:
-Sine, donesi mi Borbu i Oslobođenje!
– A, šta je to ?- upitah djetinjski naivno.
– To su novine. Eno ih, na sećiji u kuhinji. – reče i odhuknu.
Otrčah do kuhinje u kojoj je majka , duboko zamišljena nad šporetom ozidanim od austrijske cigle, kuhala grah. Uz maleni hastal sa četiri postavljena tanjira i kašike,bijaše i sećija sa tri šiljteta i uredno zategnutom serdžadom na kojoj nije bilo ničega.
Da je ne bih bihuzurio i trgao iz dubokih i, vjerovatno, teških misli koje su bile izazvane pitanjem – šta će se sutra jesti, sam sam pronašo novine na kredencu gdje su se držale stvari važne za domaćinstvo.
U teglama i konzervama, koje su se čuvale ko nešto dragocijeno , a preostalim od “Americkih paketa” u kojima su se mogla napipati i konzervirana Trumanova jaja, čuvale su se važne namirnice : šećer, so, biber i još mnoge sitnice koje su tada mnogo značile.
A na polici, postavljenoj visoko na nedohvat ruke, bio je omanji fišek sa “dragocijenošću” – kahvom. Dostup do nje imala je samo majka, koja se morala pripeti na štokrlu, ono četvrto počasno mjesto od sofre, da bi je u rijetkim trenucima odmora dofatila i, pažljivo vagajući okom, u džezvu nasula i poslije ispekla.
Redovno se čuvala za goste i komšije , kada bi došli na sijelo. Tada je moralo biti jer se njome ukazivala čast i pažnja. Pogotovo za komšije.
Ono što sam cijelog moga bosanskog života osjećo, a sada i naučio, bilo je potonulo u moje Jezero sjećanja. I kako vrijeme neumitno teče, sve češće izroronjava iz dubina duše i čuje se neki dozivajući glas: Komšija! Komšija je sociološka, fundametalna odrednica koja kaže “da je komšija preči od familije i da je to” nešto” autohtohno i živi samo u Zemljici i što se nosi sa sobom i pazi i njeguje i ostavlja u amanet generacijama”. Da je ona precizna i istinita , uvjerih se živeći u svijetu susjeda.
Toga dana, kada ocu donesoh novine koje su za jednog maksuma imale veličinu i debljinu omanjeg jorgana, prvi puta sam čuo tu rijec “vikend”.
– Kako to da ne rade cijelu heftu, a imaju pa i nama šalju – zapita se zamišljeno i otpi dobar gutljaj iz metalne kofe, u kojoj je zagrabio okrepljujuću tečnost iz ozidanog bunara punog biste i hladne vode, na kojoj su bile plavom bojom naslikane dvije stegnute ruke koje su se prijateljski pozdravljale. A pored njih je pisalo velikim slovima : “USA”.
Poslije, kada su me moji učitelj naučili da čitam a, docnije, i da razmišljam, razumio sam značenje tih riječi. I to ne, samo, razumio.
Razumio sam i zašto je otac te nedjelje i, tog dana “odmora”, iz te iste kofe u kojoj je bila bunarska voda, pažljivo prao bicikl imena – Rog.
Razumio sam, sa velikim zakašnjenjem, šta su i novine pisale.
Novine, Borba i Oslobođenje.
NASTAVIT ĆE SE…
(SodaLIVE.ba)
Milenko Blagojević, narodu poznatiji pod pseudonimom ZAREZ.
Moj djed Abdulah Begic iz Hrvata ima takav isti i dan danas.
@Blasfemija i @Eso S.
Hvala vam na ovim informacijama.Toliko vremena provedoh sa njime ,a neznadoh za rogov pseudonim ZAREZ.
Sada me interesuje kako je dobio taj nadimak ?
Ako bi bilo moguce ,dosao bih u Hrvate ,za koje me vezuju i lijepe uspomene,da djedu Abdulahu donesem i neki peskes .Kada ga tako dobro cuva ,vala je zasluzio.
Zamolio bih sve one koji nesto znaju o ovome biciklu, “americkim paketima” i ostalim temama ovoga teksta da slobodno nesto napisu kako bih mogao da to stavim u sljedeci ili neki drugi nastavak ,jer voznja biciklom rog se nastavlja i on ce nas dovesti do mnogih dogadjaja i mjesta kojih se mnogi od Vas sjecaju i o kojima imaju sta da kazu.
Maksuz selam za djeda Abdulaha sa zeljom da nadzivi svoj bicikl .
Milenko svaka Ti cast.Veliki si Bosanac,Srbin?Kada sretnem ( pa makar i na ovakav virtuelni nacin) takve ljude kao sto si Ti ne gubim nadu u suzivot Bosanaca islamske,pravoslavne i katolicke vjerosispovijesti.Mozda smo se nekada u Lukavcu indirektno sreli.Mozda se poznajemo?Ali vjeruj mi volio da Te licno upoznam i stisnem Ti ruku kao dobrom covjeku.Dok je takvih ljudi kao Ti nikada se nece ugasiti nada da ce BiH jednoga dana biti ponovo ona BiH, koju nas dvojica poznajemo i u dusi nosimo.
@Frizer Kad Avdaga čuje ovakve riječi iz srca Zemljice Bosne i srca bosanskoga ,onda se damari otržu od razuma i predaju da ono malo duše upravlja emocijama .
U djeliću momenta neka topla jeza prođe kroz mene ,isto onako ,kao kad sretneš nekoga od najdražih svojih, kojega dugo ,dugo ,nisi čuo ni vidio .Jeza uminu ,kada se ta misao od mene otrže i uputi beskrajnim stazama iskona,
da bi se vratila i ponovo susrela sa izvorom.
Ja ,u suštini ,i pišem da bi nam ruke ostale stisnute a duše ispunjene merhametlukom koji nam Zemljca podari.
Pišem i želim da se istinski sretnemo i da ovo pisanje ozvaničimo prijateljstvom koje je i bilo ,samo ga mi nismo bili svjesni.Bosna i Hercegovina je nas usud koji s ponosom nosimo ,gdje god bili.
Kada se,uskoro ,sretnemo u Sodi ,nećemo morati da tražimo znak raspoznavanja jer smo mi jedno.Raspoznajemo se po merhametluku.
rog hm…hm, podsjeti me na moju majku koja bi onih ratnih godina jasuci taj bicikl sebi ubrzala put do sela gdje su zivjeli djed i nena rahmetli, zurila bi da djeci sta sa sela donese…
Alejkum Selam Milenko, a Abdulaha svi Lukavacki penzioneri poznaju tako da se mozete saletit u domu penzionera i mislim da tu mozete snjim rastabirit pokoju, samo uz napomenu da mu je sluh oslabio mozda da se budete malo dovikivali hahaah.
Hajd uzdravlje.
ROG ja mislim da znaci Radna organizacija Gorica.
@ Eso S.
Selam alejkum i fala ti na informacijama . Djeda Abdulaha rado ću posjetiti .Volio bih da s njim napravim jedan manji intervju.A za dovikivanje nejma problema ,lahko ćemo se mi razumjet.
@ dzeko ,baš si potrefio jednu od tema do koje će se” Rog”
dokorutat.
Pošto ti svaka pogadja, mislim da imaš bolji koeficijent od Edina.
A za 30 godina ici ce kolumna pod nazivom..Price iz inernet kluba:Facebook
@ IQ Begenišem .Jedino će učesnic biti taze.A ,ja nešto plaho i ne arlajšem za facebook. More bit da mu daju neko bosansko ime…Ko ,Obrazli tefter .