Šta je pravda i pravednik
U poštivanju ovog principa pojavljuju se problemi jer svi ne mislimo isto o tome šta je pravedno i ispravno, a proizašlo je samo iz čulne spoznaje i zajedničkog odnosa prema stvarima i vrednovanju istog. A takav odnos i mišljenje nastali su iz rutine života i kolektivnog mišljenja koje nije rezultat pronalaska suštine u odnošenju i vezivanju za stvari, predmete i ideje. Dakle, ovdje nema mjesta ontološkoj i gnoseološkoj spoznaji već samo prosječnosti i površnosti, što je svojstveno masi i mehanicističkom pogledu na život i svijet. Pravda se ne sastoji samo u tome da se govori istina i da se da svakom svoje, jer dati ludom njegovo oružje (ili budali štap u šake ili upravljačku palicu) zlo je i promašaj za ljude. Pravda se isto tako ne sastoji ni u činjenju dobra prijatelju i nanošenju zla neprijatelju, jer pravedan čovjek ne smije nikom činiti zlo pošto zlo nikad ne donosi dobro.
Da li se u činjenju pravde ili nepravde pojavljuje korist, lični interes? Reći ćemo da se pojavljuje. A da li mi želimo i poštujemo samo pravednika koji je pravedan zbog same suštine pravde zbog čega se i pojavljuje prava sreća i pravo zadovoljstvo? Opet će većina reći da. A kad kažemo za vlast da oni trebaju da imaju za cilj ostvarenje interesa potčinjenih, naroda, opet potvrdno kažemo da. Ali je isto tako potrebno znati koji se interesi kriju kod onih koji se bore da uđu među upravljače države. Od spoznaje karaktera interesa zašto se neko opredjeljuje za nešto mi preko toga spoznajemo ličnosti tih ljudi i njihove buduće praktične namjere koje se kriju u unutrašnjem kolektivnom i individualnom čovjeku. Nepravedni uvijek ima više koristi od pravednog. Pravedni radi za nepravednog, osim ako nije pravedan samo što vidi da ima korist od nepravednog. Onda su otprilike slični jedan drugome.
A nepravedni uvijek radi samo za sebe. Kad su svi pošteni, onda niko i ne želi da vlada, što je dokaz da se vlast ne vrši u svom sopstvenom interesu već u interesu onih kojima se vlada. Neki smatraju da pošteni ljudi uzimaju vlast iz straha da je ne uzmu nepošteni. Prepoznati ko su pošteni, a tko nepošteni nemože se ostvariti na dan izbora ili opredjeljivanjem za ovu ili za onu stranku samo po njihovim vođama i nazivima stranaka. Oni se grade kroz obrazovanje i odgoj od strane države i institucija. Ta vrijednost iziskuje sistemski rad kako u strankama kroz razne oblike rada, tako i kroz škole i u okviru porodica, a ponajviše od državnih upravljača prema kojima su oči najviše uprete. Pošto ljudi postavljaju pitanje sebi da li je za čovjeka povoljnije da bude pravedan ili nepravedan, razmotrit ćemo i to pitanje. Pravda se sastoji u dobroti i znanju, nezavisnim od posjedovanja vlasti, a nepravda u porocima i neznanju, jer će se kroz ove veze saznati zašto smo vezani i kako se tretiramo u vanjskom svijetu od strane drugih sa kojima živimo, a posebno u svijetu „unutrašnjeg bića“ koje se razlikuje od bića koji se vani planski ispoljava zbog koristi.
Najprije čovjek treba da kroz svoju samospoznaju, samosvijest i svjesnost o vanjskom svijetu ima znanje o sebi i o društvenim kretanjima i da sam kao individua zaključi da li poznaje svijet i ljude, šta nose u sebi kao originalne ideje i kako se one sukobljavaju u vanjskom svijetu kad osoba živi praktični život i kad stupa u veze i saradnju sa ljudima. Pošto je karakteristika mudrosti i vrline da umije dobro rukovoditi čovjekom koji ih ima, to proizilazi da će pravedan čovjek biti srećniji od nepravednog. Nepravda izaziva nemir u duši nažalost i kod pravednika koji se zagovara kao takav, a kod nepravednog očito jer taj nosi sa sobom grižu savjest. Nepravedni ljudi su slabi pošto čine jedan drugom nepravdu, a što izaziva sukobe i time njihovo slabljenje. Pitanje za nas čitaoce i za one koji razmišljaju. Da li može biti nepravednih vladara ukoliko većina društva voli i njeguje kod sebe poštenje i pravednost? Većina će odgovoriti da ne može biti. Pravdu treba utvrditi u svojoj suštini. U društvu se obično misli da je pravda nešto što društvo čovjeku nameće spolja, kao nešto što je za društvo a ne za pojedinca neophodno i korisno.
Ukoliko se čovjek drži pravde, to je uglavnom zbog toga što onda dobija od društva nagrade i priznanja, a ne zato što on sam osjeća unutrašnju potrebu za tim. Međutim, čovjek treba da voli pravdu radi nje same, zato što je ona dobro sama po sebi, a ne zato što će otud imati koristi. Zlo od trpljenja nepravde je veće nego dobro od nanošenja nepravde drugom.
Ljudi su bivali i jesu nepravedni, i trpjeli su i trpe nepravdu. Oprobalo se i jedno i drugo, i na kraju oni koji nisu mogli izbjeći nasilju, niti sami vršiti nasilje nad drugim, ocijeniše da je u opštem interesu da se ubuduće ne čini nepravda i da se ne trpi nikakva nepravda. Tako su nastali zakoni i društvena pravila. Ono što naređuje zakon bi nazvano zakonitim i pravednim. Takvo je porijeklo o suštini pravde, ona je sredina između najvećeg dobra, koji se sastoji u nekažnjenom vršenju nepravde, i najvećeg zla, koje se sastoji u nemogućnosti da se može osvetiti nepravda. U takvom srednjem položaju čovjek se vezao za pravdu, ne zato što je ona dobra po sebi, nego zato što ga je nemogućnost da čini zlo gonila da je poštuje.
Shvatanje pravde kao nečeg što donosi korist dovodi do shvatanja da je bolje biti nepravedan a izgledati pravedan, jer tako će se dobiti koristi i od izgleda pravednosti a i ona od nepravednosti. Otud pretvaranje i laž, maske naše ličnosti, poltronstvo i licemjerstvo i dr., što nam se ne sviđa niti kod nas niti kod drugih. Da bi se ove loše veze otklonile potrebno je u društvu izgraditi aristokratsku vlast i upravljače, a nikako demokratiju takve prirode iza koje stvarno vlada i postoji oligarhijski oblik vladavine, o čemu ćemo pisati u narednim naslovima.
Remek djelo nepravde je da izgleda pravedna, iako to nije. Izgled stvari je važniji nego sama stvar. Ako pravedni izgleda nepravedan, njegova sudbina će biti sudbina nepravednog, a ako nepravedni uspije sebi dati izgled pravednog, njegova sudbina će biti sudbina pravednog. Otud većina ljudi više cijeni nepravdu, dok su pravedni samo oni koji ne mogu biti nepravedni po svojoj prirodi. A kad se takvi sa svojim maskama razotkriju tad nastaje drugo mišljenje i međusobna veza.
Pravda po sebi bolja je za čovjeka nego nepravda. U okviru ovog sadržaja, u slijedećim dijelovima, razmatrat ćemo kakva je pravedna država i zašto je aristokratski oblik vladavine bolji od demokratije, a miješani oblik još bolji.
