OHR će biti odgovoran za rat!

Da se konačno kaže postoji li i šta je zaista ova država i koja su pravila „igre“. I da se više na to ključno pitanje, na koje se, zapravo, troši kompletna društvena energija i koje svako malo izaziva potrese koji prijete kataklizmom, više ne troši vrijeme.

Neposredno nakon završetka oružane faze još aktuelnog rata, za mandata prvog Visokog predstavnika u BiH, satirični časopis koji sam uneređivao (za neupućene i tada maloljetne, zvao se Polikita), nakon što je, u tada aktuelnoj, ali ne baš popularnoj, kampanji “guzimo domaće” (čiji je odjek bio složno: “jebimo mu majku, izdajničku i pornografsku), obišao krug po lokalnim očevima nacija i njihovom utorenom potomstvu, obratio je pažnju i na uvoz, te, donio “senzacionalnu vijest” na naslovnoj strani (uz “fotografiju” Carla Bildta sa dvije zanosne medicinske sestre) o neizlječivoj zaraznoj bolesti koja se širi međunarodnom zajednicom. Dijagnoza – boli ih kurac za Bosnom i Hercegovinom.

OPERACIJA NA, ZA KOMPROMIS, OTVORENOM MOZGU

Aktuelni nasljednik na Bildtovom položaju (koji je već pri prvom susretu s Vlasnikom Republike pokazao da je u naše krajeve stigao bez muda, pa mu je ovaj prijateljski javno ponudio da se poigra s njegovim i da ga povuče za izvor njegove identične boli) je završna faza te bolesti – tzv. otupljelost od bola. Kao i većina predstavnika “međunarodne zajednice” (što visokih, što niskih), osim šupljiranjem, svoju bolest liječi čuvenom metodom (vrlo popularnom i u ovim krajevima, za liječenje brojnih drugih masovnih kancerogenih oboljenja – od korupcije, preko nezaposlenosti i siromaštva, do loše vlasti): “Nemoj ništa radit’, proće samo od sebe”. Al, u… ponedjeljak.

Gostujući, ovih dana, na Hrvatskoj radio-televiziji, Valentin Inzko poručio je ovdašnjim političarima kako je kompromis jedino rješenje za izlaz iz krize, rješenje na kojem je sagrađena moderna Evropa. Iako sa okom sokola koji nosi naočare -3, morao sam da se približim ekranu televizora, da provjerim radi li se zaista o austrijskom diplomati ili je to tragikomična kolumnistica Glasa srpskog nacizma i King Kongovog Dnevnog urlika, konačno odlučila da poradi na svom izgledu, te, izvršila plastičnu operaciju (jer ta vrsta zamjene teza i licemjerja, koja podrazumijeva zatvaranje očiju pred zločinaštvom svojih nalogodavaca i optuživanje žrtve za nad njom izvršeni zločin, nije baš tako česta). Nažalost, nije se radilo o plastičnoj hirurgiji, nego o lobotomiji. Koja je od pristojnog austrijskog diplomate napravila pasioniranog ljubitelja omiljene ovdašnje društvene igre “Jebo lud zbunjenog”.

Ukazivati na kompromis kao evropsku vrijednost, žrtvi četverogodišnje evropske nesposobnosti da postigne kompromis o odgovoru na stravičan zločin na svom pragu i njegovom zaustavljanju (a da Amerikanci nisu popizdili, i danas bi nas mrcvarili, kao što nas, uostalom, i mrcvare, samo više ne fizički, pri čemu evropske priče o „nemješanju“ i potrebi da se „sami dogovorimo“, imaju efekat sipanja soli na otvorenu ranu) je u najmanju ruku bezobrazno. Nedostatak elementarne pristojnosti. A i ljudskosti.

Uostalom, jel se misli na kompromis od one vrste koji je Incko, u ime Evrope i Vijeća za implementaciju mira, postigao sa Dodikom? A koji se sastoji u tome da Dodik radi šta hoće, pritom ih ponižavajući na svakom koraku, a Incko ga može, ali ne mora povući za ono što mu je ponudio. Jel to to „jedino rješenje“ „na kome je izgrađena Evropa“? Ono na kojem je Evropu pokušao izgraditi i Neville Chamberlain, “kompromisno” pužući pred Hitlerom?

KONJEM U GLAVU

Odbijanje visokog predstavnika u BiH da radi svoj posao, da vrši funkciju zbog koje i postoji, lagano poprima sve oblike zločina nečinjenja (a pomalo podsjeća i na svojevremeni „embargo na uvoz oružja“).

U horor déjà vu-u koji nam prolazi pred očima ovih dana, ponavlja se slika međunarodnih imbecila iz 90-ih, čije je nereagovanje završilo balkanskim armagedonom. I pritom svi znamo da je moglo biti sasvim drugačije, samo da nisu rekli „Mi se nećemo miješati“, „To je vaša unutrašnja stvar“, „Dogovorite se“, „Kompromis je jedino rješenje“ (na šta je Kasapin, odgovorio sa „Ma, naravno“).

Kompromis u zemlji (i „regionu“) u kojoj se kompletna društvena energija troši na iznalaženje načina kako zajebati druge i u kojoj je najveći stepen individualnog i kolektivnog zadovoljstva crkavanje komšijinih krava?

Kompromis u „dejtonskom“ smislu? U kome će zločincu biti zabranjeno da iznese ratni plijen iz zemlje i oduzeto mu oružje, ali će moći nastaviti da se iživljavaju na žrtvi?

Kompromis koji podrazumijeva da nam predsjedništva i vlade nakon rata budu pune ratnih zločinaca i da „međunarodna zajednica“ prijeti novinarima da ih ne smije etiketirati kao takve, nego se prema njima moraju odnositi s poštovanjem (evo korijena vlaisavljevićštine)?

Kompromis na pola puta između smrti i pravde? Nećemo biti ubijeni, ali nećemo dobiti ni pravdu? Niti istinu. Umjesto koje ćemo, „kompromisno“, dobiti „tri istine“ i istorijski revizionizam – negiranje i relativiziranje zločina i filozofiju „svi smo (bili) isti“?

Evropska unija naprosto ne shvata da se kod nas partija šaha ne predaje u trenutku kad je poraz očit, nego se igra do posljednjeg pijuna, a onda se tabla razbija i ispod stola vade rekviziti za novu igru, onu koja završava u krvi. Nema kompromisa (niti ga je ikad bilo) ako na njega nismo prinuđeni (bilo pritiskom sa strane, bilo pravilima igre).

POLITIČARI SU NEVINI – TREBA IH…

Najgore od svega je upravo to što licemjeri iz međunarodne zajednice odbijaju da jasno definišu pravila igre. Sistem koji su konstruisali, namjerno je napravljen da se može tumačiti na razne načine. Što, opet naravno, u situaciji kad projektovani tumač ćuti (kao što je to slučaj u najnovijoj, postizbornoj drami), znači da će ga svako i tumačiti kako njemu odgovara, što, po defaultu, vodi u anarhiju i međusobne sukobe.

Zapravo, mada nas svi pokušavaju uvjeriti u suprotno (i mada je i potpisnik ovih redova krajnje nesklon amnestiranju lokalnih aktera i priglupe svjetine, koja se uvijek tako spremno postroji iza vođa), političke partije nisu te koje su odgovorne za nastalo stanje i za sve što u nastavku iz njega može proizaći. One se ponašaju sasvim normalno – koriste sva raspoloživa (zasad mirna) sredstva u borbi za svoje proklamovane ciljeve. Uključujući u ta sredstva i sve rupe u ustavnoj strukturi zemlje.

Pravo SDP-a da, s koalicijom koju predvodi, formira vlast u Federaciji formalno-zakonski je neupitno (uostalom zato HDZ-ovi i pribjegavaju blokadi sistema, kao obliku borbe za svoje ciljeve – jer u sistemu koji funkcioniše oni ne mogu postavljati uslove niti ucjenjivati nikoga). Pravo HDZ-ova da se, mirnim sredstvima (uključujući u to i blokadu formiranja vlasti i organizovanja građanskog neposluha), bore za ciljeve koje su si zacrtali (mislio o njima ko šta hoće) su takođe neupitni (to što je sistem konstruisan tako da ga svako u svakom trenutku može blokirati i što tu konstrukcionu grešku oni obilato koriste, nije njihova krivica). Tu je i pravo srpskih nacionalista da sanjaju svoje snove (sve dok ne posežu za sredstvima kojima su „stvorili Republiku Srpsku“, ugrađujući joj u temelje kosti nevinih žrtava).

Dakle, formalno gledano, ne ulazeći u suštinu i lične afinitete i ideološke obrasce, svi su u pravu. I, na izvjestan način, perverzno, političari u toj priči ispadaju mnogo čišći i od medija koji su se pretvorili u stranačke propagandiste i od intelektualaca čije je kurvanje postalo već notorno i od ostrašćene mase vojnika partija, koji prihvataju da funkcioniše po principu „ko nije s nama, taj je protiv nas“. A svakako i od „međunarodne zajednice“. Koja, licemjerno krivicu adresira na domaće aktere koji su samo nusproizvod uspostavljenog sistemskog ludila, koje ih, naprosto ukalupljuje i vodi u međusobni sukob, čije izbjegavanje je moguće tek na teoretskoj ravni (u nepostojećem društvu idealnih jedinki).

KUDA IDU DIVLJE SVINJE

Političke partije ni u najnovijoj, postizbornoj krizi ne mogu (same) doći do dogovora, ne zato što nisu spremne na kompromise ili što „nisu odgovorne“ (naprotiv, one su vrlo odgovorne prema svojim biračima i postavljenim si ciljevima), nego zato što se ne zna po kojim pravilima se zapravo igra i koji ciljevi (ni)su legitimni.

Blokada je direktan proizvod nesavršenosti sistema, zbog koga i postoji institucija Visokog predstavnika. No, on odbija da radi svoj posao i da da tumačenje Ustava, kako da se razriješi ova situacija. Postajući na taj način, uz CIK (čija je motivacija za saučestvovanje u destrukciji države još nerazjašnjena), zapravo, najodgovorniji za stanje blokade u državi i sve posljedice koje iz njega mogu proizaći.

Ovo nije pjesma Đorđa Balaševića i ovaj put nismo krivi „mi koji smo ćutali“, krivi su „oni“ koji ćute. I čitava zemlja i njeni stanovnici (koji jedni na druge, u svojoj gluposti, reže i kidišu, kao psi) su žrtve „međunarodnog“ zajebavanja s nama. Odbijanja da se riješi problem koji su sami proizveli, da se otkloni konstrukciona greška u sistemu. Da se konačno kaže postoji li i šta je zaista ova država i koja su pravila „igre“. I da se više na to ključno pitanje, na koje se, zapravo, troši kompletna društvena energija i koje svako malo izaziva potrese koji prijete kataklizmom, više ne troši vrijeme. I da rat, konačno, stane!

Šutnja ne znači „nemiješanje“ i „poziv domaćim političarima da se dogovore“. Šutnja znači poziv „međunarodne zajednice“ na nastavak sukoba, njihovu eskalaciju, odnosno rušenje pravnog poretka i krvoproliće u konačnici. Samo budala može vjerovati da je u BiH moguć kompromis koji ne proizilazi iz zakonskog okvira. A pošto se za „mjesnu zajednicu“ može reći sve (pa i da su im ruke krvave, koliko i ovdašnjim ratnim zločincima) ali ne i da su glupi, iz njihove zaglušujuće šutnje, u situaciji kad sukob proizilazi upravo iz nedefinisanosti pravnog okvira (čija je interpretacija i nadogradnja u rukama Visokog predstavnika), proizilazi logičan zaključak da se interes MZ kreće u pravcu eskalacije sukoba.

U kome će, naravno, nastavili se ovako, ponovo zaplatiti nevini. (Doduše, možete, slobodno, vjerovati i da “rata više ne može biti”. Ali tako su govorili i nakon Prvog svjetskog, da bi samo 15 godina po njegovom završetku Adolf Hitler postao kancelar Trećeg Rajha.)

[media id=10 width=625 height=515]

(SodaLIVE.ba/Zurnal.info)