Od danas, na našem portalu će svoje tekstove objavljivati Lukavčanka Anja Zukanović.
Anja Zukanović, rođena je desetog oktobra u Tuzli, a od svog rođenja živi u Lukavcu. Pohađa drugi razred Srednje Medicinske škole u Tuzli. Pisanjem se bavi nekoliko godina a do sada je osvojila 3.mjesto na osmom Lukavačkom književnom konkursu za mlade 2010. godine te mnogobrojna druga priznanja i nagrade. Nedavno je bila učesnik i primalac nagrade na konkursu koji je bio raspisan od strane Behram-Begove medrese u Tuzli.
Izvini, imaš li možda masku?
U početku tvoja maska te čini moćnom,daje ti sve što tvoje pravo lice nije moglo. Ne gledaš više ni koju masku stavljaš, kojim „licem“ prekrivaš svoje lice. Koje ogrebotine, ožiljke stavljaš..
Maske su opasna oružja i u stvarnom svijetu i u pozorištu. Kada gledamo glumce ne znamo koje krije iza maske, ko će izaći iza zastora, hoće li glumac otkriti masku ili maska glumca? Da li je besmisleno da se borimo s maskama ljudi ili da pustimo da sve bude bajno pa nas pogode kao najljepše lice i najbolji čovjek na svijetu.
Činjenica da stalno žudimo za nečijom drugom maskom,nečijim drugim životom nas čini joj slabijim,bliže smo dnu naše podsvijesti.Ima li uopšte naša podsvijest dijelove, dno, često se pitam. Gledajući maske ljudi,ne znam ko se krije tamo,da li uopšte ima masku.Kada mi se dese suze ili osmijeh onda vidim ko će brisati suze a ko će učiniti da moj osmijeh bude veči i smijeh još jači da se čuje sve do sljedećeg dobrog događaja.
Jadno je tu što ljudi pod maskama ne mogu doživjeti grčenje mišića lica pri iskrenom osmijehu,što mogu samo doživjeti osmijeh do granice koja je napravljana dokle se MASKA može smijati. Ponekad bude fascinantno kako mi zaista razgovaramo s maskama a ne ljudima,kako ti obećavaju život tipa oaze mira i sreće,a kada se okreneš odjednom nestane ona aoza shvatiš da je sve bilo fatamorgana.
U leđa dobiješ najveći mogući udarac,mozak ti osjeti strašne vibracije koje dopiru iz ušiju.Onda shvatiš da si bio zavaran samo sjenama,počneć sjene doživljati kao prijatelje koji su te naučili da pažljivo leđa okrećeš a da uvijek gledaš ispred sebe. Kako to? U početku se počneš saplitati od vlasite nade da će biti bolje, snove, i inat koji vučeš kroz čitav put.
Malo staneš pa sretneš iskru sreće,odmoriš se,nahraniš dušu.Kako bi bilo kada bi svi bili lijepi,sretni kao na slikama koje su postavili na facebook profilima. Da li bi prikupili dovoljno lajkova svoj srećom na par sekundi koliko je potrebno aparatu da uslika..
Ne znam, da li bih ja bila sretna kao na slikama. Sada,jesam. Živa sam, zdrava sam, imam krov nad glavom i bezuvjetnu ljubav roditelja i prijatelje. Ne treba mi puno za osmijeh, ne treba mi puno povoda da se smijem, ali treba ti puno strpljenja da me naljutiš, da se maske počnu skidati. Kojem licu vjerovati,kojem osmijehu i pogledu dati svoje vrijeme i sadašnjost.
Procjena može biti i mana i vrlina ako dobro barataš njom. Može te vinuti u zvijezde, a možeš i dobiti ozljede od nje na nogama jer se nisi dobro dočekao na dno. Nastojiti biti dobar čovjek danas je teško. Previše je mirisa „ljepila“ za maske koje se moraju dobro pričvrstiti na lice, maske ti se smiju a ljudi kuju zavjere.
Hoćeš li ikada moći prepoznati glumca iza maske,hoćeš li se ikada opametiti pa ne poklanjati samo onako sadašnjost..
Izgled maske ovisi od tebe, možeš je obojiti, staviti sjaj, može biti najljepša. Svejedno,i najljepša maska ima stravičan zvuk pada na pod, kada dobro urađena konstrukcija popusti. To se stalno dešava, zar ne?
Prožet saznanjem da ljudi ne gledaju svaki raspad njihove maske, već žustro prave drugu, pripremi se za novu borbu, novu pobjedu i novi poraz.
„Lice je ogledalo duše“, neki će reći da, zaista je, a neki će se zapitati koje lice…
