Možda je to zato jer žive po maximi : “Audi, vide, tace, si vis vivere in pace” (Slušaj, gledaj, ćuti, ako želiš živjeti u miru). Ili se, jednostavno, teško odlučuju da govore. Ćutanje se u tradicionalnim balkanskim društvenim zajednicama smatra vrlinom. Tako se to vagalo vijekovima u Bosni. Teka narodnih izreka bi se o tome mogla napisati.
Zašto je to tako? Ahmet Šabo, prenoseći naša bosanska iskustva je govorio da: “Hrabrost traje tren, a strah cjelog zivota!” I dalje bi znao napomenuti: “Bolje je čovjeku bojati se unaprijed, da se nebi bojao unazad”.
Ova čuvena razmišljanja junaka iz romana “Tvrđava” Meše Selimovića mogu se preslikati i na današnju stvarnost mnogih naših sredina. Mogu razumjeti da to bude matrica ponašanja običnog čovjeka. Ne znači da to hoću i opravdati. Jer, ako je čovjek po svojoj prirodi određen da živi u zajednici, mora imati i odgovornost za istu tu zajednicu. Tako u odnosu na tradicionalne sisteme ta pojedinačna, gradjanska, odgovornost je i srž demokratije.
Jedan drugi veliki pisac sa naših bosanskih prostora će kazati: “Dođu tako vremena kad pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!” Samo pominjanje Meše Selimovića i posebno ovog drugog – Ive Andrića – je narušavanje osvojenog reda stvari i buđenje kerbera poretka.
Ako se, koristeći se paralele iz historije ili literature, samo takne “konstitutivnost grupa”, a ona obično u našim uvjetima počiva na parcijalnom, nepotpunom – grupi potčinjenog interesa (vjerskog, nacionalnog ili državnog) – cijela grupa postane kompaktna. Uobličena tada u zajednicu horde – sa svim njenim elementima – vođa horde na čelu, a zapovjednici i kopljanici iza. Tako se, u prvo vrijeme naizgled ni otkud, pojave čopori onih koji brane postojići raspored u društvu, bez obzira koliko je on neistinit sa aspekta zaštite interesa populacije cijele zajednice.
Uočavanje tih nelogičnosti je prirodna reakcija slobodnog uma. Apologetika, nepravde i neistine, je druga strana tog fenomena. Naravno, etika jednih je istina, etika drugih je laž. Jedni su motivirani sumnjom, drugi se služe dogmom. Jedni se hrvu s logikom da dođu do istine, drugi se koriste mimikrijom da prekriju laži. Jedni su istinski intelektualci, znaci iskreni ljubitelji istine, drugi su licemjeri i munafici, mrzitelji istine.
Kako ih raspoznati? Istinski intelektualci žive drukčije, oni ili to jesu ili to nisu. I oni vole kada budu prepoznati od naroda. Ovi drugi, koji nešto petljaju, ne govore jasno, koncizno i jednostavno, oni pak ne vole kada ih narod prepozna. Njih zato zovu licemjeri, jer se vole pretvarati, njih narod teško prepozna. I oni ne vole kada budu prepoznati, ne priznaju to. Međutim i jedni i drugi – intelektualci i munafici se medjusobno prepoznaju, dovoljno je da progovore nekoliko riječi, da napišu par rečenica o istom društvenom fenomenu… I tako se legitimišu!
To je, dakle, dijalektika u praksi. Jedinstvo dobra i zla! Bojim se samo, da kao u svakom dijalektičkom odnosu, kad nestane jednih, odu i ovi drugi, dobri. Inače, i jedni i drugi znaju “metamorfirati” u vremenu. Ako narod to raspozna na vrijeme, te krene za istinom – nastaje epoha razvoja sa poštenom inteligencijom na čelu. Ako narod poklekne pod mimikrijom i ne raspozna istinu – nastaje vrijeme dekadencije, patnje i gubljenja naroda. Tada su munafici na čelu.
(SodaLIVE.ba)
