Danas, nakon 15 godina od završetka rata i tzv. “Dejtonskog sporazuma[1]”, još uvijek su prisutne dvojbe u istoriografiji, kao i međunarodnoj u politici, o tumačenju karaktera ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini. Možda je to i osnovni razlog zašto zemlja ni do danas nije postala funkcionalna zajednica. Bosna i Hercegovina je zemlja u srcu Evrope, u kojoj je prije rata živjelo blizu 4,5 miliona stanovnika, razvrstanih u tri nacionalna segmenta. Najbrojniji su bili bosanski Muslimani, zatim Srbi i potom Hrvati. Stanovništvo je bilo tako izmješano, da su bili rijetki gradovi ili regije u kojima je neko od ova tri naroda imao apsolutnu većinu. Otuda je i svaka ideja podjele zemlje po nacionalnom sastavu izgledala suluda. No, budućnost će pokazati da i sulude ideje mogu biti realizirane
Pjesnik o ratu
Abdulah Sidran, svjetski poznati scenarista i moguće najveći živi pjesnik u Bošnjaka zapisao je svojevremeno o atmosferi koja je vladala skoro u svakom gradiću u Bosni prije rata i agresije[2]. Bolje rečeno, prije početka ubijanja bosanskog muslimanskog naroda, jer je o tom narodu uglavnom bila riječ:
“… Bosna nije razorena mržnjom – kako je mnogima zgodno pretpostavljati – već raširenim nepoznavanjem mržnje. Pojednostavljeno rečeno, ključ ovog, proteklog, rata je: drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra. … Mi smo, velika većina, govorili, kada je ravnan Vukovar[3], da se to nama ne može dogoditi! A, dogodilo se. … Krajem 1991. godine, a s početkom 1992. godine, svako od nas je morao znati da će u Bosni biti rata, ali je vjerovao da neće! Vjerovanje je izgleda, uvijek jače od znanja, takav je insan, otkako ga ima…”, veli Sidran.
I zaista, govorim iz ličnog iskustva, velika većina bosanaca, i ogroman broj bosanskih muslimana nije vjerovao da će doći do rata. Čak, do pred sam početak ubijanja, mnogi su bili u zabludi da rata neće biti. Tek kad je počelo bombardovanje, ubijanje, masakriranje, zatvaranje i odvođenje u logore vlastitih članova obitelji, ljudi su se počeli dozivati pameti
Naivno traženje mira
U samo predvečerje rata, da u samo predvečerje, jer sutradan će biti obznanjeno da je rat počeo većina ljudi u Bosni se tako osjećala. Tog 6. aprila 1992. (sto je, inace, dan oslobodjenja Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, u 2. Svjetskom ratu) bio sam u Sarajevu.U grupi od nekoliko hiljada radnika tuzlanskog bazena – koksaraša, sodara, rudara, koji su došli da protestuju protiv nasilja u BiH – bio sam i ja, naivno trazeći mir. Naši autobusi su stajali blizu zgrade Parlamenta BiH. Pucnjevi su odjekivali između zgrada… Sve je izgledalo tako nadrealno, posebno ideja za traženjem mira!? Radnici i rudari su instiktivno izlazili iz autobusa i formirali “ešalone”. Izgledalo je kao da to rudari rade iz navike… Kao da su na nekoj svečanoj smotri, na nekom svom rudarskom socijalističkom prazniku. S obližnjeg hotela Holiday Inn dolazili su pucnji… Rominjala je sitna kiša… Atmosfera je izgledala nestvarnom… Narod je okolo izgledao zbunjen i preplašen… Čas je bježao, čas se skupljao u manjim grupama na platou ispred Parlamenta. Odjednom, skoro nestvarno, prolomila se pjesma: “…mi rudari, ne pijemo vina, samo dima iz rudarskih mina…” Rudari zbijeni u ešalone su u jurišu krenuli ka hotelu “Holiday Inn”. U rukama su imali samo rudarske zastave, zastave sindikalnih organizacija, naravno i zastave Bosne i Hercegovine. Neki, čak, i slike davno preminulog predsjednika Tita. Pripadnici specijalne državne policije (“Vikićevci”) su se najbolje snašli u toj situaciji. Uskočili su u masu, probili se do najviših spratova hotela i ubrzo su se pojavili sa zarobljenim ljudima. Pronjela se priča da su to bili pripadnici militarnih srpskih nacionalista. Pucanje je utihnulo… Odjednom mi je sve bilo jasno. Počela je teška buducnost
Povratak kući
Poslije, u sali Skupštine srešću kolegu Manojla Tomica[4], dopisnika “Oslbođena”, koji je sav usplahiren, umjesto pozdrava uskliknuo: ”Zijo,kako cete u Tuzlu!?” Vjerovatno aludirajuci na činjenicu da su četnici i tzv. srpska vojska već bili raspoređeni na svim prilazima Sarajevu. Neki ljudi, aktuelni političari i članovi Parlamenta BiH, obavješteni smo, nastojali su ostvariti kontakt sa vojnim zapovjednicima tadašnje JNA, i omogućiti s slobodan prolazak naših autobusa za Tuzlu[5]. Istog dana, predveče, čulo se da bi mogli imati bezbijedan povratak. Uskoro su naši autobusi počeli da mile uz Kobilju glavu, napuštali smo sarajevsku kotlinu koja će ubrzo postati kotlina smrti… Radio u autobusu je javljao o mogućem priznavanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine od većine evropskih drzava kao i od SAD-a… Bože, mislio sam,kakve li misli prolaze kroz glave ovih ljudi koji ćuteci sjede sa mnom u autobusu? Rat je bio neizbježan. Tog dana sam na povratku kuci osjetio da sam ostario. Imao sam 35 godina. Znao sam da ljudi stradaju u borbi za bolju budućnost. Pitao sam se kakva će biti ovo borba!? Sada znam, bosanska budućnost je daleko ispod onoga zašta se ginulo. Ovo je za mene bio dan kada sam sahranjivao moje iluzije. Šta danas!? Danas mislim da svi imamo veliku obavezu da nikad ne zaboravimo šta se desilo u Bosni i Hercegovini. Da se ne ponovi nikada i nigdje
Rezolucija o Srebrenici[6]
Za nas u kanadskom društvu je rat u Bosni i Hercegovini posebno zanimljivo s obzirom na prošlogodisnje (2010. god. – op. aut.) otezanje oko usvajanja rezolucije o genocide u Srebrenici u drzavnom Parlamentu. Bosnjačka zajednica primila sa nevjericom rezervu koju je Harperova vlada pokazala u pogledu usvajanja rezolucije. Mnogi ljudi iz političkog, akademskog i umjetnickog dijela kanadskog drustva su, takođe, bili iznenađeni takvim stavom. Ipak, prevladala je velika većina parlamentaraca, kao i naknadno sagledavanje vlade i rezolucija je usvojena[7]. Tada sam zapisao da “usvajanje ove rezolucije ima veliki značaj za Kanadu; prvo, kao izrazito demokratsku zemlju, i drugo, kao zemlju koja svoje humanističke principe čuva kao osnovne vrijednosti svoje unutrašnje i spoljne politike”. Mislim da je rezolucija, bar u političkom smislu, dokinula osjećaj žrtve kod Bošnjaka i pri tome otvorila mogućnost saradnji i pomirenju. Naravno, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u Kanadi. U Torontu, Montrealu, Vankuveru i drugim većim gradovima živi na desetine i stotine hiljada građana porijeklom iz bivše Jugoslavije… Usvajanje rezolucije, svakako, nije umanjilo potrebu za proganjanjem i hapšenjem ratnih zločinaca iz posljednjih ratova na Balkanu.
*****
[1]Dejtonski sporazum pravni je akt sporazumnog karaktera parafiran u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson kod Daytona u američkoj državi Ohio da bi se zvanično prekinuo Rat u Bosni i Hercegovini. Sporazum se naročito bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine. Konferencija je trajala od 1. novembra do 21. novembra 1995. godine. Glavni učesnici su bili bosanski predsjednik Alija Izetbegović, srbijanski
[2]Rat u Bosni i Hercegovini je opće prihvaćeni naziv za međunarodni vojni sukob na području Bosne i Hercegovine, koji je trajao od 6. aprila 1992. do 14. septembra 1995. godine između Srbije i Crne Gore, Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Ovaj rat se često imenuje i kao Agresija na Bosnu i Hercegovinu i Građanski rat u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je zvanično podigla optužnicu protiv Srbije i Crne Gore za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, Sud je 21. februara 2007. objavio presudu u kojoj je zaključio da je rat imao međunarodni karakter.Pretpostavlja se da je u gotovo četvorogodišnjem ratu stradalo između 100.000 i 200.000 ljudi, dok je preko dva miliona stanovnika moralo napustiti svoje domove. Prema najnovijim izvještajima u ratu je stradalo oko 94.000 stanovnika1, a raseljeno je oko 1,8 miliona. Rat je uzrokovan kompleksnom kombinacijom opće političke, društvene i sigurnosne krize u zemlji, koja je uslijedila nakon završetka hladnog rata i pada socijalističkog poretka u SFRJ. Rat je okončan potpisivanjem mirovnog sporazuma u Daytonu, 21. novembra 1995. godine
[3]Vukovar, grad u istocnom djelu Hrvatske, poznat po opsadi dugoj 87 dana (od 25. 8. Do 18. 11. 1991.) . Jugoslovenska narodna armija, snage lokalnih srba i srpskih paravojnih jedinica su osvojile grad i pocinile strasne ratne zlocine.
[4] Manojlo Tomic, jedan od poznatijih bosanskih novinara, moj kolega sa studija. Danas zivi u Otavi. Rat proveo u okruzenom Sarajevu i radio za “Oslobodjenje”, najpoznatije bosansko-hercegovacke dnevne novine. Izlazile i u ratu.
[5] Tuzla, grad sjevero-zapadno od Sarajeva, poznati industrijski bazen sa velikim nalazistima uglja i kamene soli.
[6]Genocid u Srebrenici se dogodio jula 1995. godine i podrazumijeva masovna planska ubistva velikog broja bošnjačkih muškaraca i dječaka između 12 i 77 godina. Genocid se dogodio u regionu Srebrenice, a izvele su ga Vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića uključujući i paravojnu formaciju “Škorpioni”, pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Događaj se smatra jednim od najvećih masakara u Evropi od Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno oko 8.000 ljudi. Masakr se generalno smatra jednim od najužasnijih događaja u savremenoj evropskoj historiji. Mladić i drugi srpski oficiri su u međuvremenu optuženi za ratne zločine uključujući i genocid pred Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). je između ostalog donio pravosnažnu presudu u kojoj masakr u Srebrenici kvalifikuje kao čin genocide.
[7]Kanadski Parlament je usvojio rezoluciju o genocidu u Srebrenici 19. oktobra 2010. U tekstu rezolucije (M-416) navodi se “da se, po mišljenju Predstavničkog doma kanadskog parlamenta, 11. juli treba proglasiti danom sjećanja na Srebrenicu, u znak sjećanju na masakr jula 1995., u kojem je više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo pobijeno, što je okarakterizirano kao čin genocida u odluci Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde, i kada su 25.000 drugih silom prognale iz njihovih domova snage bosanskih Srba”.
(SodaLIVE.ba)
