Zločin nad mladošću Tuzle: 22 godine tuge i bola

Zločin nad mladošću Tuzle 25. maja 1995. godine, vrhunac je ponora patološkog izuzetka ljudske svijesti. Dublje, gore, stravičnije, monstruoznije – ne postoji. Ne postoji ni riječ kojim se da iskazati zločin nad mladošću Tuzle, nad gradom i ljudima rođenim da poštuju sve, bez obzira na različitost tuzlanskog jedinstva. I suze su nemoćne, jer je bol dublja od okeana suza.

Moćno je jedino pamćenje, jer jedino ono može biti brana protiv našeg dobrodušnog iluzionizma, protiv vjerovanja da je dobrota našeg okruženja istovjetna dobroti nas samih, napisao je između ostalog, tadašnji gradonačelnik Tuzle Selim Bešlagić u knjizi “Ubistvo svitanja”, koja je posvećena civilnim žrtvama rata u Tuzli.

U toku rata dešavalo se da isti dan pogine više ljudi, ali 25. maj 1995. godine je po broju ljudi koji su za vrlo kratko vrijeme smrtno stradali, te teže i lakše ranjeni, ostao posebno upamćen.

Te noći u 20:55 sat, kada je pala granata na mjesto gdje su mladi izlazili, gdje su stojali jedno pored drugog, u gužvi u samom centru grada, promijenilo se sve. Oni koji te noći nisu bili tu, po zvuku sirena automobila koji žure prema bolnici znali su da se desilo nešto strašno. I bilo je, najstrašnija noć u kojoj je poginula 71 osoba.

Tuzlake se ne treba podsjećati na 25.maj. Tuga se osjeti u zraku, i tako već 22 godine koliko je prošlo od strašnog masakra.

Taj dan, Dan žalosti, u Tuzli se građani prisjećaju svih civilnih žrtava rata. Od ranih jutarnjih sati mnogi dolaze na Banju, mjesto gdje su ukopane žrtve na Kapiji, a zatim na mjesto stradanja polažu cvijeće, vijence, prouče fatihu, pomole se ili na neki drugi prigodan način odaju poštovanje nastradalim sugrađanima.

Tako je bilo i danas roditelji, rodbina, katolički i muslimanski vjerski službenici, predstavnici Vlade FBiH, zvaničnici Kantona, Grada, političkih stranaka, predstavnici Armije BiH, policije, Crvenog križa/krsta, zdravstvenih radnika, Univerziteta, škola, boraca, sportista, bajkera, navijača svi na jednom mjestu s istom tugom u srcu.

Za zločin na Kapiji osuđen je Novak Đukić na sramotnih 20 godina zatvora, a ni to ne izdržava nego se krije u Srbiji. Za zločine nad civilnim stanovništvom Bosne i Hercegovine, te počinjeni genocid, na 40 godina zatvora u Hagu je osuđen Radovan Karadžić, a presudu čeka Ratko Mladić. Pored boli zbog gubitka najmilijih, boli i nepravda zbog mnogih koji su učestvovali u sistematskim ubijanjima, a danas žive kao slobodni ljudi.

25.maja 1995. godine, u 20 sati i 55 minuta, ubili su 71 građanina i građanku, a ranili njih 124. Prosječna dob ubijenih i ranjenih je 23 godine

Ubijeni su: Suzan Abo Ismail, Edina Ahmetašević, Elvis Alagić – Enko, Admir Alispahić, Lejla Atiković, Asmir Bakalović, Adnan Beganović, Damir Bojkić, Indira Borić, Ilvana Bošnjaković, Elma Brguljak, Lejla Bučuk, Sanja Čajić, Selma Čaušević, Amir Čekić, Samir Čirak, Almasa Ćerimović, Zada Dedić, Razija Djedović, Amir Đapo,Suzana Đušić, Amir Đuzel, Muris Fatušić, Ago Hadžić, Hamdija Hakić, Senad Hasanović, Šemsa Hasičić, Alem Hidanović, Nedim Hodžić, Hasan Hrustanović, Adnan Hujdurović – Kindže, Elvira Hurić, Almir Jahić – Bato, Azur Jogunčić, Sandro Kalesić, Franc Kantor, Damir Kurbašić, Vanja Kurbegović, Vesna Kurtalić – Veca, Sulejman Mehanović, Pera Marinović, Nenad Marković – Nešo, Amira Mehinović, Edin Mehmedović, Edisa Memić, Adrijana Milić, Nešet Mujanović,Edin Mujabašić – Mony, Samir Mujić,Elvir Murselović,Šaban Mustačević, Dijana Ninić, Selma Nuhanović, Indira Okanović, Rusmir Ponjavić, Raif Rahmani,Fahrudin RamićNedim Rekić, Jasminko Rosić, Nihad Šišić, Armin Šišić, Senahid Salamović, Edhem Sarajlić, Jasminka Sarajlić, Asim Slijepčević – Asko, Savo Stjepanović, Jelena Jezidžić – Stojičić, Ilinka Tadić, Azur Vantić, Mustafa Vuković, Adnan Zaimović – Garo.