Pismo susjede objavljujemo u cjelosti:
„Ne opravdavam sebe ni svoj komšiluk, ali ovo što ću napisati želim da ostane kao sjećanje na malog Smaju. Ostaje nam zauvijek rana ljuta i gorko sjećanje na njegovu patnju i sudbinu.
Prije nego što osudite nekoga i upirete prstom, razmislite malo kakvim životom vi živite. Ne prolazimo li svaki dan pored prosjačke, romske djece, bose, tužnih očiju i zaprljanog lica. Ne okrećemo li glavu iz dana u dan?
Jesmo li se zapitali da li je uredu kažnjavati djecu batinama i šipkom? Zar nismo bili svjedoci nasilju nad djecom, a ništa poduzeli nismo? Koliko učitelja, nastavnika, socijalnih radnika zatvara oči pred jasnim naznakama porodičnog nasilja u našoj državi? Ne moramo se pitati, jer znamo da broj djece koja trpi neku vrstu zlostavljanja raste iz dana u dan.
Koliko novorođenčadi ni pustilo suzu nije, a život im je oduzet? Koliko djece trpi i boluje u zatvoru od četiri zida? Neka mali Smajo bude opomena. Neka mali Smajo bude glas za svu djecu, čije prigušene glasiće ne možemo čuti.
Sunce malo oprosti nam što smo te izdali, oprosti nam što smo te zaboravili, oprosti nam što te nismo spasili od nasilničke ruke. Svaka tvoja isplakana suza, svaki tvoj nečujni krik ostaje zariven u srcima, kao i rana koja zarasti ne može i ne treba.
Jednog dana u toj mračnoj kući, osvijetljenom svijećama, ti si sjedio na podu. Igračaka nisi imao, ali si se zabavio običnom kašikom i svojom dječijom maštom. Starija seka ti je prišla i u svojoj nevinoj pakosti otela ti kašiku iz ruku. Ti si počeo da plačeš, tiho, skoro nečujno. Nana i deda su tebi zaprijetili da ne plačeš il’ će te išibati, a time nisu znali da ti čine veliku nepravdu. Ti nisi shvatio zašto te ruže, a majka je nijemo sjedila i pratila.
Rekla sam im: “Nemojte ga ružiti. Uzmi ga Ena”. Ona ga je uzela i smjestila u krilo uz riječi: “Dođi mami”. Pogledao me krupnim plavim očima punim razumijevanja i prestao da plače. Nastavila sam bilježiti podatke popisa: Emir Lipa, Munira Lipa, Kenan Lipa, Ena Lipa, Elhana i Smajo.
Često sam ih vidjela na prozoru i ispred kuće u igri. Posmatrali bi ulicu, jer crtića nisu imali. Smješkali bi mi se, a ja bi im mahnula.
Onda je došla zima. A zima ko zima pozatvara sva vrata, prozore i otjera sunce. Sa zimom se uselio jedan uljez u kuću do moje. Mora da je krišom došao, jer ga nisam viđala, nit mu se sjećam lika. Kasnije sam saznala da se Ena opet udala i da je trudna.
Jedne noći čula sam krik: “Nemoj me!”. Ena je vrištala. Misleći da je Munira tuče izašla sam na balkon i zapitala “Ena šta ti je, jesi li dobro?” Odgovor nisam dobila, samo me je dočekala mukla tišina i mračna kuća u tmurnoj noći. Zatim mi je otac rekao da uđem u kuću i da se ne miješam, a ja sam ga poslušala.
Kako osjetila nisam? Zašto u tom trenutku nije postojalo nešto poput telepatije? Da sam bogdo znala, spasila bih te mala lastavice. Al ne, počupali su ti krila i kljun ti vezali zlobnici krvave ruke. Tvoja pjesma im je strana moja bijela lastavice. Gruba je njihova ruka za krhko biće. Zašto si zalutala tu nesrećnice?
Braniti se nisi mogla, niti si znala za drugo utočište. Bola ih je u oči tvoja nevinost i čistota. Ugušiše pjesmu tvoju vapajom i suzama. Ne znaju krvnici da će tvoja pjesma da se čuje mnogo dalje od njihovih zlodjela.“
