Bakir Izetbegović: Bježao sam iz škole, kačio se za tramvaje, pokušavao da se kockam, pio alkohol do svoje 30-te

Jedno od najvećih iznenađenja ovogodišnjih izbora, novi član predsjedništva BiH, sin Alije Izetbegovića i dugogodišnji funkcioner Stranke demokratske akcije, Bakir Izetbegović u vrlo otvorenom intervjuu, rađenom pismenim putem, odgovara na pitanja o kojima do sada nikada nije govorio javno: kako se snašao na ulici, kako je zaprosio suprugu, kakva su mu iskustva s alkoholom, kako govori engleski…

Bakir Izetbegović, koji je priredio veliko izborno iznenađenje, pobijedivši u utrci za člana Predsjedništva BiH, ima 54 godine, a po zanimanju je arhitekta. Ratne je godine proveo kao šef kabineta oca Alije Izetbegovića. Od 1992. do 2003. bio je direktor Zavoda za izgradnju grada Sarajeva. Supruga Sebija (50) radi kao direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo, a kćerka Jasmina završila je Likovnu akademiju u Sarajevu.

Iako mu je nakon izborne pobjede dan prekratak, a radni kalendar prebukiran obavezama, susretima i intervjuima, Izetbegović se ljubazno odazvao Graciji i odgovorio na skoro 50 pitanja. Jedino što nismo mogli dobiti je – razgovor uživo. Mi smo Bakiru Izetbegoviću dostavili pitanja, a on je nama u roku od dva dana vratio odgovore.

Mnogi su mislili da ćete kao kandidat za člana Predsjedništa završiti kao kolateralna šteta u borbi jakih igrača. Ispostavilo se da nisu bili u pravu. Jeste li očekivali ovakav rezultat i jeste li nakon svega zadovoljni?

– Pobijedio sam, zadovoljan sam. A što se tiče ishoda, osjećao sam da će se stvari ovako završiti, ali je to bio odgovor srca, intuicije, ne odgovor razuma, logične analize. Jer, racionalni razlozi su bili jasno protiv mene – SDA je proljetos slabo stajala u narodu, bilo je nesporazuma s borcima, s Islamskom zajednicom, Radončić napravio vlastitu stranku, Avaz protiv nas… Ispitivanja javnog mnijenja su mi još u augustu davala minorne šanse, prijatelji me nagovarali da odustanem, ali, eto, još jednom sam se osvjedočio da upornost i posvećenost pobjeđuju.

Šta je bolja karakterna kombinacija za člana Predsjedništva: da je oštar i beskompromisan, ili blag i sklon dijalogu?

– Treba biti oštar i blag, beskompromisan i sklon dijalogu. Kako kad, i kako s kim.

Kakvo je Vaše znanje engleskog jezika i hoćete li moći direktno komunicirati s evropskim i američkim političarima, što su ovdje bili u stanju samo Zlatko Lagumdžija, Haris Siladžić, Ejup Ganić, Mladen Ivanić i u manjoj mjeri Jadranko Prlić?

– Već komuniciram, primam ambasadore u posjete bez prevodioca. Predvodio sam tri godine BiH delegaciju u Vijeću Evrope, a tamo se ne govori bosanski jezik. Ali, namjeravam raditi na dotjerivanju mog engleskog, naročito političkog vokabulara.

Jedna od najčešćih definicija politike je da je to umijeće mogućeg. Šta je uopće moguće promijeniti s pozicije člana Predsjedništva?

– Manje nego što to narod očekuje. Ako imate svađu velikih stranaka koje su nas trojicu kandidirale, skoro ništa neće biti moguće popraviti. Pozitivne promjene u BiH dešavale su se po formuli u koju su ulazili vektori, tj. volja bosanskohercegovačkih naroda, ali i volja svjetskih sila, prije svega SAD-a i Evropske unije. Potrebno je ponovo aktivirati vektor međunarodne zajednice, ujediniti vektor Bošnjaka, a silnice koje artikuliraju Dodik i Čović okrenuti u pravom smjeru. Sve ovo je moguće ukoliko svi nađu vlastiti interes, a ja vjerujem da postoji zajednički interes za sve aktere. Prije svega, interes da nemamo krize koje nas unazađuju, odbijaju strane investicije, ulazak kapitala, smanjuju šanse da zaposlimo omladinu. Zatim interes da požurimo ka članstvu u Evropskoj uniji, u društvo uređenih zemalja, da koristimo EU fondove, tržišta, znanja, tehnologije. Ogromna većina naroda želi mir, sigurnost, bolji život i vršit će pritisak na političare da krenu tim putem.

Šta će se promijeniti u Vašem životu? Sada naglo izbijate u prvi plan i Vaš život evidentno neće moći da ostane onakav kakav je bio.

– Odavno sam ja u prvom planu, izložen pritisku javnosti. Kao direktor Zavoda za izgradnju, i, normalno, sin predsjednika države, svakodnevno sam primao desetine ljudi na razgovor, slušao njihove priče, pokušavao da im pomognem. Mediji su se sa mnom intenzivno, i često pakosno, bavili deceniju i po. Dakle, ništa posebno novo.

Preko noći ste od stranačkog funkcionera postali, uslovno rečeno, šef države. Da li se preko noći promijenio i odnos ljudi prema Vama?

– Ne. Normalno, ljudi dolaze, čestitaju, traže da im ponešto pomognem. Ali, vjerujte mi da je bilo gore, intenzivnije prije petnaest godina.

Pratite li bh. medije?

– Sazrijevaju, kao i svi mi, kao što sazrijeva čitava bh. javnost. Ovaj narod daje političare, biznismene, novinare, i sve je to nalik. Mi smo vitalni, kreativni ljudi, ne fali talenta, ali ima inata, pretjerivanja…

Koliko dnevno možete odvojiti vremena za novine, koliko za TV, a koliko za knjige? Da li imate vremena za ovu posljednju kategoriju?

– Imao sam. Ljetos sam ponovo, nakon trideset godina, pročitao djela Meše Selimovića. Godinama sam, polako, čitao Krležinu enciklopediju, sedam tomova. Normalno, na preskok, samo ono što me zanima.

Da li uopće imate slobodnog vremena i kako ga koristite?

– Imam, i imat ću ga. Bez tog balansa nema kvalitetnog rada. Volim da šetam, da se igram sa psom, da radim oko bašte, to me relaksira.

Ko gospodari kućnim budžetom?

– Nema kućnog budžeta, supruga i ja živimo sami: ja plaćam režijske troškove, ona kupuje hranu.

Kako ste upoznali suprugu?

– Pomalo smo se, onako u prolazu, dugo vremena gledali. I onda, kad sam došao na vojničko odsustvo, a bilo je to u julu 1982., sreo sam je u gradu. Bila je lijepa, preplanula, kosa joj posvijetlila, nasmijana, pa sam je zovnuo da ostavi društvo s kim je izašla, dvije drugarice, i da ide sa mnom. I pristala je, i evo ide sa mnom već skoro trideset godina.

Kako ste je zaprosili?

– Klasično, moja familija kod njene, večera, vjerenički prstenovi, dirljivi govori. Kad je Alija zaprosio mladu, sve su se žene rasplakale.

Po čemu najviše pamtite oca? Šta Vam je prva misao kada pomislite na njega?

– Po dobroti, odmjerenosti. Alija nije pokazivao emocije, izgovarao jake riječi, nije se volio grliti i ljubiti. Ali je uvijek imao vremena za nas djecu, slušao strpljivo, rijetko savjetovao, osjećali smo da imamo leđa, babu koji je uvijek uz nas, da nema greške i grijeha koji će ga odgurnuti od nas. Prva asocijacija na njega je sigurnost, razumijevanje, podrška.

Jednom ste izjavili: “Mene nije vaspitao samo otac, vaspitala me i ulica.“ Kada se danas osvrnete na te formativne godine, šta Vam je u naslijeđe ostavio otac, a šta ste naučili na ulici i od ulice?

– On me namjerno puštao na ulicu. Od njega sam dobio ono što dobivate od solidnih očeva – vjeru, klasični sistem vrijednosti, samopoštovanje. A sarajevska jalija vas nauči da se ne pravite važni, da igrate za raju, nikad samo za sebe; prihvata vas ako nešto imate za ponuditi, po mogućnosti neki talenat, smisao za humor.

Koji je najveći belaj koji ste napravili u tim godinama?

– Sitnice: bježao sam iz škole, kačio se za tramvaje, krao voće iz tuđih bašti, pokušavao da se kockam, ali, srećom, nije mi išlo. Ma, to vrijeme je bilo bezazleno, sitni mangupluci, imao sam keca iz vladanja jer sam nasmijavao razred upadicama.

Kako odgajate kćerku? Onako kako su vaspitali Vas, ili u skladu s današnjim turbulentnim vremenima?

– Na mene je, pa sam znao da je ne smijem pritiskivati, pustio sam je da sama traži svoj put, ali je znala da bitna načela ne može dovesti u pitanje.

Smatrate li da je današnja omladina nemoralna u odnosu na Vašu generaciju?

– Teško je generalizirati. Danas je vrijeme slobode, omladina svašta radi, i dobrog i lošeg. Očigledno je da ima više nasilja i razvrata nego što ga je bilo donedavno. A nasilje i razvrat su animalna, hajvanska strana ljudskog roda, u direktnoj su suprotnosti sa dostojanstvom. Mislim da roditelji trebaju provoditi više vremena s djecom, ugraditi u njih neke vrijednosti kojima će se oni uvijek vraćati, jer zlo morate dotaći kako biste ga prepoznali, i zatim izbjegavali.

Sarajevske ulice su multikulturna stjecišta na kojima, za sada, skladno egzistiraju pokrivene žene i one u mini suknjama, muškarci s bradama i u kratkim pantalonama i oni sa zihernadlama i naušnicama u ušima? Smatrate li da taj susret odražava bogatstvo naše kulture, ili da je jedan od opisanih modnih trendova i životnih opredjeljenja suvišan?

– U Kur’anu stoji da bi svi ljudi bili vjernici kad bi Bog tako htio. Očigledno, On to neće; prema tome, ništa nije suvišno. A što se tiče pirsinga, ja ne podnosim ni prsten na ruci, žulja me, pa mi je iskreno žao onih što nose halku u nosu, ili na usni – imam osjećaj da ih to bez potrebe muči. Ali njihov izbor je njihova stvar.

Šta mislite o homoseksualcima i queer populaciji? Kao član Predsjedništva, dužni ste da zastupate i njihova prava i interese.

– Da, svakako, sve dok ne ugrožavaju prava drugih. Dakle, u okviru zakona i običaja. S druge strane, kao vjernik, borit ću se svim demokratskim sredstvima da društvo u kom ćemo ostaviti našu djecu što manje liči na Sodomu i Gomoru. Svako ima pravo živjeti svoj život kako hoće, ali nema pravo predstavljati omladini pervertirane stvari kao normalne, pozivati ih u to. Postoje, ipak, neke granice u slobodama, granice koje sami sebi trebamo odrediti. Stid je dio vjere, dio ličnosti svakog ponosnog čovjeka, ponosne ljudske zajednice. Imamo se pravo boriti, na nenasilan način, za moralni ambijent u kome živimo.

Gdje ljetujete?

– Zimujem, ljeta provodim u Sarajevu, vikendom sam i ljeti i zimi na Bjelašnici. Sve češće sam na planinama, privlači me njihova hladna, plemenita ljepota, pustoš, tišina. I supruga je zavoljela skijanje, pa zadnjih godina odemo jednu sedmicu u Austriju. Prijepodne naporno skijanje, popodne šah i karte uz kamin.

Šta mislite o Josipu Brozu Titu?

– Njegovo ime ne budi loše asocijacije. Bio je pozitivan čovjek, volio je da živi i dopuštao drugima da žive. Svojom ličnošću je ublažavao jedan rigidan, naopak sistem. Mogao nas je zapasti neki Ceausescu, Enver Hoxha, Pol Pot.

O Ivi Andriću?

– Veliki pisac, majstor jednostavne, očišćene misli i rečenice. Nažalost, na prisustvo islama i muslimana u Evropi gledao je kao na anomaliju, neprirodan prodor azijatske vjere i kulture. Aktivno je učestvovao u izradi programa za preseljenje bosanskih i sandžačkih muslimana u Tursku. Veliki pisac i mislilac koji je, nažalost, bio protiv mog bića, moje vjere.

O Meši Selimoviću?

-Izvanredan, možda najbolji u BiH.

O Željku Komšiću?

– Ne poznajem ga dovoljno; ostavlja pozitivan utisak.

O Zlatku Lagumdžiji?

– Komšija, saradnik, rival.

O Nebojši Radmanoviću?

– Doima se sasvim korektno, pitanje je samo kakve će impulse dobivati iz Banje Luke.

O Miloradu Dodiku?

– Nervira me, kao i sve bh. patriote. Međutim, oni koji ga poznaju kažu da nije loš čovjek, da neće biti spreman da ide do kraja, do nacionalnog sukoba i nesreće. Nadam se da će biti tako, da ćemo ipak naći zajednički interes, osigurati mir i prosperitet.

O Safetu Sušiću?

– Strašan igrač; kao čovjek odveć zatvoren.

O Ćiri Blaževiću?

– Simpatičan lik, ponekad djeluje neozbiljno, ali redovito napravi ozbiljan posao i rezultat.

O Angelini Jolie?

– Doima se virtualno.

O Djeda Mrazu?

– Ja mislim da on uopće i ne postoji, a vi?

O Lady Gagi?

– Volim je slušati, ne volim gledati.

Najdraži bosanskohercegovački grad?

– Sarajevo. Zbog djetinjstva i mladosti provedenih u njemu.

Najdraži pisac?

– Dostojevski, zato što je najbolji.

Najdraža knjiga?

– Kako je zelena bila moja dolina, od Llewellyna. Čitao sam je u godinama kad se formiraju stavovi, a ona mi “legla”.

Najdraži film?

– Sidranovi filmovi koje je režirao Kusturica, zato što su svjetskog dometa i kvaliteta, a govore o nama.

Neostvarena želja?

– Svirati gitaru kao Paco de Lucia.

Životni moto?

– Ostati uspravan, do kraja.

Omiljeno piće?

– Kafa, crni čaj, bezalkoholno pivo.

Jeste li ikada probali alkohol?

– Jesam, i ne samo probao, sve do svoje tridesete godine, kada sam se okrenuo vjeri.

Kada ustajete, i imate li jutarnje rituale?

– Rano, po mraku. Uradim kratku fiskulturu, klanjam sabah, pijem kafu sa suprugom.

Kada odlazite na spavanje?

– Trudim se da to bude prije ponoći.

Bavite li se sportom?

– Zimi skijam, s jeseni odlazim na fitnes dva puta sedmično. Zasad mi to prija, ne zamara me.

Kako ocjenjujete sopstveno zdravstveno stanje?

– Ne osjećam godine; mogao bih se pohrvati s Bakirom od prije petnaest godina.

Kako se nosite s činjenicom da Vaše zdravlje sada postaje činjenica od javnog interesa?

– Dobro sam, hvala Bogu, i ne razmišljam o zdravlju.

Za koga navijate u fudbalu?

– Za Sarajevo, ali nisam zagrižen navijač, tako da mi je drago čuti da je pobijedio i Željo, Velež također. U gradskom derbiju sam za Sarajevo. Volim engleski fudbal, ali i Barcelonu i njemačke klubove u kojima igraju Bosanci.

(SodaLIVE.ba/Gracija)