U Bosni i Hercegovini je tokom posljednjih šest godina ubijeno više od 60 žena. Sve one su nastradale od ruke trenutnog ili prethodnog partnera. Sedam žena u BiH je ubijeno u 2024. Statistika pokazuje da širom svijeta, svakih deset minuta, jednu ženu ubije njen emotivni partner ili član porodice. SOS telefoni koje u Republici Srpskoj i Federaciji BiH vode sigurne kuće, prošle godine zvonili su skoro 6.300 puta, a samo u prvih devet mjeseci ove godine skoro 5.000 puta, u prosjeku 20 puta dnevno. U toku je i UN kampanja “16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja”, a naši gosti bili su Feđa Mehmedović, lider programa u Institutu za populaciju i razvoj, Jadranka Miličević, direktorica fondacije “Cure” i Arijana Ćatović, psihologinja u Fondaciji lokalne demokratije koja radi sa ženama žrtvama nasilja.
Mehmedović je pojasnio da Institut za populaciju i razvoj već 19 godina aktivno radi u školama na prevenciji svih oblika nasilja.
“Naravno radimo i sa različitim organizacijama i institucijama i tu već možemo vdijeti u nekih 20 godina različite pomake. Nažalost, naše obrazovanje je izgubilo tu odgojnu komponentu. Roditelji, nažalost, zbog novih trendova i vremena u kojem živimo sve manje provode vremena sa djecom i nažalost djeca su prepuštena sama sebi. Mi kao društvo nismo zreli da komuniciramo institucionalno i da vidimo zapravo ko je to uradio nešto što je dobro, šta od toga mi možemo preuzeti da ne trošimo vrijeme i resurse i da se zapravo onda fokusiramo na one neke druge bitne stvari. Nama je obrazovanje fokusirano na informacije i u našim školama djeca ne uče zbog čega je nasilje štetno i zbog čega mu se trebaju suprotstaviti. Uče samo o tome šta je nasilje i koje forme postoje i takvi programi zapravo nemaju kapacitet da naprave neku društvenu promjenu i onda se mi okrećemo sankcijama. Sankcije su važan dio prevencije, ali u konačnici su ipak neki zadnji korak. Mi bismo mnogo toga trebali prije uraditi i naravno raditi sa roditeljima što je jedan veliki problem. Mi imamo i savjetovalište koje je besplatno i bilježimo porast broja roditelja koji se javljaju u vezi sa svojom djecom jer se u školama ne postupa preventivno kao ni po pitanju protokola”, pojasnio je Mehmedović.
“Svaka priča žrtve je različita, a sve imaju isti strah”
Ćatović je kao psihologinja u direktnoj komunikaciji sa ženama žrtvama nasilja. Kako nam je rekla, već duže vrijeme radi sa ženama koje su pretrpjele nasilje i, kako kaže, svaka od njih ima svoju priču i nikako se ne može izdvojiti samo jedna. Dodaje da se svakoj žrtvi treba i pristupa individualno.
“Upravo zato što svaka od njih proživljava svoju priču. Međutim, najčešće je to da kada žena tek dođe ona ima strah i od nasilnika, ali s jedne strane, to možemo nazvati strahom i od institucija i reakcije javnosti. Taj strah se javlja upravo zbog najčešće postavljenog pitanja ‘šta je dosad čekala?’. Nasilje se ne instalira odmah u najgrubljoj formi, to kreće lagano. To prvo kreće od emocionalnog nasilja i različitih formi izolacije i žena obično dok dođe do toga da je žrtva nasilja i shvati šta joj se dešava tada već pristignu i djeca, onda nema podršku ni svoje porodice jer je u izolaciji i onda se jako teško obratiti za pomoć. Vrlo često nemaju ni informacije kome se obratiti, a i kada to učine to je obično bojažljivo, ne govore odmah o čemu se radi, idu okolo da vide kome se mogu obratiti i sve zavisi mnogo od pristupa. Ponekad u institucijama kojima se one obraćaju su uredu pristupi i ti ljudi će im dati pravu informaciju pa će tako žrtve imati povjerenje da im se opet obrate. Međutim, vrlo često im se zna desiti da ne dobiju pravu informaciju ili da se možda ne obrate pravoj instituciji pa tada gube povjerenje i u njih i u sistem pa se onda povlače pokušavajući da same nađu rješenje iz tog problema. U posljednje vrijeme je interesantan podatak da je porast ovisnosti ne samo o psihoaktivnim supstancama i alkoholu već i o kocki. To je jedan od najvećih problema jer žene smatraju da problem njihovih partnera nije samo nasilje već i kocka. Vrlo često se u posljednje vrijeme nadaju da će se, ukoliko prestanu kockati sve vratiti u normalu, a porodica ponovo postati funkcionalna”, dodala je Ćatović.
Iako svaka žena kao žrtva nasilja imaju svoju priču, nažalost, neke od njih budu završene prerano. Samo ove godine sedam njih je ubijeno.
“Ova godina je specifična po tome što su u ovih sedam ubistava u pet muškarci izvršili samoubistvo što znači da će se samo u dva slučaja muškarci procesuirati i bit će im suđeno, ali je sada pitanje vremena koliko dugo će taj proces trajati. Iskustva iz ranijih slučajeva pokazuju da dvije do tri godine traju procesi i to je stvarno nevjerovatan pritisak za članove porodice, a čak onda imamo i slučajeve, a evo danas moram reći simbolično mi govorimo o ovoj temi, a na Vrhovnom sudu je vraćen postupak na ponovni proces protiv ubice Alme Kadić zbog činjenice da za godinu kada je donesena prošle godine odluka od 35 godina zatvora potvrđeno, u roku od godinu nisu izvršili potvrdu te kazne i sve se vraća na početak”, istakla je Miličević.
Od 2013. do 2023. godine 72 slučaja ubistava žena
Dodaje da je ključni problem što ne postoji zvanična baza podataka kako na entitetskom tako i na državnom nivou.
“I mi smo napravili neku paralelu i uzeli smo podatke za prošlu godinu i unazad 10 godina. Dakle, od 2013. do 2023. godine 72 slučaja ubistava žena smo imali. Imamo podatke onih koji su procesuirani za ubistvo, ali i onih slučajeva gdje su muškarci izvršili samoubistvo i to i jeste problem. Od novembra prošle godine do danas je bilo 11 slučajeva. Svi zaboravimo slučaj iz prošle godine u Nedžarićima, a stvarno bih voljela da naglasim da je žena imala kompletnu podršku sigurne kuće, ušla je u fenomenalan program koji provodi Fondacija lokalne demokratije i onda se desi greška nekola u Centru za socijalni rad i institucijama i ubica dođe na tajnu adresu gdje je žena bila smještena i ubije je. Dakle, bez obzira na to što mi svi zajedno pokušavamo dati podršku i uslugu, mislim da predstavnici institucija također moraju poduzeti odgovornost za sve što se dešava jer mislim da jedni bez drugih ne možemo potpuno pomoći”, mišljenja je Miličević.
Stravični slučajevi seksualnog zlostavljanja
Mehmedović ispred Instituta za populaciju i razvoj je istakao da oni rade sa mladima i djecom te da najpotresnije priče dolaze upravo od njih.
“Dakle, iskustva koja su imala od svojih članova porodice, najbližih srodnika pri čemu govorimo o mami i najčešće, nažalost, o tati pa onda bake, dede, brata, bliskog komšije. Imali smo slučaj djevojčice koja je imala odnos s ocem koji je ustvari uvjeravao da je to normalno i da to zapravo sve djevojčice rade. I onda kada vidite da djevojčica od četiri ili pet godina živi s tom mišlju i spoznajom koju joj je zapravo nametnuo otac, a da niko od sistema to nije prepoznao i da joj niko nije pružio pomoć, to je zastrašujuće”, naveo je naš sagovornik pa dodao:
“A zapravo onda kroz iskustvo vidite da to nije jedini slučaj. Dakle, dosta naših nastavnika nema kapacitet da prepoznaju te znakove, a i kada se to desi opet sve dalje zavisi od sredine i škole jer postoje oni koji se neće usuditi to prijaviti jer se boje reakcije zajednice, počinioca i veliki problem u sferi svega ovoga o čemu danas govorimo su društvene norme koje obeshrabruju žrtve da traže pomoć i to na različite načine. Ako živite u društvu u kojem se porodica posmatra kao njegov stub i pri tome se ne razdvaja na zdravu i nezdravu, onda će žena koja je napušta biti društveno demonizirana i stigmatizirana jer odlazi od nečeg što je zapravo temelj društva. Niko ne govori o nezdravoj porodici na kojoj to društvo ne može počivati. Dakle, mi imamo značajan broj porodica koje se zapravo ne mogu zvati funkcionalnim i zdravim pa onda za tu ženu koja je izložena nasilju i za djecu koja žive u takvoj sredini je najbolje da izađu iz tog pakla jer je to nešto što ostavlja posljedice cijeli život”.
Zatim se osvrnuo na težinu prijavljivanja nasilja u školama.
“Dječak koji prijavi nasilje bude nazvan kukavicom, djevojčica kada to uradi je izdajica i dok god mi živimo sa tim normama mladi će biti obeshrabreni da se suprotstave nasilju i da potraže pomoć. A kada kao mladi naučite da ne tražite pomoć sasvim je izvjesno da ćete dugo čekati kada porastete. Dakle, dugo se čeka ne zato što geografski nije blizu sigurna kuća ili neki telefon na koji možete pozvati već zato što, naprimjer, žene ne zovu i ne prijavljuju jer se plaše osude sredine koja je zapravo najteži teret s kojim se treba nositi. Nakon toga dolazi osuda porodice, prijatelja i uvijek taj neki strah od nevidljivog i stigme je ključni faktor zašto naši ljudi ne dobijaju pomoć kada im je ona potrebna”, naglasio je i dodao da se kroz obrazovanje mladi ljudi trebaju poticati na suprotstavljanje ovakvim društvenim normama.
Ovaj stravičan slučaj kojeg je Mehmedović spomenuo, a u kojem je djevojčica od šest godina imala odnos s ocem desio se prije 10 godina.
“Radilo se o ocu i pet njegovih prijatelja koji su imali seksualni odnos sa maloljetnim djetetom. Ta djevojčica je kasnije izvršila samoubistvo jer je to veliki teret s kojim se čovjek mora nositi, a svi ostali koji su počinili to gnusno djelo su krivično gonjeni i sankcionisani, međutim, to nije bio prvi ni zadnji slučaj već njih, nažalost, ima jako puno. Ta djevojčica je to sve spoznala četiri godine kasnije kada se to desilo sa još pet prijatelja i kada je vidjela da tu nešto nije uredu. I ovo prvo nije bilo uredu da ima odnose s ocem, ali nije imala kapacitet da to prepozna pogotovo kada je roditelj kaže da je to normalno. Kada se sve to otkrilo kontaktirane su nadležne institucije, djevojčica je izuzeta iz porodice u Centar za djecu bez roditeljskog staranja, a nadležnost je preuzelo Tužilaštvo i svi su oni sankcionisani. I mi živimo u jednoj iluziji da smo tradicionalno društvo gdje se takve stvari ne dešavaju. Svako dijete u svoje roditelje i staratelje gledaju kao u stub sigurnosti i nježnosti i to su neki osnovni resursi na osnovu kojih razvijate i odnos sa sobom i društvom u kojem živite”, istakao je.
Svako nasilje se treba prijaviti!
Zatim je naveo da je ovaj slučaj djevojčice onaj za koji se saznalo, a da ih, nažalost, ima jako puno za koje se ne zna.
“Kada smo nekako fokusirani na jednu zaboravimo ove druge forme nasilja koje su preteča zapravo i toj formi. Zato sam htio samo podsjetiti da kada govorimo o femicidu govorimo i o drugim formama nasilja koje polako ubijaju. Ubijaju nade, snove, mogućnosti i ako zamislite taj život u kojem je djevojčica od šest ili sedam godina prolazila takav jedan pakao kakav je to onda život. I kako će ona razmišljati o budućnosti i šta može od nje očekivati. Trebamo znati da mi svi imamo odgovornost jer smo mi društvo koje ćemo čuti da neko nekoga tuče u kući, ali nećemo reagovati. Isto tako kada se u razredu primijeti nasilje, djeca se najčešće smiju i snimaju telefonom i ne reaguju. Mi smo društvo koje vidi, a ne reaguje – to je strašno. Treba da štitimo najranjivije i pokažemo tu solidarnost koju smo pokazali u bezbroj situacija”, mišljenja je naš sagovornik.
Zatim je iznio još jedan frapantan podatak.
“Pomenuo sam vam slučaj djevojčice od šest godina, ali ovo se dešava i djeci od godinu. Dakle, mi imamo slučajeve u BiH gdje je dijete od godinu seksualno zlostavljano. I o tome se ne govori i o tome se šuti. Kada se desi femicid i druge strašne tragedije onda se mi podignemo spominjemo zakone pa se polako utišamo. Ništa se ne desi do sljedećeg femicida kada ćemo se opet aktivirati i opet pričati, ali mi konkretno ne uradimo dovoljno. Rade organizacije, ali one ne mogu same”, poručio je Mehmedović.
Podsjećamo, u toku je UN kampanja “16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja” koja je počela jučer i trajat će do 10. decembra. Cilj joj je osvijestiti sve one koji su se susreli sa nasiljem da isto prijave i potraže pomoć, ali i one koji nisu imali takva iskustva da djeluju preventivno.
Ukoliko se suočavate ili primijetite bilo kakav oblik nasilja, možete ga prijaviti na sljedeće brojeve telefona:
SOS BROJ: 033 222 000
CENTAR ZA ŽENE: 033 570 560
SIGURNA KUĆA: 033 222 000.
Prenosi n1.ba
