U Sarajevu je u 99. godini preminuo Raif Dizdarević, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih političara i diplomata druge polovine 20. stoljeća. Dizdarević je ostao upamćen kao jedini političar iz Bosne i Hercegovine koji je obavljao funkcije ministra vanjskih poslova Jugoslavije, predsjednika Savezne skupštine i predsjednika Predsjedništva SFRJ.
Rođen je 9. decembra 1926. godine u Fojnici, a već kao šesnaestogodišnjak pridružio se partizanima tokom Drugog svjetskog rata. Godine 1945. postao je član Komunističke partije, a nakon rata započeo je njegov dugogodišnji politički i diplomatski put.
Prvi značajniji diplomatski angažman imao je kao ambasador Jugoslavije u Bugarskoj, gdje je imenovan 1951. godine, u vrijeme sukoba između Josipa Broza Tita i Josifa Staljina. Zbog tadašnjih izuzetno napetih odnosa, jugoslavenska ambasada u Sofiji bila je izložena brojnim pritiscima i provokacijama. Dizdarević je svojevremeno ispričao da je u radnom stolu držao pušku.
Diplomatsku karijeru nastavio je kao ambasador u Sovjetskom savezu, gdje je službovao od 1956. godine, u periodu postepenog poboljšanja odnosa Beograda i Moskve. Od 1963. godine bio je ambasador u Čehoslovačkoj, a od 1972. obavljao je funkciju pomoćnika saveznog sekretara za vanjske poslove.
Na čelo Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine dolazi 1978. godine i tu funkciju obavlja do 1982. godine. Od 1984. do 1987. godine bio je savezni sekretar za vanjske poslove Jugoslavije, dok je od aprila 1988. do maja 1989. godine ponovo obavljao tu funkciju, nakon smrti Hamdije Pozderca.
Dizdarević je bio direktni učesnik brojnih događaja koji su obilježili posljednje decenije Jugoslavije, od perioda njenog međunarodnog uspona do duboke političke krize i konačnog raspada. O tim događajima kasnije je pisao u svojim knjigama „Od smrti Tita do smrti Jugoslavije“, „Put u raspad: sudbonosni podvig Jugoslavije“ i „Podsjećanja na istorijsko NE staljinizmu – događaj koji je opredijelio budućnost Jugoslavije“.
Svoju ličnu arhivu 2014. godine predao je Arhivu Bosne i Hercegovine, čime je značajan dio njegovog političkog i diplomatskog naslijeđa sačuvan za buduća naučna istraživanja.
Ni u poznim godinama Dizdarević nije prestajao govoriti o društvenim i političkim prilikama u Bosni i Hercegovini. Kao uvjereni antifašista, posebno je upozoravao na opasnost od podjela, pasivnosti i političkog djelovanja bez konkretnih rezultata.
„Od kukanja nemamo ništa“, poručio je 2020. godine, naglašavajući da se za bolju i stabilniju Bosnu i Hercegovinu mora boriti organizovano i bez kolebanja.
Govorio je i o evropskoj i euroatlantskoj budućnosti Bosne i Hercegovine, ističući da vidi članstvo u NATO-u i Evropskoj uniji kao jedini održiv put za zemlju.
O raspadu Jugoslavije govorio je kritički, smatrajući da su značajan dio odgovornosti snosile tadašnje komunističke strukture zbog kašnjenja s ustavnim i ekonomskim reformama, ali i nedovoljnog razvoja demokratske atmosfere. Slobodana Miloševića opisivao je kao jedno od najvećih zala koje je doprinijelo raspadu zajedničke države.
Dizdarević se nacionalno izjašnjavao kao Bošnjak, ali se nakon uvođenja višestranačkog sistema nije priključio nijednoj političkoj stranci. Svoje političko opredjeljenje objasnio je riječima: „Moje stranke je nestalo, a svoja uvjerenja ne mislim mijenjati.“
Njegovim odlaskom Bosna i Hercegovina ostaje bez jednog od posljednjih autentičnih svjedoka ključnih događaja 20. stoljeća – čovjeka koji je iz neposredne blizine svjedočio stvaranju, usponu, krizi i raspadu Jugoslavije, ali i političkim procesima koji su oblikovali savremenu Bosnu i Hercegovinu.
