Građani Bosne i Hercegovine u evropskom su vrhu po količini bačene hrane. Prema posljednjem izvještaju Ujedinjenih nacija, svaki stanovnik naše zemlje godišnje u prosjeku baci 83 kilograma hrane, piše Buka.
Dok se hrana baca, s druge strane su oni koji nemaju niti jedan obrok u toku dana, a u našoj zemlji otvorene su i prve javne kuhinje za bebe.
Ekonomista Igor Gavran rekao je da bi bilo logično očekivati visok nivo svijesti u Bosni i Hercegovini kada je riječ o bacanju hrane, imajući u vidu aktuelno iskustvo velikog broja stanovnika koji žive u oskudici, a u prošlosti je praktično cjelokupno stanovništva u ratu iskusilo glad i neimaštinu, preživljavajući od humanitarne pomoći.
“Nažalost, izgleda da se sve to prebrzo zaboravi i ignoriše, čim smo došli do ovako poraznih podataka o bacanju hrane. Ova je svijest značajna i s moralne, ljudske, pa čak i duhovne strane, jer bacati hranu koja je neophodna za život, kojim mnogi oskudijevaju i u čiju proizvodnju je uloženo mnogo rada i truda je na svaki način pogrešno i neprihvatljivo, za vjernike je čak i grijeh. S ekonomske strane je štetno svako rasipanje resursa i odbacivanje bilo čega sto ima upotrebnu vrijednost umjesto da se ona potpuno Iskoristi, pogotovo što se stvaranjem otpada još dodatno kreiraju i nepotrebni troškovi njegovog zbrinjavanja. Također u situaciji kada nam sve češće prijete rizici nestašica hrane i ekstremnih poskupljenja, svako neracionalno trošenje i bacanje hrane dodatno umanjuje njenu raspoloživost i stvara veću traznju pa tako i pritisak na rast cijena”, rekao je za BUKU Gavran.
Dodaje da tek ako se svijest potpuno promijeni može se očekivati poboljšanje stanja.
“Ako još u najranijem djetinjstvu i porodici steknete naviku da cijenite hranu i ne bacate je to će biti mnogo jači poriv nego bilo kakva kasnija kampanja. Naravno, za ovakvu promjenu svijesti potrebne su uglavnom godine pa i decenije. Ipak, ukoliko imate efikasan i organizovan sistem kao u NR Kini velike promjene se mogu ostvariti i mnogo brže, gdje je radikalna kampanja protiv bacanja hrane koju je inicirao predsjednik države u kratkom roku dala velike rezultate i izgradila percepciju svojevrsne nacionalne misije u interesu cijelog društva sto upravo i jeste slučaj”, pojašnjava Gavran.
On napominje da je promjena svijesti jedino trajno rješenje, mada bi ekstremno visoke cijene hrane kojima trenurno svjedočimo mogle takođe djelomično doprinijeti da se smanji praksa bacanja hrane.
“Osim smanjenja količina odbačene hrane može se učiniti puno više i na organizovanom prikupljanju i upotrebi organskog otpada poput hrane, bilo za ishranu stoke kada je to moguće, ili za pravljenje komposta ili na neko drugi nacin kojim se barem dio ovakvog nepotrebnog otpada može staviti u neku korisnu funkciju”, kaže Gavran.
Milica Končar iz Centra za životnu sredinu kaže da je važno podizati svijesti o ovom problem, jer je bacanje hrane iracionalno.
“Prvo nije humano jer i dalje imamo ogroman broj gladnih i neuhranjenih ljudi. Drugo, količina resursa, rada i energije koja se uloži u proizvodnju hrane je ogromna i ona se baca zajedno sa hranom. Trebamo biti svijesni da hrana je mnogo skuplja nego što je mi plaćamo, jer njeni proizvođači najčešće nisu pošteno plaćeni, pogotovo kada su u pitanju namjernice koje dolaze iz zemalja trerćeg svijeta kao što je slučaj sa čokoladom. Bitno da se hrana ne baca i zbog toga jer kod nas organski otpad još uvijek ide u miješani otpad. Možda ljudi misle da hrana tj. organski otpad na deponijama pomaže u razgradnji, ali upravo je suprotno. Hrana na deponijama između raznog drugog otpada kao što je plastika i metal ostaje zarobljena, nema mikroorganizme koji bi je razložili, a pod pritiskom drugog otpada nedostaje joj i kiseonik. Ova situacija dovodi do toga da se hrana mnogo duže razlaže, a i kad se razloži onda nastaje metan, vrlo zapaljiv gas koji izaziva požare na deponijama i pogoršava klimatsku krizu”, rekla je za BUKU Milica Končar.
Kaže da je bacanje hrane nepoštovanje hrane i nedostatak empatije i to je čak gora prijetnja od ekološke.
“Smatram da je uzrok takve situacije što smo odvojeni od proizvodnje hrane. Nismo svjesni ni koliko je truda ni sredstava uloženo, a ako uzimamo hranu u supermarketima ne upoznajemo ni ljude koji je proizvode. To prilično otuđuje ljude od porijekla hrane, dok masovna proizvodnja hrane slabijeg kvaliteta forsira, kao i svaka masovna proizvodnja, konstantu kupovinu”, kaže naša sagovornica.
Da bismo smanjili bacanje hrane Milica kaže da moramo razmišljati o količini hrane koja se pravi, a možemo planirati kupovinu,
“Zatim možemo planirati, spremati obroke i pravilno čuvati hranu. Pored toga što se manje otpada stvara, smanjuju se i troškovi. I iako nemamo i dalje poseban sistem za donaciju hrane, to ne treba da spriječi znači da svako induvidualno donira hranu koja je upotrebljiva. Na kraju i kada se baca hrana onda je najbolje je razdvojiti od ostalog otpada. Posebno preporučujem kompostiranje, gdje se od organskog otpada pravi hranljiva materijala koja se može koristiti u baštama i cvijeću”, zaključuje naša sagovornica.
