Danas sam prošao obalama Bosne, uzvodno, od Tešnja do Sarajeva. Između Tešnja i Maglaja, kod sela Kosova, jedno se brdo strovalilo na cestu, pa se mora na onu stranu, preko mosta čija metalna ograda nije izdržala, pa se bijeli povaljena, kao poredana drva.
Nekim starim putem, tako ga i zovu, Stari put, brdom i naokolo, stiže se pravo u stari Maglaj.
Uskomešan narod, ljudi baš poput mrava, kad nogom nehotice nagaziš na mravinjak, vidjeh cisternu i red za vodu…Jedan me čovjek prepozna, pozdravi, pa reče: Gore nego rat, moj Sidrane. Je li gore, ne znam, a da su slike iste, i da je strašno, to se golim okom vidi.
Cijelim putem, s obje strane rijeke, pred kuće koje su ostale nauzgor – ljudi iznijeli namještaj, da se suši. Sretni što su ostali živi, i što imaju šta iznijeti u avliju.
Hoću da mi se ta slika ureže u moždane, da s njome, a ne sa slikama strave i užasa, noćas utonem u san.
P. S.
Mislim da u svjetskom pjesništvu ne postoji bolja pjesma o poplavi od one koju je napisao naš, bosanski, pjesnički velikan Duško Trifunović.
Poplava
Pukla ravnica a pukla brana pa nema o što
da udari val…
Voda ko horda – horda ko horda…
Mrsi se gusti ivik crni se pusti šljivik
uz vodu uzvodno vrbe se vuku
gole i bele kao da slaze topole gaze
dignutih ruku
za njima jablan jedan juri
svijen u struku…
Već grca grmlje već škripi hrast
još majka bira smer još plačem ja
još sused psuje još sunce na nas zja…
Plivaju vidre, plivaju daske, plivaju krave
leti vika kruži ptica pliva plast
na njemu roda, za njima krov, sa krova zov…
I viče ko čovek i klikće ko ždral…
A nema o što da udari val…
Nebo voda ‘ voda horda…
Pukla ravnica a pukla brana pa nema o što
da udari val.
