“Tog jutra su nas iznenada napali, 16. aprila 1993. godine. Najednom je zagruhalo, zapucalo. Moja kuća se nalazi na periferiji sela i prva se našla na udaru napadu. Vojska je opkolila kuću i nismo se imali kuda izvući”, sjeća se u razgovoru za Al Jazeeru Abdulah Ahmić, kome su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u napadu na Ahmiće ubili roditelje, brata i tri sestre.
Abdulahov otac je otvorio vrata, koja su preko noći bila zaključana. Ugledali su dvojicu vojnika, namazanih garežom, naoružani automatskim puškama.
Krupniji vojnik je naredio onom mlađem da pričuva oca i sina dok on pretrese kuću u potrazi za oružjem.
Pucanj u sljepoočnicu
Nakon što je izašao, naredio je mlađem da izvrši naređenje. “Ja to ne mogu”, odgovorio je mladić.
“Dobro, ja ću izvršiti naređenje, a ti ćeš upamtiti za ovo”, kazao je i odveo nas ispod kuće.
Brat Muris, koji je stanovao u donjem spratu, ležao je ubijen ispod kuće.
Krupni vojnik je potom pred Abdulahovim očima ispalio metak u sljepoočnicu njegovog oca, koji je ostao na mjestu mrtav.
“Zatim sam i ja iskoračio. Gledao sam pravo u oči. U momentu kada je ispalio metak, ja sam vjerovatno trznuo glavom, tako da mi je metak prošao u predjelu lica”, pokazao je Abdulah na mjesto kuda je prošao metak.
Odglumio je da je mrtav, a potom je preko noći uspio doći do jedne zapaljene kuće u gornjem dijelu sela.
“Nakon jednog ispaljenog metka, vojnici su otišli, a ja sam pobjegao do ceste, gdje sam mislio da ću zaustaviti kamione UNPROFOR-a i izvući se. No, nisam uspio i sakrio sam se u kanal s vodom gdje sam proveo cijeli dan. Navečer, oko 22 sata, izašao sam iz kanala u potpunosti mokar”, sjeća se Abdulah.
Budući da je selo bilo obasjano vatrom kuća koje su gorjele, vojnici su me primijetili. “Opkolili su kuću i cijelu noć su stražarili”, dodaje Abdulah.
Ujutro sam čuo majčin glas, koja je zapomagala: “Ubiše mi čovjeka i sinove…” Ona i sestre su prenoćile u jednoj hrvatskoj kući, a kasnije su odvedene u gornji dio sela, gdje su ubijene i zapaljene u kući Huseina Ahmića.
Borba s bolešću
Sutradan su na zapaljenu kuću u kojoj sam prenoćio hrvatski vojnici bacili ručnu granatu, ali je njega samo materijal okrznuo. “Ja sam ostao živ, Allahovo davanje”, kaže Abdulah.
Nakon toga je uz pomoć starijih komšija Hrvata uspio otići do naselja u kojem su bili zarobljeni bošnjački civili. Nekoliko dana kasnije je razmijenjen u Novom Travniku. U međuvremenu, prvu pomoć mu je pružio jedan veterinar, zatvorenik. On mu je davao antibiotike uvečer i ujutro.
“Sestre su mi ubijene, otac brat. Mlađi brat je preživio taj napad. Izbjegao je sa ženom i djecom u Zenicu. Kasnije je poginuo od granate u Vitezu. Samo sam ja ostao od mnogobrojne porodice”, govori Abdulah.
Jedini preživjeli član porodice se u međuvremenu oženio, 1995. godine. Ima jednog sina.
U akciji posebne jedinice HVO-a Džokeri i Maturice 16. aprila 1993. spaljeno je i ubijeno 116 civila, među kojima je bilo najviše djece, žena i staraca.
Očekuje transplantaciju bubrega, budući da se nalazi na francuskoj listi, preko Otvorene mreže u Sarajevu.
Kod njih je uplatio 80 hiljada maraka i čeka poziv.
Izvor: Al Jazeera
Sta sad daj ba zaboli koga nisi ni prvi ni posljednji svako je ness prezivio ajmo sad svi u soda live pa pisat memoare ….
ti si *** sa terase.
stvarno ?? bas to poznas dosta ljudi sto su gledali dok im neko puca u ocevu glavu a i sto su prezivili strijeljanje ??
il Pravdas sve ovo posto ti hvo smatras “svojima” ??
Sretan je onaj koji rat preživi.
Još sretniji je onaj koji strijeljanje preživi.
Ukoliko poslije golgote saznaju da su im stradali najmiliji,
onda im se život svodi na preživljavanje u mukama.
To su sve individualne muke koje se utapaju u oceanu svekolike
nesreće , bijede i agonije , tj. egzistencijalnog cunamija, koji su prouzročili svi Anam Oni.
Možda se neko i zapita da li je i smrt,možda, bila bolja.