Održan sastanak s ciljem rješavanja problema bjesnila; Općenito o ovoj infekciji

Na današnjem sastanku direktorica Zavoda za javno zdravstvo Nermina Mehinović je prisutne upoznala da su već osigurane dodatne količine seruma i vakcina ptotiv bjesnila, te da je predviđena i nabavka određenih rezervnih količina seruma i vakcina za potrebe Tuzlanskog kantona.

Preduzete mjere su otklonile trenutni rizik po zdravlje ljudi, ali nisu riješile globalni problem bjesnila na područćju našeg kantona.

Kako je istaknuto na današnjem sastanku svi nadležni organi kantonalne i opštinske vlasti su informirani o trenutnom problemu i pokrenute su aktivnsoti na rješavanju problema bjesnila.

Ovom prilikom učesnici sastanka apeluju na građane da u narednom periodu preduzmu sve neophodne mjere opreza u kontaktu sa životinjama i da u slučaju sumnje da se radi o bolesnoj životinji obavezno kontaktiraju nadležnu veterinarsku stanicu, a da se u slučaju potrebe za medicinskom zaštitom, u vezi kontakta sa sumnjivom životinjom, jave Zavodu za javno zdravstvo TK.

Ministarstvo zdravstva Tuzlanskog kantona i Stručni tim Ministarstva će kontinuirano pratiti epidemiološku situaciju i u skladu sa potrebama preduzimati neophodne mjere.

Današnjem sastanku osim ministrice zdravstva Tuzlanskog kantona prof. dr. med. sci. Nade Pavlović Čalić prisustvovali su sekretar ministarstva Devleta Čičkušić, Azra Gavranović, direktorica Zavoda za javno zdravstvo Nermina Mehinović, u ime Zavoda zdravstvenog osiguranja Mirjana Duhaček, Mensud Tanović u ime Kantonalne uprave civilne zaštite, Sead Smajlović ispred Opštinskog štaba civilne zaštite, te direktor Kantonalnog veterinarskog zavoda Faruk Isović. U ime Veterinarske stanica Tuzla prisustvovao je Mersad Purtić, u ime Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva TK Sanel Hodžić, te direktori klinika za mikrobiologiju i infektivne bolesti UKC-a Tuzla Nijaz Tihić i prof.dr. Sead Ahmetagić.

O BJESNILU

Bjesnilo je teška infektivna bolest, uzrokovana neurotropnim virusom, koja se završava smrću. Uzročnik bolesti je virus iz grupe rabdovirusa.

Najčešći rezervoari bjesnila u divljini su lisice, vukovi, kojoti, jazavci, medvjedi, rakuni, tvorovi, slijepi miševi. Domaći sisari, takođe, mogu dobiti bjesnilo kao npr.psi, mačke, stoka.

Iako je SZO registrirala 1996 godine 33209 smrtnih slučajeva bjesnoće u ljudi, smatra se da je godišnja incidencija oko 100 000. Bolest je raširena u svijetu, osim u Australiji i nekim otocima. U Europi, rezervoari i nositelji virusa bjesnoće su najviše lisice. Bolest je česta u zemljama Latinske Amerike, Afrike i Azije, gdje se kućni ljubimci uvijek ne cijepe protiv ove bolesti. U SAD cijepljenjem se uglavnom iskorijenila bjesnoća u pasa.

U Bosni i Hercegovini je pojava bjesnila kod ljudi rijetka, ali postoji realna opasnost od ove bolesti o čemu svjedoče podaci iz epizootiološke karte bjesnila u FBiH tokom 2000.-2001. god. Tehnikom fluorescentne mikroskopije registrovana su 62 pozitivna slučaja, a od toga 88,71% kod divljih životinja i 11,29% kod domaćih životinja. U odnosu na sezonalnost najveći prosječan broj slučajeva bjesnila utvrđen je u periodu oktobar-april, a bolest je zabilježena u skoro svim područjima Federacije BiH. U BiH su registrirani smrtni slučajevi od ove bolesti.

Ovisno o životinjskoj vrsti, glavnom nosiocu virusa bjesnoće i životnom prostoru u kojem se održava infekcija mogu se razlikovati 4 epizootiološka oblika bolesti od kojih su najvažnija dva:

Urbana bjesnoća
Silvatična bjesnoća

Urbanu bjesnoću uglavnom šire psi a manje mačke. Pojavljuje se u onim zemljama u kojima je veterinarska kontrola pasa slaba. U uvjetima postojanja silvatične bjesnoće ako pseća populacija izmakne kontroli moguć je prelaz silvatičke u urbanu bjesnoću. Stoga ona predstavlja most prijenosa infekta od silvatičkog i karakterizirana je pobolom ljudi.

Silvatična bjesnoća pojavljuje se u onim zemljama u kojima je populacija pasa pod kontrolom. Čini se da je u određenom ekosistemu samo jedna ilinajviše dvije vrste divljači odgovorno za neprekinuto trajanje bjesnoće, npr. Crvena lisica(vulpes vulpes) u srednjoj i zapadnoj evropi.
Čovjek se zarazi najčešće ugrizom bolesne životinje, čime se virus koji je prisutan u njenoj slini unosi kroz povrijeđenu kožu. Virus se odmah počinje umnožavati i širiti centipetalno duž živaca u centralni nervni sistem. Kad dospije u mozak, virus se razmnožava u sivoj masi, a zatim se širi centrifugalno duž autonomnih živaca u ostala tkiva (širenje u žlijezde slinovnice omogućava dalje širenje zaraze putem sline).

Inkubacija se kreće od 10 dana do 1 godinu (srednja vrijednost je 1 do 2 mjeseca), a ovisi o udaljenosti mjesta inokulacije virusa od CNS-a, količini unešenih virusa i imunitetu domaćina.

Klinička slika ima četiri stadijuma:

a) prodromalni stadijum traje 1-4 dana, a javlja se temperatura, glavobolja, mialgije, zamor, suhi kašalj. Karakteristično za bjesnilo u ovom stadijumu su parestezije i fascikulacije mišića u blizini rane.

b) stadijum encefalitisa sa simptomima sličnim drugim encefalitisima- razdražljivost, nemir, halucinacije, meningizam, agresivnost, opistotonus, konvulzije, žarišne paralize, hiperestezija na dodir, svjetlost ili buku. Zjenice su proširene, pojačano je suzenje i slinjenje.

c) stadijum disfunkcije moždanog stabla u kojem se javljaju simptomi disfunkcije moždanih živaca: dvoslike, paralize ličnog živca, smetnje gutanja (koje sa hipersalivacijom uzrokuju karakterističnu sliku «zapjenjenosti usta»), silovite kontrakcije dijafragme prilikom gutanja tečnosti (hidrofobija). Zatim bolesnik zapada u komu, a zahvaćenost centra za disanje uzrokuje smrt u apneji. Oboljeli od pojave simptoma živi 4-20 dana.

d) stadijum oporavka vrlo rijetko se vidi jer je ishod razvijene bolesti obično smrtan.

Dijagnoza se postavlja na osnovu anamneze, kliničke slike, izolacije virusa iz sekreta, serološkim dokazivanjem (četvorostruki porast titra neutralizirajućih antitijela na virus bjesnila je dovoljan za postavljanje dijagnoze), uzimanjem uzorka mozga od umrlih ili biopsijom za patohistološki pregled i inokulaciju mišu radi izolacije virusa. Patognomonična patohistološka promjena su Negrijeva tjelašca.

Terapija i profilaksa sastoji se od:

Lokalna obrada rane –istrljati sapunom i oprati vodom, dati vakcinu i serum protiv tetanusa i antibiotik, ne zatvarati ranu ušivanjem.

Pasivna imunizacija antirabičnim serumom -humani rabijesni imunoglobulin daje se u dozi od 20 jedinica po kilogramu tjelesne težine i to polovinom te doze lokalno infiltrirati ranu, a drugu polovinu dati intra muskularno.

Aktivna imunizacija antirabičnom vakcinom- pet doza po 1 ml daje se u deltoidni mišić i to prva što prije nakon ekspozicije (nulti dan), a zatim 3., 7.,14.i 28. dan. Preporučuje se vakcina HDCV (human diploid cell vaccine).
Kako da se zaštitimo od bjesnila

Prevenciji rabiesa potrebno je posvetiti osobitu pažnju zbog redovito smrtnog ishoda bolesti. Tri su važna aspekta prevencije bolesti:

Prevencija ekspozicijeinficiranim životinjama
Preekspozicijska profilaksa osoba izloženih pojačanom riziku od ekspozicije virusu
Prevencija infekcije u osoba koje su bile izložene virusu(postekspozicijska profilaksa)

Nadalje neophodno je:

1. Suzbijanje ove zaraze kod divljih i domaćih životinja;

2. Važno je sprovesti registraciju i vakcinaciju nevakcinisanih pasa i mačaka poznatih vlasnika i obilježavanje svih nevakcinisanih pasa i mačaka;

3. Zatvaranje pasa i mačaka poznatih vlasnika, u cilju sprječavanja kontakta sa psima i mačkama lutalicama;

4. Hvatanje i uništavanje pasa i mačaka lutalica;

5. Ne smiju se dodirivati ili hvatati nepoznate životinje kao i one koje se neuobičajeno ponašaju;

6. Veterinarskoj inspekciji se mora prijaviti svaka sumnjiva životinja;

7. U slučaju ujeda, životinju držati u izolaciji radi desetodnevnog posmatranja;

8. Nalaže se šetanje kućnih ljubimaca na povodcu, sa korpom na njušci;

9. Zabranjuje se držanje nevakcinisanih divljih životinja kao kućnih ljubimaca;

10. Lica koja su profesionalno ugrožena virusom bjesnila (veterinari i veterinarski tehničari, šumski radnici, lovci, lovočuvari, preparatori, laboratorijski i terenski radnici) treba da se preekspoziciono (prije izlaganja virusu) zaštite vakcinom protiv bjesnila.

11. Ako dođe do ujeda ili ogrebotine od životinje, bez obzira da li je ona zdrava ili zaražena virusom bjesnila ranu treba odmah isprati vodom i sapunom, razblaženim deterdžentom ili alkoholom, a nakon toga odmah se javiti ljekaru, u cilju sprječavanja zaraze virusom bjesnila.

12. U cilju edukacije stanovništva, moraju se sprovoditi zdravstveno-vaspitni rad i saradnja sa medijima.

(SodaLIVE.ba)