Uoči završnice predizborne kampanje, Sandra Imširović govori o četiri godine rada u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH i Skupštini Tuzlanskog kantona, temama koje je otvarala i problemima građana koje je pokušavala pretvoriti u institucionalna pitanja. U razgovoru posebno ističe položaj djece i porodica, osoba s invaliditetom, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, obrazovanje, ali i pitanja od značaja za Tuzlanski kanton.
Govoreći o novom mandatu, Imširović poručuje da ne želi davati velika obećanja, već nastaviti rad koji je već započela. Za nju mandat nije privilegija, nego odgovornost prema ljudima koji su joj ukazali povjerenje.
„Ne mijenja se čovjek kada pređe Karaulu. Mijenja se samo institucija u kojoj radi“, poručuje Imširović, naglašavajući da bi eventualni novi mandat u Parlamentu Federacije BiH za nju značio nastavak zastupanja interesa građana Lukavca, Tuzle, Srebrenika, Čelića i cijelog Tuzlanskog kantona.
Pred sam kraj kampanje ste. Kada biste morali u nekoliko rečenica reći građanima šta zapravo nudite, šta biste rekli?
Ne nudim velika obećanja koja lijepo zvuče u kampanji. Nudim ono što mogu pokazati – svoj dosadašnji rad, pitanja koja sam otvarala, inicijative i zaključke koje sam pokretala i stvari za koje sam se zalagala. I nudim nastavak tog rada. Jer mandat za mene nije privilegija. To je odgovornost. Ako vam ljudi daju povjerenje, onda im dugujete da četiri godine kasnije mogu pogledati šta ste uradili i pitati vas za ono što niste.
Često se rad zastupnika svodi na sjednice, glasanja i ono što građani vide na televiziji. Koliko je to zapravo cijeli posao?
To je samo jedan dio posla. Parlamentarni rad ne počinje ulaskom u salu i ne završava posljednjim glasanjem.
Politiku, u smislu javnog rada i odgovornosti koju sam prihvatila, živim praktično svakodnevno. To znači razgovore s građanima, sastanke, pozive, čitanje zakona i materijala, pripremu pitanja i inicijativa, praćenje onoga što se dešava na terenu, razgovore sa stručnjacima, institucijama i ljudima koji imaju konkretan problem.
Nekada jedan problem koji građanin iznese u razgovoru znači sate i dane provjeravanja – ko je nadležan, šta zakon kaže, šta je moguće promijeniti i kojim putem to pitanje treba otvoriti. Tek nakon toga dolazi parlamentarna procedura. Zato ne mjerim svoj mandat brojem sjednica na kojima sam bila. Mjerim ga brojem problema koje sam pokušala pretvoriti u institucionalno pitanje.
Znači li to da ste dostupni građanima i kada nema sjednica?
Da. I mislim da to mora biti normalno. Građani ne žive po parlamentarnom kalendaru. Njihov problem se ne pojavi samo kada zasjeda Dom naroda. Ako mi se neko obrati zbog problema u zdravstvu, socijalnoj zaštiti, obrazovanju ili ostvarivanju nekog prava, ne mogu mu reći: „Javite se kada bude sjednica.“
Prvo treba saslušati čovjeka. Onda provjeriti činjenice. Onda pronaći instituciju i proceduru. Nekada se problem može riješiti odmah, nekada ne može. Ali građanin mora znati da je njegov problem saslušan i da je neko spreman da ga institucionalno otvori.
Može li se onda reći da je Vaš mandat mnogo širi od onoga što se vidi u skupštinskoj sali?
Apsolutno. Ono što građani vide u sali često je završni rezultat rada koji je počeo mnogo ranije. Iza jednog pitanja može biti razgovor s građanima, analiza zakona, konsultacije, dokumentacija, dopisi i razgovori s institucijama.
Iza jedne inicijative može biti sedmicama ili mjesecima praćenja problema. Zato ne želim da se politički rad svodi na fotografiju sa sjednice ili broj govora. Ako ste zastupnik, morate biti prisutan i kada nema kamera.
Iza Vas su četiri godine profesionalnog mandata u Domu naroda Parlamenta FBiH. Šta biste izdvojili kao najvažnije iz tog perioda?
Izdvojila bih upravo to što nisam pokušavala birati samo teme koje su politički lake. Bavila sam se djecom, porodicama, osobama s invaliditetom, zdravstvom, obrazovanjem, socijalnom zaštitom, ali i pitanjima koja su direktno vezana za Tuzlanski kanton. Podnosila sam amandmane, inicijative, postavljala pitanja i tražila odgovore.
Neke stvari su završene. Neke su pokrenute. Neke još nisu riješene. I neću građanima govoriti drugačije samo zato što je izborna kampanja.
Šta biste naveli kao primjer pitanja koje najbolje pokazuje takav način rada?
Za mene je to pitanje roditelja njegovatelja i osoba s invaliditetom. To su ljudi kojima sistem ne smije biti dodatna prepreka. Radila sam na tome da se prava i položaj osoba s invaliditetom bolje urede kroz federalni zakon i podnosila amandmane na Zakon o jedinstvenim načelima i okviru materijalne podrške osobama sa invaliditetom.
To možda nije tema koja će uvijek biti najglasnija na društvenim mrežama, ali jeste tema koja mijenja život konkretnoj porodici. Meni je takav rad važniji od političke buke.
Kada govorite o federalnom nivou, često spominjete Tuzlanski kanton. Zašto?
Zato što se ne slažem sa tim da se čovjek, čim dobije federalni mandat, ponaša kao da je zaboravio odakle je došao. Ne mijenja se čovjek kada pređe Karaulu. Mijenja se samo institucija u kojoj radi. Ako dobijem mandat u Parlamentu Federacije, ja u Sarajevo ne idem da postanem neko drugi. Idem kao zastupnica iz Tuzlanskog kantona.
Sa sobom nosim probleme Lukavca, Tuzle, Srebrenika i Čelića. I kada se u Sarajevu budu donosile odluke koje utiču na naš kanton, neću šutjeti zato što je lakše.
Jedna od takvih tema jeste i raspodjela javnih prihoda i pitanje pondera. Zašto je to važno?
Zato što ponder nije samo broj u nekom zakonu. Iza svake raspodjele javnih prihoda stoji pitanje koliko će kantoni imati prostora za zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu i druge javne potrebe.
Kada govorimo o Tuzlanskom kantonu, moramo govoriti i o njegovom ekonomskom potencijalu, o tome koliko privrede i građani ovog kantona doprinose i kako se taj novac vraća građanima kroz javne usluge i ulaganja.
To je pitanje koje se ne smije završiti jednom sjednicom ili jednim glasanjem.
Šta je ono što iz prethodnog mandata još niste završili?
Mnogo toga. I to nije slabost koju treba skrivati. Ako neko kaže da je za četiri godine riješio sve probleme iz oblasti kojima se bavio, onda vjerovatno više govori kampanjski nego odgovorno. Kada govorimo o zaštiti djece, porodici, osobama s invaliditetom i socijalnoj zaštiti, zakonska rješenja moraju se stalno unapređivati.
Moj posao nije završen time što sam nešto jednom predložila. Ako je važno – nastavljam.
Šta će biti Vaš fokus ako dobijete mandat?
Želim se fokusirati na nekoliko stvari, a ne obećavati sve. Zaštita djece i porodice. Zdravstvena i socijalna zaštita. Položaj osoba s invaliditetom. Borba protiv nasilja i jačanje sigurnosti. Obrazovanje. Troškovi života i standard građana. I, naravno, pitanja od posebnog značaja za Tuzlanski kanton – pravedniji odnos prema kantonima, javni prihodi, ulaganja i razvoj našeg kraja.
To su teme oko kojih želim biti uporna, a ne samo glasna.
Tokom kampanje niste gradili komunikaciju na napadima prema drugim kandidatima. Zašto?
Zato što građani nisu glasali za mene da bih im pričala o drugim kandidatima. Naravno da treba govoriti o odgovornosti i kritikovati odluke kada za to postoje razlozi. Ali ne želim da moj politički identitet bude izgrađen na tome koga sam napala. Neka ljudi pogledaju moj rad. To mi je najpoštenija kampanja.
Šta Vas, nakon svega, još uvijek drži u politici?
Ljudi. Kada vam se javi roditelj koji godinama pokušava ostvariti pravo za svoje dijete, kada vam se obrati osoba s invaliditetom, zdravstveni radnik, prosvjetni radnik ili građanin koji ne zna kome više da se obrati – shvatite da parlamentarni rad nije samo govor za govornicom. Neko očekuje da ćete nešto uraditi. I onda morate pokušati.
Možda ne možete uvijek riješiti problem, ali možete odbiti da ga prešutite.
Šta je za vas bilo najteže u prethodnom mandatu?
Vjerovatno upravo to što parlamentarni rad često nije brz. Nekada pokrenete pitanje i ne dobijete odgovor odmah. Nekada prijedlog prođe, ali njegova realizacija zavisi od drugih institucija. Nekada se borite za nešto što javnost vidi tek kada rezultat bude napravljen.
Ali politika je, između ostalog, i upornost. Ako nešto smatrate važnim, ne možete odustati zato što prvi put nije bilo dovoljno sluha.
Ako biste morali opisati svoj politički rad jednom rečenicom, kako bi ona glasila?
Da budem korisna tamo gdje sam dobila povjerenje. Ne mislim da parlamentarac treba biti neko ko će samo govoriti u ime građana. Treba biti neko ko će slušati, pitati, predlagati i, kada je moguće, izboriti konkretno rješenje.
Šta biste voljeli da građani kažu za četiri godine ako ponovo budu razgovarali o vašem radu?
Voljela bih da kažu: „Nije zaboravila šta je govorila.“ To mi je mnogo važnije od bilo kakvog političkog slogana.
Ako dobijete povjerenje, ljudi imaju pravo da vas poslije pitaju šta ste uradili. I ja taj odnos prema politici smatram potpuno normalnim. Tokom kampanje mnogo je bilo političkih sukoba i međusobnih optužbi.
Vi ste uglavnom insistirali na predstavljanju vlastitog rada. Zašto?
Zato što mislim da građanima dugujemo više od svađe. Naravno da treba govoriti o odgovornosti vlasti, problemima i pogrešnim odlukama. Ali ne želim da moj politički identitet bude izgrađen na tome koga ću napasti.
Želim da ljudi mogu pročitati šta sam radila, šta predlažem i za šta ću se zalagati. Na kraju, građani trebaju procijeniti kome će dati svoje povjerenje.
Šta ste naučili iz dosadašnjeg političkog iskustva?
Da nije dovoljno biti u pravu. Morate znati kako da dođete do rješenja. Naučila sam i da se ne može svaka stvar riješiti preko noći, ali i da se mnoge stvari nikada neće riješiti ako niko ne insistira na njima.
I možda najvažnije – da nikada ne treba izgubiti kontakt s ljudima zbog kojih ste u politici.
I za kraj – šta želite poručiti građanima koji će izaći na izbore 4. oktobra?
Da izađu i glasaju prema vlastitom uvjerenju.
Od mene ne trebaju očekivati velika obećanja. Mogu očekivati rad, odgovornost i spremnost da se za pitanja koja smatram važnim borim i onda kada nisu popularna, jednostavna ili medijski zanimljiva.
Ja u ovu kampanju nisam ušla da bih građanima dokazivala da sam bez greške. Ušla sam sa svojim iskustvom, svojim radom i spremnošću da nastavim.
Povjerenje se ne traži riječima. Povjerenje se opravdava radom.
