Njegovo naučno djelovanje je potvrđeno zahvaljujući izumu koji bi u skorijoj budućnosti trebao napraviti ekološku revoluciju u mnogim sredinama koje su u očajnom stanju zagađenosti. Profesor Zehrudin Osmanović upravo je imenovan za dekana Tehnološkog fakulteta u Tuzli, što je bilo priznanje za njegov predani rad.
Izumili ste način pretvaranja hemijskog otpada u cement. To i običnim rječnikom rečeno izgleda kao savršeno rješenje za ogromne probleme sa zagađenjem hemijskim otpadom sa kojim se suočava cijeli industrijski svijet. O kakvom je rješenju riječ?
OSMANOVIĆ: Izum predstavlja potpuno novi pristup promatranja materijala koji se definiraju kao otpad. Naime u ovom slučaju, materijal koji je bio predmet inovatorskog rješenja, predstavlja izlaz iz jedne industrije i promatra se kao ulazna komponenta u drugu industriju. Na ovaj način dolazi do integracije jednog ili više procesnih sistema u industriji, po otpadnim tokovima i oni predstavljaju neku vrstu „veze“ između njih. Materije prisutne u tokovima ne moraju, ali mogu imati tretman prilagođavanja za „daljnju“ upotrebu. Suština je da ne završavaju u okolišu. Za ovu metodologiju je potrebno poznavati funkcioniranje procesnih sistema i mogućnosti kompatibilnosti. Konkretno u ovom slučaju radi se o materijalu koji je izlaz iz tretmana slane vode u solanama i tvornicama sode, a koji se može uspješno koristiti kao jedna od komponenti u proizvodnji cementa.
Vaš je izum na sajmovima inovatorstva višestruko međunarodno ovjeren i nagrađivan.
OSMANOVIĆ: Patent je do sada dobio niz priznanja. Na Hrvatskom sajmu inovacija s međunarodnim sudjelovanjem u Osijeku izum je dobio ‘Brončanu medalju’, a u Banja Luci ‘Specijalnu diplomu’. Na svjetskom salonu inovacija u Parizu dobio je Srebrenu medalju. Na sajmu međunarodnih naučnih i ekonomskih inovacija u Krakovu, u Poljskoj, izum je osvojio Zlatnu medalju. Na Sajmu inovacija u Skoplju ‘Srebrenu medalju’. Na Međunarodnom sajmu inovacija u Zagrebu ARCA 2015. pronalazak je osvojio Zlatnu medalju. Na jednom od najvećih sajmova inovacija u svijetu, u Nirnbergu, izum je dobio Zlatnu medalju. Na svjetskom sajmu u Seulu nagrađen je Srebrenom medaljom, na ISIF-u 2016., čuvenom sajmu inovacija u Istanbulu, dobio je Zlatnu medalju. Na velikom Sajmu inovacija u Ženevi dobio je Zlatnu medalju. Konačno, na najmasovnijem sajmu inovacija u Bangaloreu, Silikonskoj dolini Indije, izum je dobio Zlatnu medalju.
Kakve su to procedure ovjere izuma, mogu li se i gdje obaviti u BiH i koliko taj proces košta?
OSMANOVIĆ: Institut za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine je prava adresa na koju se mogu obratiti svi oni žele zaštitu intelektualnog vlasništva. Procedure su relativno jednostavne. Promocija u svijetu inovatorskih rješenja se odvija preko Asocijacije inovatora Bosne i Hercegovine (AIBIH) koja nalazi „čudne„ relacije i gotovo bez ičije pomoći ipak uspijeva na najbolji način promovirati ovu baštinu svih građana BIH, a to su inovatorski rad i rezultati.
Živite u Lukavcu, gradu koji ima ogroman problem sa zagađenjem. Vi ste direktno suočeni sa ‘bijelim morem’ od Fabrike sode Lukavac koja zauzima trećinu opštine. U Lukavcu imate i Fabriku sode i Fabriku cementa i ‘bijelo more’. Dakle, vaš izum je direktno primjenjiv u dvije fabrike, koje su praktično jedna uz drugu.
OSMANOVIĆ: Život u industrijskim mjestima kao što su Lukavac, Maglaj, Zenica, Kakanj i dr. ima svoju specifičnost, a to je neposredna blizina industrijskih kapaciteta i mjesta za stanovanje i boravak stanovnika. Nastanak bilo kakvog industrijskog otpada i u malim količinama predstavlja problem i traži rješenja. Nažalost, velika količina tečnog otpada završava u rijekama, gasovitog otpada u zraku, a čvrsti otpad se uglavnom deponije u neposrednoj blizini grada. Posljedica ovoga su uglavnom nečisti riječni tokovi u gradovima, zagađen zrak i prostor koji je promijenio „namjenu“ i postao deponija. Lukavac dijeli istu sudbinu mnogih gradova u BIH, tako da u riječnim tokovima uglavnom nema flore i faune, zrak je nečist. Niz je vještačkih stvorenih „bijelih“, „crnih“, i ne znam već kakve boje, mora. Indikativno je to što ih i sami građane ne zovu „jezerima“ nego „morima“, a pretpostavljam da je to zbog velike površine koju zauzimaju. Čak je i leksika koju koriste građani upozoravajuća.
Dakle, godinu nakon prve važnije međunarodne nagrade, slijedi pitanje. Je li bilo investitora i ozbiljnih razgovora o praktičnom iskorištavanju vašeg izuma? Kako na vašu ideju reaguju stranci? Dug je put do industrijske proizvodnje, ali da li su država ili vaša lokalna zajednica pokazale volju da vas podrže?
OSMANOVIĆ: Do sada nije se javio niko od investitora. U pisanoj formi sam se obratio menadžmentu Fabrike cementa Kakanj i Sisacam soda Lukavac upoznavši ih sa inovativnim rješenjem. Postoji nešto manje novčane podrške i to od dva ministarstva Ministarstvo civilnih poslova BiH i Ministarstvo obrta i poduzetništva. Tu se uglavnom radi o projektima podrške inovatorima dok od ministarstva na kantonalnom i federalnom nivou, koja se bave problemima okoliša do danas nisam dobio bilo kakav upit. Izvan BiH, to je interesantno, bilo je kontakata. Ali o tome više nekom drugom prilikom.
Deponije u blizini grada
Prije desetak godina u južnoj Mađarskoj je pukla brana od otrovnih nusprodukata jedne fabrike elektrolize boksita. U mulju koji se izlio, bilo je čak i žive, zagađena su ogromna prostranstva poljoprivrednog zemljišta. U velikom dijelu Dunava pocrkala je riba. Koliko je Lukavac zaštićen od „svog„ bijelog mora?
OSMANOVIĆ: To je pitanje procjene rizika deponije koja se nalazi u blizini grada. Činjenica je da prilikom velikih poplava koje su nas zadesile prije 2 godine nije došlo do većih problema, no pitanje je što bi se moglo desiti ako bi se nešto slično ponovilo. Masa koja se nalazi u tim deponijama, u doticaju sa većim količinama vode postala bi izuzetno fluidna i posljedice eventulanog izljevanja bi sigurno bile nesagledivo štetne po okolna naselja duž riječnih tokova Spreče i Bosne.
Rješenja u Evropi
Kako se na prostoru Evrope i svijeta rješava problem ‘bijelih mora’?
OSMANOVIĆ: Slična problematika postoji, no instalacija industrijskih postrojenja koja vrše tretman slane vode za svoje potrebe uglavnom se nalaze u neposrednoj blizini mora. Naime, nakon tretmana slane vode i izdvajanja ciljnih komponenti tekućine se uglavnom podvrgavaju tretmanu serije taložnica, nakon koji se talog odvaja a prelivi „prilagode“ sastavu morske vode i ispuste u more.
svaka čast na znanju, volji i želji da se pokuša riješit tako veliki ekološki problem . Nadam se da ćemo uskoro imat vijest da su s Vama sjeli i dogovarali čelnici Sode i Cementare . A trebali bi…
Ovaj profesor je šarlatan, prvo onaj ko imalo poznaje situaciju na Univerzitetu u Tuzli zna da su postojeći dekani nelegalno smjenjeni a prof. Zehrudin je imenovan od strane rektora koji je iz Banovića (čitaj Kuko ga postavio) na poziciju dekana i to nije nikakva nagrada za patent nego je vjerovatno morao prihvatiti tu poziciju. Drugo, logika je da ne možete otpad iz hemijske industrije pretvarati u cement a niste ispitali njegov sastav (npr. radioaktivnost, metali itd) i osnovno na koji način misli riješiti visoku koncentraciju hlorida koji prema profesoru sa rudarsko-geološkog fakulteta koji najviše kritikuje Osmanovića izaziva koroziju na materijalima. To znači da napravite cement u kojem armatura nestane za par godina. I treće to da je moguće, pa vjerovatno bi već na zapadu (nijemci npr.) koji imaju najviše iskustva uradili takvo nešto. Ljudi nemojte nasjedati, patent je jedno a stvarnost potpuno nešto drugo. Molim ljude iz cementare i sode da se oglase.
Ovo je područje koje je zdrav razum davno napustio. Ne argumentirani komentari su svakodnevnica u našem gradu. Vrsni stručnjaci, sa referencama priznatim u cijelom svijetu, se u Lukavcu proglašavaju “šarlatanima”. Ne može čovjek da povjeruje da se na ovakav način odnosimo prema onom što je najvrednije, a to su ljudi, i to naši.
Profesore Osmanoviću svaka podrška. Znam da ćeš uspjeti u svojoj nakani da ovaj grad učiniš ljepšim. Naravno na svoj našin: JEZIKOM NAUKE.
Sretno ti bilo.
Šta nije argumentovano, što se ne objavi to epohalno otkriće koje rješava vodu, hloride, metale o ko zna još kakve baje. pa jel to neko lud kupiti cement koji je napravljen od hemijskog smeća, alo mozgovi. Pa to da može to bi ljudi odavno počeli proizvoditi, ja Vam kaže jedno je ideja koja je možda moguća ali nije komercijalno isplativa, skuplja pita od tepsije. Tu ideju su vjerovatno nagradili u inovatorskom smislu i tu nema nauke a posebno nema prakse, i većina profesora su samo dobre pričalice i ništa više, čast izuzecima. Molim da neko iz cementare da svoje mišljenje.
Eto sad ispade da profa sve objasni i kako, a niko ne umije da napravi cement i pare.
Vjerovatno je rjesenje u tome:
Isprazne bijelo more, odvezu zitko bijelo blato na drugu lokaciju za koju niko ne zna, kupe cement od treceg dobavljaca, upakuju i dovezu na zeljenu lokaciju…
Tako se od bijelog mora pravi ciment…