Pročitajte emotivnu rođendansku poruku Željka Zombre

Željko Zombra, bivši reprezentativac i selektor reprezentacije BiH, višestruko nagrađivani sportista i trener opštine Lukavac i Tuzlanskog kantona na svom Facebook profilu objavio je emotivnu čestitku svojoj majci. U posljednje vrijeme mnogo tekstova objavili smo sa tematikom ekoloških katastrofa tj. ničega lijepog, ali ovaj tekst moramo objaviti jer lijepe vijesti su izuzetno rijetke, a ovo je sigurno jedna od njih…

Moji heroji, moji idoli. Jedini ljudi koji su me u životu zadužili. Heroina, po zanimanju kuharica i heroj po zanimanju tesar. Moj otac i moja mati. Sada penzioneri. Heroina me, sina jedinca, rodila u 40-oj godini nakon dugo priželjkivanja, molitvi i borbe. Otuda ime Željko. Životna misija ovih ljudi bila je skućiti se i izvesti dijete na pravi put. Nemate pojma koliko je teško ovim ljudima kupit poklon za rođendan, materijalni. Uvijek je odgovor “nisi trebao ništa” i to zaista misle, il’ kad pitam “sta ti treba”, uvijek bude “ne treba mi ništa”. I što je najgore, stvarno tako misle…

Skućiše se oni, ciglu po ciglu, stvoriše dom. Izvesti dijete na pravi put, Bgm bi teže. Dođe nesretni rat, loša vremena, moja generacija postade “ratna generacija”. Stari na liniju, mati po pijacama i njivama u poljoprivredu. Snalazi se za prohu kako znaš. Ne bi baš vremena i uslova za investicije u odgoj djeteta.

Završi se rat, stari po krovovima arbajt, mati u penziju i poljoprivredu opet, loša poslijeratna vremena opet, upisaše me u karate ratne 1995 da bi me udaljili od ulice, u šta će drugo kad svaki drugi dan se vratim ko džiber sa novom modricom kući, ko najmršavije i najslabije dijete, a tad bi samo karate od borilačkog sporta.

“Ti sine samo ući i treniraj, ni za šta se ti drugo ne sikiraj”, riječi koje su obilježile moje djetinjstvo, koje sam mnogo puta čuo.

Istina, trenirao sam ja, ne zato da bih poslušao mater i oca, ko probisvijet nikad ništa nisam slušao, što bi mati rekla, lopov svoje vrste, već sto sam volio, stvarno volio. A učio? E to je tek prica druga ?

Bile su moderne barabe onih dana, sto bi rek’o Balašević. A otac i mati? Mnogi na njihovom mjestu, vjerovatno i ja sam, u to vrijeme bih rekao ako nećeš učiti, pomagat ćeš mi sjeći drva i ići ćeš kopat samnom. A otac i mati ne odustadoše.

“Ti sine uči i treniraj, moraš učit, trebaš učit…” Nikad me nisu natjerali, ali jesu redovno napominjali…

Krediti se podizaše da ja idem na fakultet, zimovanje, logorovanje, takmičenja, seminare, more… vazda dugovi, “treba platit ratu kredita” kad čujem sad, hoće nešto da mi bude.

Ali, čak i u takvim vremenima, tesar i kuharica znali su da to nije trošak, znali su da je investicija. Lekcija koju nikada zaboraviti neću! Dijete tesara i kuharice nije se razlikovalo od druge djece. Išao sam ja i na more redovno, na takmičenja, seminare, skijanje, logorovanje i sve ko i drugi, što je u Bosni u to vrijeme bio prestiž.

Ali nikada ja to ništa nisam kontao. Ko i svako dijete (valjda) meni je bilo cool da ja budem mangup, a otac i mati će sve u životu završiti za mene. A onda dođe srednja škola. Postado ko malo zreliji, postado mnogo čega svjestan. Osjeti nešto što sam slabo kad ranije. Nekakvu grižnju savjesti. Konačno skonta kolko sam ustvari zadužen…

Otac i mati nisu više morali napominjati “ti sine uči i treniraj…”

Već sam sebi počeo redovno napominjati dok nije postalo navika. Onda navika postade lifestyle. Jbt posta svjestan. Fakultet za ono ratno dijete prije nije bio opcija. Ali postado svjestan…I nisam imao pravo da ga ne završim, da ne magistriram, da ne doktoriram…

Ne bi teško i po 8 sati dnevno učit, još to mnogo zavoli. Mnogo. Bi i zadovoljstvo. Bi još pravo dobar student, tako barem kažu profesori. Ko bi rek’o… Al nisam imao pravo da ne uspijem. Bi svojevremeno reprezentativac, šampion, posta i selektor reprezentacije BiH, višestruko najbolji sportista i višestruko najbolji trener opštine i kantona, dobitnik najviših opštinskih priznanja.

Moje životno djelo, KBS ORKKA, iznjedri osvajače svjetskih, evropskih, mediteranskih, balkanskih i državnih medalja. Jbg, nisam imao pravo biti loš, nisam imao pravo da ne uspijem…

Možda nisam najbolji, al valjda sam ok, valjda dobro ispadoh… ako ništa, barem društveno koristan. Uvijek može bolje i potrudit ću se da dobro i postane bolje. Ali jednoga dana, ako upola budem tako dobar roditelj, tek onda ću moći reći da sam ostvaren… Za svoje idole, za svoje heroje, sve dugujem njima. I won’t disappoint, I won’t let u down…Hvala što niste odustali. Sretan rođendan mati, opet.