Lukavac kakav je nekada bio: Priča o najstarijoj ulici u Lukavcu…

7 min. za čitanje
Filipstan, poslije Drugog svjetskog rata ulica Braće Karamehmedović, danas Lukavačkih brigada
Filipstan, poslije Drugog svjetskog rata ulica Braće Karamehmedović, danas Lukavačkih brigada

Tako je izgrađena Kolona za radnike u kojoj su stanovi imali najniži konfor – voda i klozeti su bili na stubištu i to su koristile dvije porodice.

Kolona je bila izgrađena uz samu Fabriku, sa njene zapadne strane. Svaki stan je imao i šupu u kojoj su radnici, zavisno od ličnih afi niteta, držali razne korisne domaće životinje.

Svaki radnik, odnosno porodica, dobili su i parcelu zemlje nedaleko od njihovih kuća na kojoj su uzgajali povrće za vlastite potrebe. Jedina privilegija koju su stanovnici Kolone imali u odnosu na ostale stanovnike Lukavca je bila ta da su u dvorištima imali dvije česme – jednu sa hladnom i jednu sa toplom vodom koja je stizala iz fabrike i to u neograničenim količinama.

Filipstan, poslije Drugog svjetskog rata ulica Braće Karamehmedović, danas Lukavačkih brigada
Filipstan, poslije Drugog svjetskog rata ulica Braće Karamehmedović, danas Lukavačkih brigada

Druga ulica, sa nešto komfornijim stanovima, voda je bila u stanu, bio je takozvani Majsterhaus, koji se prostirao od današnjeg vodoskoka ispred fabrike do Partizana. Ulica je bila poširoka a imala je i trotoare. Ovdje su stanovali majstori svih profi la. Ta ulica je poslije Drugog svjetskog rata bila nekoliko godina i korzo za šetnju lukavačke mladeži.

Treći dio Lukavca bio je Filipstan ili Filipovac, kasnije ulica Braće Karamehmedović, a sada Lukavačkih brigada, koji se protezao od česme Petrak do crkve. Ovdje su zgrade bile veće, a stanovi nešto komforniji.

Bile su to četverostanke i svaki stan, odnosno porodica koja je u njemu živjela, imao je također šupu, a pozadi šupa bile su poveće parcele za uzgoj povrća. Poduzetniji žitelji ove ulice zasadili su i voćke. Šupe su bile u nizu, za dvije zgrade, a u sredini je bila veškuhinja, sa zidanom peći i velikim bakrenim kazanom za otkuhvanje bijelog rublja. Pozadi veškuhinje bilo je kupatilo sa kadom i visokim “bojlerom” na čvrsta goriva.

U Filipstanu, tako ću ga u nastavku knjige zvati, živjeli su sodamajstori, današnjim rječnikom poslovođe pogona, istaknuti majstori i niži činovnici. Veškuhinje služile su za različite svrhe. Najčešće su domaćice, jedanput sedmično, uz dogovor sa svim stanarima kojima je veš kuhinja pripadala, u velikom bakarnom kazanu otkuhvale bijelo rublje. Tada, početkom pedesetih godina, nije bilo deterdženata, pa se rublje otkuhvalo uz dodatak sode u vrelu vodu.

Bilo je tu veliko drveno korito u kojem se, poslije otkuhavanja, rublje ispiralo i poslije vješalo na štrikove koji su bili razapeti između, baš za te svrhe u Fabrici napravljenih željeznih cijevi. Štrik se, pun rublja, podupirao takozvanim vešštangama. Bjelina i miris tako opranog rublja širio se čitavim dvorištem, a naravno, kada se rublje sušilo, djeca nisu smjela biti ni blizu njega, što ih je rastuživalo jer se nisu mogli igrati. Opet uz saglasnost svih stanara veškuhinje su, u vrijeme kolinja, služile i za pripremu mesa i kobasica za sušenje. I to je bio praznik za one koji su učestvovali u tom poslu.

Najbolji majstor za kolinje bio je Perrin Mott. Imao je odlično naoštren sav alat, a domaćin kojem je vršio uslugu morao je sve pripremiti po njegovim naputcima inače bi ovaj odustajao od posla, na primjer ukoliko voda za šurenje nije bila ključala kada bi on došao na posao. Četvrti dio grada, ili gradića, bila je ulica u kojoj su stanovali činovnici – zvala se Činovnička. Protezala se od Fabrike prema Vili. Zgrade su također bile četverostanke, stanovi su imali puni komfor, svaki je imao prostrano kupatilo, što je za ono vrijeme bila zaista privilegija. I u ovoj ulici svaki stanar je imao i svoju šupu, a pozadi nje i baštu.

Na kraju ulice izgrađena je vila za direktora, koja je imala prostrani park, sa, za ljetne dane, udobnom drvenom sjenicom i malim otvorenim bazenom za kupanje direktora i njegove djece tokom ljeta. Pozadi vile bila je također bašta, kao i staklenik gdje se gajilo cvijeće i neke povrtlarske kulture. Podrazumijeva se da su u ovoj ulici stanovali najviši fabrički činovnici.

Majsterhauz – prva zgrada desno je Diebalova pekara
Majsterhauz – prva zgrada desno je Diebalova pekara

Valja napomenuti da u Filipstanu i Činovničkoj nije bilo dozvoljeno ispred zgrada, uz ulicu, saditi ništa drugo nego cvijeće, što je mora se priznati bila mudra odluka uprave Fabrike, jer je cvijeće davalo lijep štih izgledu grada. Glavna zgrada za sodamajstore bila je ona na kraju ulice, od Petraka prema crkvi sa lijeve strane, koja je, uz sav pomenuti komfor, imala kupatilo u stubištu, a ne u sklopu šupa kao ostale zgrade.

U ulicama Činovnička i Filipstan svaka zgrada imala je i odlične podrume za čuvanje zimnice, sa drvenim policama na kojima je bio pijesak u kojem se držala mrkva, peršun, i ostale povrtlarske kulture, kako bi se očuvale za zimske dane. Svaki podrum je imao i ručnu pumpu za ispumpavanje vode koja bi ga za vrijeme kiša eventualno poplavila.

Postojao je i peti dio grada. Nalazio se u zapadnom dijelu, iza današnjeg bazena, zvao se Poljska kolona. To je bio niz lijepih obiteljskih kuća u kojima su uglavnom živjeli istaknuti majstori, oni koji su željeli mir, a nisu željeli stanovati u fabričkim stanovima. Razumljivo je da je Fabrika dobrim dijelom učestvovala u izgradnji tih obiteljskih kuća.

[pull_quote_center]Ovu i mnoge zanimljive priče o Lukavcu možete pročitati u knjizi “Lukavac, kakav je nakada bio”, autora Faruka Kruševljanina. Knjigu po cijeni od 15 KM možete naručiti putem E-maila na adresu izdavača: [email protected][/pull_quote_center]

Podijeli ovaj članak
7 komentara