Borbene i jake žene u lukavačkoj Koksari: Upravnica pripreme uglja, dispečer i kuharica

Četrdesetdvogodišnja Edina Kovačević, inžinjer tehnologije, većinu svog radnog vremena provodi u mantilu i sa kacigom na glavi. Rame uz rame sa velikim brojem radnih kolega. Kao upravnik u radnoj jedinici Priprema uglja u lukavačkoj Global Ispat Koksnoj Industriji, gdje već radi skoro 10 godina, na odgovornim pozicijama, primjer je snažne i odlučne žene kojoj rukovodeća pozicija u „muškim poslovima“, kako to mnogi imaju običaj reći, ne predstavlja poteškoću, nego izazov sa kojim se uspješno nosi.

– Biti žena na ovakvom radnom mjestu jeste izazov. Izazov je sam proces pripreme uglja, koji je sve samo ne jednostavan, jer na kraju od našeg tima ovisi i krajnji proizvod – govori Edina, pojašnjavajući da se svakog dana u tri smjene pripremaju hiljade tona ugljene mješavine.

Njen posao i posao njenih kolega, dodaje, počinje od momenta kada ugalj stiže u GIKIL, pa preko ispitivanja kvaliteta i sve do nastanka koksa koji je na kraju spreman za kupca i za izvoz. O kakvoj je odgovornosti riječ, pojašnjava, dovoljno govori i podatak da je tokom prošle godine kroz ovu jedinicu utrošeno više od 608.000 tona uglja namijenjenog za proizvodnju koksa, zbog čega je GIKIL i jedan od najvećih izvoznika iz BiH.

-Odgovornost je velika, ali kada sami pokažete koliko ste sposobni, dobar rezultat ne može izostati. Možda sam imala sreću da počnem raditi u kompaniji kao što je GIKIL, gdje sam od početka bila jako dobro prihvaćena. Istina je i da sam se dosta trudila i učila od drugih, ali to se na kraju sve isplatilo – govori ova radnica, ističući da su šanse svima jednake, te da je ona svoju šansu zgrabila sa obje ruke.

Edina dodaje da sve to ne bi mogla raditi uspješno bez podrške radne sredine kojom se posebno ponosi, ističući da je važno imati stalno na umu koliko je svaki čovjek bitan.- Pitaju me mnogi kako uspijevam, kako me radnici slušaju. Ja im kažem da prije svega ja slušam njih. Istina je da ponekad morate biti i pedagog i psiholog i sa svakim od njih izgraditi odnos uzajamnog poštovanja. Nije tajna da još živimo u vremenu u kojem je zastupljen, ja ga volim nazvati, „bosanski mentalitet“. Muškarcima u ovoj zemlji je još uvijek ponekad teško prihvatiti da postoje situacije gdje naređenje primaju od žene, ali mnogo toga je i do nas žena samih – kaže ona.

Za svoju kolegicu, ali i nadređenu, glavni poslovođa Mirsad Mehinović, ima samo riječi hvale. Kaže da su iskrenost i povjerenje najvažniji.

– Predrasude odmah odbaciš i radiš svoj posao. Edinu poznajem dosta dugo i ne bih bio pošten kada bih rekao da nisam zadovoljan odnosom ljudi u našoj fabrici za koji je uveliko zaslužna Edina – ponosno ističe Mirsad.

U Global Ispat Koksnoj Industriji Lukavac svakoga dana teške i odgovorne poslove obavlja više od stotinu žena. To su žene koje su i supruge i majke, ali i poštovane radnice, šefice, upravnice pa i direktorice. Sve se slažu u jednom: i porodica i posao su važni. No, uz podršku koju treba graditi na obje strane, ništa nije nedostižno. Vremena se može imati za sve.

Baš takva je i šezdesetdvogodišnja Bahira Delić, radnica u restoranu na pragu svojih penzionerskih dana. Skromna kakva jeste, uz iskren osmijeh kojeg je teško odmah ne zavoljeti, kaže nam da svoj posao radi iz ljubavi, ali da on nije toliko važan koliko su važne obaveze drugih oko 1.000 zaposlenih radnika GIKIL-a.

Njene kolege nisu se složile sa njom. Teško je ne cijeniti ruke koje su spremile hiljade obroka i koje i danas sve to rade sa jednakom pažnjom kao i onih, sada već dalekih, svojih prvih radnih dana.

– Za skoro punih 36 godina koliko radim ovdje, nikada nisam kazala da je nešto teško i da ne mogu. Smatram da je to jako važno. Ja sam takva, a drugi će uvijek biti prema vama onakvi kakvi ste i vi prema njima, bez obzira jeste li žensko ili muško, govori Bahira, u fabrici poznatija kao Jagoda.

Veli, od plata koje je pošteno zaradila u GIKIL-u, proživjela je lijep život sa svojom porodicom, a tako će biti, dodaje, i kada uskoro ode u penziju.

– Nikada moj posao nije trpio zbog privatnih obaveza, a ni obratno. Uz dobru volju, može se sve i kada odem znam da će mi svi ljudi sa kojima radim i sa kojima se čovjek s vremenom srodi, nedostajati – ispričala je ona.

Njene riječi potvrđuje i Begzada Bekrić koja u GIKIL-u radi već 27 godina. Jedina žena dispečer u jedinici Željezničkog saobraćaja. U ovoj kompaniji radi dosta dugo, i, priznaje, neće biti jednostavo otići.

– Ovdje sam našla svoje prvo zaposlenje. Četiri sam godine bila na birou, dok se nisam prekvalifikovala, a tada mi se pružila šansa i da dobijem ovaj posao. Zato je važno da ne čekate da vam život sam pruži sve, nego se morate borite sami – poručuje Begzada.

Posao nije jednostavan, navodi ona, ali, to što je jedina žena na ovakvom radnom mjestu, jeste njena prednost, a ne mana.-Samopouzdanje koje dolazi od onoga koliko dobro radite svoj posao, daje vam snagu i pravo da se borite za mjesto koje vam pripada, bilo da ste žena ili ne. Zato je važno i da stalno učite i radite na sebi. Radim to i ja, čak i u ovim godinama – kaže ona.

Esad Čola, rukovodilac Transportnog odjeljenja u radnoj organizaciji Željeznički saobraćaj, kaže da na mjestu svoje zamjenice ne bi htio drugu osobu.-Begzada je, prije svega, fanstastičan čovjek, dobar kolega, prijatelj kada treba i odličan radnik sa kojim je jednostavno sarađivati. Takva je većina žena ovdje koje poznajem, zbog čega ih samo možemo cijeniti više – zaključio je on.