Komšije ljute na Nazifa: “Trebao se založiti da nam se poboljša život. On misli samo na sebe”

– Kada su izgovorili moje ime, Nazif Mujić, i da sam proglašen najboljim u kategoriji glumaca, nisam više osjećao moje ruke i noge, letio sam na pozornicu, bio sam ganut. Još i sada, kada na to mislim, sav se naježim, kaže 44-godišnji Nazif Mujić. On je prije godinu dana za glavnu ulogu u filmu bosanskohercegovačkog redatelja Danisa Tanovića “Epizoda u životu berača željeza” osvojio Srebrnog medvjeda na 63. izdanju filmskog festivala Berlinale.

Nazif je u filmu glumio samog sebe: skupljača željeza koji se bori za medicinsku pomoć supruzi nakon spontanog pobačaja. Budući da su Romi, život im je često teži nego drugima, siromašni su i izloženi predrasudama. Oni nemaju zdravstveno osiguranje, a nemaju ni novaca da plate liječnika. No na kraju ipak “Happy End”: supruga je dobila liječničku pomoć zahvaljujući posuđenoj zdravstvenoj iskaznici.

Dodjela Srebrnog medvjeda bila je prava senzacija, kakve Berlinale vrlo rado proizvodi. S puno srca i suosjećaja za teške sudbine. Nazif Mujić je preko noći postao zvijezda. Kada se vratio u BiH, priređen mu je euforičan doček. Na ulazu u njegovo rodno mjesto Poljice postavljena je ploča na kojoj je pisalo da tu živi najbolji glumac Bosne i Hercegovine.

Povratak u Berlin

To je bilo prije godinu dana. U međuvremenu je Nazif ponovo u Berlinu. Sjedi na podu sobe od 30 četvornih metara, u kojoj živi sa suprugom Senadom (33) i troje djece, u izbjegličkom centru Gatow na rubu Berlina. U kutu umivaonik, u sobi dva kauča i nekoliko razbacanih plastičnih stolica, šarene deke i jedan stol. Tu Nazif čeka na svoju sudbinu. Srebreni medvjed mu, osim lijepog sjećanja i uspomena, nije donio ništa. Osjeća se iskorištenim, ali ne zna definirati kako. “Drugi”, kaže, “i dalje snimaju filmove, zarađuju novce, a ja?”

Nazif je u studenome prošle godine podnio zahtjev za dobivanje azila u Njemačkoj. Taj zahtjev je odbijen, jer za politički progon nema dokaza, a siromaštvo nije razlog za dobivanje azila. Sada Nazif i njegova obitelj moraju natrag u BiH. No njegov je slučaj izazvao pažnju javnosti, pa se u rješavanje uključio direktor Berlinalea Dieter Kosslick, koji je Mujića već posjetio i u izbjegličkom centru Gatow. I on bi se najradije što prije riješio te neugodne priče. Vodstvo Berlinalea je angažiralo odvjetnika za pomoć Nazifu.

Stranac u svom selu

No ni Nazifov povratak u BiH više nije tako jednostavan. Jer u njegovom selu Poljice susjedi i rođaci nemaju baš lijepe riječi za nekadašnjeg heroja. Nazifova braća Rašan i Hašim rade u komunalnom poduzeću za odvoz smeća. “Netko ga je loše savjetovao”, kažu oni i dodaju:

– Ovdje je imao dobar posao. Kad god mu je trebao slobodan dan za davanje intervjua ili televizijska snimanja, dobio bi ga. Stalno je doduše čekao na novu ulogu, ali on nije glumac. Igrao je u svojevrsnom dokumentarnom filmu, kaže njegov brat Hašim, koji već 27 godina radi kao smetlar. U glasu mu se primjećuje primjesa gorčine. U njegovim očima je brat Nazif, poznat u cijelom svijetu, imao svoju šansu. U proljeće 2013. dobio je posao kao animator na bazenu u Tuzli.

– Radio je samo mjesec dana i dobio za to 650 KM poslije čega je dao otkaz, kaže direktor Maid Porobić.

Sredinom lipnja 2013. je Nazif u komunalnom poduzeću “Rad” u obližnjem Lukavcu dobio novi posao. Mjesečna plaća iznosila je 710 KM, što je za tamošnje prilike solidna zarada. Direktor “Rada” Sabahudin Kasumović pokazuje popis sa smjenama.

– Nazif nažalost više nije dolazio nego što je dolazio na posao. Nakon Sarajevo Film festivala u listopadu se više nije pojavljivao, kaže Kasumović.

Na ulazu u Poljice više nema ploče na kojoj je pisalo “Ovdje živi najbolji bosanski glumac”.

– Nazif je sa ženom i djecom pobjegao u Njemačku a nas ovdje ostavio. Nikoga nije briga šta će biti s nama, kaže Alija Arapović, koji, podupirući se na jednu štaku, svaki dan ide u Tuzlu u prošnju, kako bi si kupio malo krumpira. Ismet Babić, Nazifov susjed, ne krije razočarenje:

– On je bio naš predsjednik Roma i trebao se založiti da nam se poboljša život. Ali on misli samo na sebe.

Život teče dalje – bez Nazifa

– Život na Svatovcu je težak. Čak i kad imaš posao, kaže Nazif. On zna da su se ljudi u njegovoj domovini potrudili oko njega. “Zahvaljujem se općini Lukavac“, kaže on. Ali to nije dovoljno. Kada je dobio Srebrenog medvjeda mislio je da će se njegov život poboljšati. Ali sve se manje-više odvijalo po starom. I upravo to on ne želi.

Nazif ne razumije da je za Berlinale bio odlična priča. I to jedna od onih koje prodru do srca tijekom jedne večeri u kinu – ali ne ostaju ondje duže. “Napišite molim Vas da ću u idućoj ulozi koju mi netko ponudi dati još više od sebe, da mogu pokazati još više emocija”, kaže Nazif. Ali malo je vjerojatno da će dobiti još jednu šansu: ni u filmskoj branši niti u Poljicama. Tamo gdje je nekada stajala ploča u njegovu čast sada je postavljena druga ploča. Na njoj piše: “Zabranjeno odlaganje smeća.”