Piše: Mihad Sakić
Na prvi pogled uska asfaltna staza vodi do zgrade koja će uskoro biti pokrivena crijepom, jal’ limom. Mnogi će prepoznati ovu čuvenu lukavačku kuću koja je tamo, negdje u 60-im godinama prošlog stoljeća bila sjedište opštine, a nešto ranije i Sreza.
U 70-im i 80-im godinama prošlog nam vijeka, kroz ovu zgradu prodefilovale su plejade važnih profesora i učenika. Prisjetimo se nekih od njih, starog partizanovca, prof.Popovića, prof.dr.Špire Matijevića, Milutina Minića, Mulafera Nurkovića, Hamdije Pilavdžića, i drugih. Tu je mašinsko-tehničku školu izučio Muhamed Spahić, današnji direktor lukavačke tehničke škole. I Fikret Plavšić, pomoćnik načelnika općine Lukavac za infrastrukturu. Bio je učenik i profesor u ovoj bivšoj školskoj zgradi EMHŠC. Dugo je ovdje stolovao Kasim Imamović Ćuša, kao direktor, a prije toga kao čuveni profesor fizike.
Aktuelna ministrica, tačnije, pomoćnica ministra za obrazovanje u Vladi TK, prof.Mersija Jahić, je također bila zaposlenica ove škole. Mnogi poznati lukavčani izučili su zanate i mašinsko-tehničku školu u ovoj zgradi.
Danas, vidimo u kakvom je stanju ova kuća vlasti, znanja, nauke i pameti.
Bila je ova zgrada i vojna kasarna, u periodu iza ovog posljednjeg rata. Općinska vlast u Lukavcu imala je veliko povjerenje u vojsku Federacije Bosne i Hercegovine, koja je vremenom prerasla u Oružane snage, koje će kobajagi, postati važnom komponentom prve vojne sile u svijetu, tj. NATO Pakta.
Ako je naša lokalna vlast, ona u mjesnoj zajednici Lukavac Mjesto, u općini Lukavac, u tuzlanskom kantonu, dopustila da se ova značajna građevina očerupa i u potpunosti devastira i sruši, šta nam baš rade naši pukovnici, brigadiri, generali i drugi silni vojni čimbenici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Narod u Lukavcu kaže da je to zgrada pod upravom OS BiH. Ako oni ovako upravljaju svojom imovinom, onda sigurno neće ništa bolje upravljati stanjem vojne stabilnosti u našoj državi.
Ove fotografije zabilježio sam 04.jula, 2014. godine. Simboličan datum, zar ne? Nekada Dan borca, danas, u bajatom sjećanju djece socijalizma, a naša Hajatuša, kako je prozvaše u periodu 1992-1995., naši novokomponovani povijesničari, evo nalazi se pred nestankom.
Prvo su počeli skidati crijep, pa vrata, prozore, vaditi električne i vodovodne kablove, i u vrijeme moje posjete, vidio sam ali nisam primjetio neke pedantne sakupljače polovnog građevnog materijala. Drug Ramo Imamović, stari lukavački komunista, kaže: „To je nacionalna sramota. To je nedopustivo. Da smo mi, komunisti, na vlasti, vidjeli bi oni kako Musa jarca dere. Ma dolaze neki sitni šverceri i nakupci iz ŽGP i sa stare željezničke stanice Puračić. Ma ima i ovih naših, Turkolukavčana, pa eto poneki nezaposleni drug iz Tehnike. Ma šta ćemo. Uf… da sam mlađi, barem 20 godina.“ Rami je tek 84-a godina.
I jedan od posljednjih živih lukavačkih partizana (prije 09.09.1943.godine), drug Zijad Nuhić, je također ljut i pita se: „Šta nam to rade?“
Mehmed Biković Meho se prisjeća vremena kad su on i njegovi metalci u bivšem FČK, Umel Fakol, pravili željezni most kako bi učenici i nastavnici, pa i drugi prolaznici bezbijedno prelazili prugu i dolazili u zgradu opštine, škole, ili vojne kasarne.
Pa ostalo je dosta cigle. Biće tu posla do naredne zime. A ko li se baš nameračio na ovaj lijepi plac?
Lokacija je dobra. I objekat je nekada bio dobar. Mogao je biti, ako ne kasarna, onda barem centar za beskućnike, ili unesrećene ljude nakon majskih poplava, ili nekih drugih katastrofa.
Pa ovdje se mogao oformiti i kamp za sportiste. Tu je naš poznati učitelj lukavačkih fudbalskih dragulja Amir Imamović trebao imati na raspolaganju i poligon i sportsku salu i učionice. Ma jednostavno, svašta je moglo, al ništa nismo pametno uradili. Bar zasad. Kako ćemo dalje, kako ćemo kad ne umijemo…
Mujaga Ćosić, kompozitor i majstor kajdi i narodnih pjesama, nekad je spjevao „Hej Lukavcu, plav Modracu.“ Pjevaće se pjesme, u Lukavcu, i u budućim vremenima. Šuti vlast. Šuti tzv. nevladin sektor. Šute svi. DOKLE?
Ovaj plac je kupio nas direktor doma zdravlja Arapcic, tako da se nista ne moze renovirat, ni popravit, jer je privatno vlasnistvo.
Trebali se ući malo dublje u Hajatušu, ljudi čupaju i čiste cigle da ih dalje prodaju ili za samoupotrebu.
Daj ba sljivo, Ti pises o Hajatusi kao da je Tjentiste a u svom rodnom Puracicu imas jos vece ruglo pa ni da ga spomenes… Ovo je direktno uvlacenje u *** vlasniku ovog objekta! nemoj gledat u tudju avliju, prvo vidi svoju pa onda nesto reci!!
Sve što propadne može se jetinije kupiti.Naša vlast je tu da omogući turbo kapitalistima da povoljno dodju do javnog dobra.Te iste je ta vlast i proizvela da bi “pošteno zaradjeni”kapital u ratu i malo poslije rata” oprala” i pod izgovorom investiranja i zapošljavanja.I ta” Hajatuša” je vjerovatno rezervisana za nekog “njihovog investitora”.Ima se u Lukavcu još toga prodati.Kad sve rasprodaju mogu da zatvore radnju,neće nikome trabati.