Pište: Hasan Čalić
Od 1995. godine do danas u šumi Trepale, ali i na njivama, jer mine su kojih pedesetak metara dalje od prvih kuća, smrtno je stradalo 16 ljudi, a osmero ih je teže ili lakše ozlijeđeno.
Ni manjeg naselja, ni više stradalnika od mina. Jedan od njih je i Ermin Jusufović, član reprezentacije BiH u sjedećoj odbojci, kapiten kluba Sinovi Bosne iz Lukavca, član Premijer lige.
Radio na njivi
– Tog 19. maja 1997., kojih četiri stotine metara dalje od kuće u Devetaku, radio sam na njivi i aktivirao opasnu minu “prom 1”, koja mi je odbila desnu nogu ispod koljena, a geleri teško ozlijedili lijevu nogu, stomak, glavu, pluća. Tada sam imao 16 godina i za moj život su se, osim tuzlanskih ljekara, borili i otac Izet, majka Adila, jednojajčani brat blizanac, pet minuta straiji Armin, i sestra Alma. Ostala je glava živa, ali taj dan ostao je urezan u moje sjećanje – govori danas ipak sretni Ermin, koji se Merimom oženio 2005., a dvije godine kasnije dobio i nasljednika – sina Namika.
O tome kako je Ermin postao vrhunski sportista mogla bi se knjiga napisati, ali jedno je poznato, on je godinu i po poslije rehabilitacije na stepeništu lukavačkog Doma zdravlja slučajno susreo trenera i sekretara Kluba sjedeće odbojke Sinovi Bosne Fahrudina Muharemovića i Vehbiju Tokića i dogovor je pao za pet minuta.
Jusufović je, a da ni znao nije, onako visok 195 centimetara, bio kao predodređen za ovaj sport, pa kao veliki talent 2002. prelazi u sarajevski Spid i postaje stalni član reprezentacije BiH u sjedećoj odbojci, s kojom je proputovao cijeli svijet i osvojio sve što se da osvojiti.
Povratak kući
– Ispadne bukvalno, što je u domenu crnog humora, da nije bilo te mine i nesreće, ja nikada ne bih vidio Kairo, Bon, Berlin, ne bih bio u Kini, Njemačkoj, Americi, Poljskoj, Švedskoj… I kako to obično biva po onoj narodnoj “svuda prođi, kući doći”, i ja sam se 2008. vratio u klub, gdje sam i započeo karijeru – u lukavačke Sinove Bosne, gdje sam danas kapiten, tim menadžer – kaže Jusufović.
I brat blizanac imao nesreću
I Erminov brat blizanac Armin na istoj njivi 19. avgusta 1995. aktivirao je minu. Prošao je, nasreću, samo s lakšim ozljedama. I on je član Kluba Sinovi Bosne.
Ermin na raznim seminarima, akademijama, okruglim stolovima i simpozijima govori o opasnosti od mina i potrebi bržeg deminiranja, kao i o svom slučaju. Usto je na Fakultetu za tjelesni odgoj završio Višu i visoku trenersku školu, a uskoro će magistrirati sportski menadžment.
(SodaLIVE.ba/Avaz)
Tužna ali ipak sretna priča, ako se tako može reći?! I Ermin i njegova životna priča zaslužuju jedan pozitivan komentar, sve najbolje u privatnom i profesionalnom životu.
Sve najbolje…
dobro poznajem njega i njegovu ženu ŽIVJELI 100 GODINA