Iskustvo Lukavčanina u ratom zahvaćenoj zemlji: U Afganistanu za 2-3 godine zaradio kao u BiH za 30

Razdvojenost od porodice teško padne, ali, jednostavno, ljudima bude nekako lakše kada znaju da će dosta zaraditi, kaže naš sagovornik.

U martu 2009. godine, Mirhed Huremović iz Lukavca, odlučio je napustiti Državnu agenciju za istrage i zaštitu (SIPA), te posao potražiti u dalekom Afganistanu, baš kao i hiljade njegovih sugrađana i komšija iz drugih općina Tuzlanskog kantona.

Ovaj 54-godišnji vrsni inspektor, majstor džuda, višestruki državni prvak i reprezentativac BiH, instruktor rukovanja oružjem i borilačkih vještina i vozač autobusa, otišao je u Afganistan zbog bolje zarade za sebe i svoju porodicu.

Put u Afganistan

Prisjeća se da je u južni Afganistan otišao nakon što su u Lukavac stigli regruteri i menadžeri jedne američke kompanije, koji su tražili radnike da grade vojne baze. Na početku je radio kao član osiguranja jednog kampa, a potom je u drugom kampu čuvao radnike jedne kompanije. Nakon što se na šest mjeseci vratio u BiH, još u dva navrata je odlazio u Afganistan, gdje je za jednu firmu vozio autobus tri godine, odnosno osiguravao centar za obuku. Sada je opet u BiH i čeka priliku da opet ide u Afganistan.

Kada je riječ o angažmanu ljudi iz naše zemlje, obavljani su, kaže, razni poslovi. Prema Mirhedovim riječima, bilo je raznih profesija, od električara i majstora, do inženjera i arhitekata. Plaće su, naravno, bile različite, od 2.500 do 4.000 dolara.

S obzirom na to da ima suprugu i dvoje djece, veli, prvi put mu je bilo najteže otići. Razdvojenost, kaže, teško padne, ali ljudima bude lakše kada znaju da će dosta zaraditi i moći poslati novac kući.

– Radio sam u policiji 26 godina, a zaradio sam više para u Afganistanu za 3-4 godine – ispričao nam je naš sagovornik.

I Nataša Nikolić radila je u Afganistanu, i to za istu firmu za koju je radio i Huremović. Ova diplomirana žurnalistkinja kazala nam je da je odluka da ide u Afganistan bila spontana.

-Prethodno sam na nagovor nekoliko prijatelja koji su već radili u Iraku i Afganistanu, aplicirala na web-stranici jedne američke kompanije. Nakon mjesec pozvali su me na razgovor i ponudili mi posao u administraciji – ispričala nam je Nataša.

Nakon priprema u Dubaiju, u Kandaharu je dočekalo – granatiranje. Bilo je to u novembru 2010. godine.

– Sve nas koji smo radili tamo, najviše je zadržavao novac. Veliki broj ljudi koji su radili sa mnom u bazi imali su kredite koje je trebalo otplatiti, a mlađi su htjeli riješiti svoje stambeno pitanje – ispričala je Nataša, koja je u Afganistanu ostala do oktobra 2014. godine.

Rad u dvije smjene

Radilo se, kaže, po 12 sati u dvije smjene, a u Afganistanu je upoznala dosta ljudi sa cijelog Balkana. Hrana je, dodaje, bila raznolika, a u većim bazama smještaj je bio u kontejnerima i šatorima. Incidenata je bilo, ali rijetko. Jedan takav desio se u septembru 2012. godine, kada su talibani upali u bazu. Kaže da je sve bilo zatvoreno tri dana, a niko nije smio izlaziti iz soba tri dana. Na posao su išli s pancirima i šljemovima.

Nije poznata cifra koliko je ljudi iz ovih krajeva boravilo i koliko ih još boravi u Afganistanu. Mirhed nam priča da su se u Lukavcu napravile mnoge privatne zgrade, u kojima su stanove kupovali uglavnom ljudi koji su radili u Afganistanu i Iraku.

– U šali jednu zgradu zovu i “Iračanka”. Međutim, ima i loša strana. Mnogo brakova raspalo se ovdje. I djeca nauče živjeti bolje, neki kupuju skupocjene automobile. Ljudi dođu, napiju se, pa slupaju auta. Naki su propali, neki su bili pametni pa su napravili da imaju od čega živjeti. Neko je kupio poslovni prostor, neko napravio radionicu, neko je otvorio ugostiteljski objekat. Neko je prokockao sve – ispričao nam je Mirhed.