Fenomen jezera Modrac: Sjaj i bijeda “bosanskog mora”

1999. godine u sarajevskom Svijetu je objavljen zanimljiv članak o jezeru Modrac koji prenosimo bez izmjena ali uz komentar: Nekada bilo (ne tako davno), danas se spominjalo.

Miroslav Petrović, sarajevski SVIJET, juni 1999. godine

Gradonačelnika Lukavca mnogi su osuđivali što je u jeku ratnih dejstava počeo graditi plažu pokraj jezera Modrac. Danas ga optužuju da želi pokopati lukavačke dimnjake zarad biznisa od turizma. Malo ko razmišlja koliko je ljudi našlo svoj interes kraj akumualcije koju je lani posjetilo više od 3oo hiljada osoba

Na uredjenom doku, pokraj kafića bez zidova, sa slamnatim krovom, skupinu novinara iz Tuzle, Sarajeva, Visokog, Gračanice i ko zna još kojih mjesta, koje je predvodio načelnik opštine Lukavac, Sead Hasanhodžić, dočekao je dugokosi, mišičavi mladić, preplanule kože.

– Selam alejkum, načelniče! -pozdravio je mladić u “spido” kupaćim, koje je već pomalo natkrivao stomačić karakterističan za osobe koje nazivamo “gidarošima”. Koji čas kasnije, ovog ćemo momka vidjeti na skuteru kako divlja po površini jezera, i vratolomijama mami žrtve spremne da za pet-šest maraka zajašu “vodenog ponija” i uživaju u čarima jezera Modrac.

Dvojica su tuzlanskih kolega komentarisala kako je “jahača” potplatio načelnik Lukavca, da animira “turističke novinare”, ne bi li u svoje bilježnice unijeli i detalje koji će druge ljude, daleko od Lukavca, privuči da skoknu do obala “bosanskog mora”.

– Nije me Sejo potplatio, Allaha mi. Sam sam se ponudio da garniram turističku ponudu Modraca – reći će nam vlasnik “butika” opreme za zabavu na vodi, Nihad Salihović, koji se, kako je rekao, iz Nirnberga vratio u domovinu, uložio oko 20O hiljada DEM, i sada nastoji iznajmljivanjem skutera, čamaca, sportskih i drugih rekvizita, vratiti ulog i zaraditi novu lovu za ljepšu budućnost.

DUŽA OD NEUMSKE: Neslužbeno u maju, a zvanično prvog dana juna, počinje turistička sezona na jezeru Modrac, najvećoj vještačkoj akumulaciji u našoj zemlji, površine oko 17 hiljada kvadratnih metara, sa bogatstvom koje se procjenjuje na stotinu miliona kubika vode. Jezero je nastalo prije skoro četrdeset godina, kada je na stotine privatnih kućica I dosta obradive zemlje, potopljeno da bi se obezbijedila voda za potrebe industrije najačeg privrednog bazena u BiH. Akumulacijom danas gazduje Vodoprivredno preduzeće “Spreča”, a resurske na različite načine i s različitim uspjehom, koriste opštine Tuzla, Živinice i Lukavac.

Ova posljednja, ujedno, ima na raspolaganju 21 kilometar obale jezera, od ukupno 32 kilometra koliko je obalski pojas dugačak, dok Tuzli pripada šest, a Živinicama pet kilometara. Za Lukavac se godinama govorilo, kao i za Zenicu, da je grad “teške i prljave industrije”, a u posljednje vrijeme ovaj grad, bolje rečeno njegov dio obale jezera Modrac, sinonim je za bosanski turizam.

Koliko znamo, nigdje u BiH, na tako malom prostoru, nije skoncentrisano toliko ugostiteljskih i turističkih objekata, kao u Lukavcu. Od l995. godine do danas, izgradnjeno je na desetine različitih objekata za uzimanje novaca iz džepa prolaznika i namjernika, a sve to na svega kilometar i po obale jezera koje, upravo po mogućnostima za ljetni odmor i zabavu, nazivaju – bosanskim morem.

OSPORAVAN I HVALJEN: Idejni tvorac “bosanskog turističkog čuda”, gradonačelnik Lukavca, Sead Hasanhodžić, po profesiji pravnik, po ličnom opredjeljenju islamski vjernik, s političkom legitimacijom SDA, a nadasve čovjek koji miriše biznis, često će reći kako Neum bezrazložno tretiramo kao jedini bosanski grad s turističkim ambicijama.

– Dužina obale jezera Modrac veća je od bosanskog dijela Jadrana. Prošle godine, više je Bosanaca i Hercegovaca posjetilo Modrac, nego Neum. Koji uz to i nije sasvim bosanski, s obzirom da za boravka u njemu imate veći osjećaj da ste u Hrvatskoj nego u BiH – jedna je od teza Seada Hasanhodžića, kojom preferira Lukavac i Modrac kao mjesta u koja treba da se slijevaju novci domaćih, a kasnije i stranih turista.

Minule dvije godine zaista je modračko jezero bilo turistička meka Bosanaca. Najprije zbog toga što se u Hrvatsku i na Jadran još nije moglo komotno odlaziti, zbog svježih ratnih rata iz vremena medjusobnih razračunavanja Bošnjaka i Hrvata, a zatim i zbog činjenice da se granica sa zapadnim susjedima nije mogla preći bez pasoša. I danas će na graničnim prelazima bosanske Hrvate puštati bez posebne kontrole, pogotovo ako imaju putovnicu, dok će Bošnjacima tražiti i sajlu za vuču, sve vrste osiguranja, protivpožarni aparat, pa čak i rezervne svječice i koješta što uistinu nije potrebno.

Prošla godina je, kažu Lukavčani, bila toliko dobra da se interes za otkup zemljišta kraj Modraca i ulaganja u raznorazne objekte neslućeno pojačao. Cijena zemljišta je skočila na pojedinim mjestima, uz centralni turistički dio, i do 40 hiljada maraka za dunum. U zaseoku Mosorovac, koje je od središnjeg turističkog dijela još uvijek prilično udaljeno, kvadratni metar zemlje je dostigao cijenu od 20 maraka. Pogotovo otkako je skoro cijeli put oko jezera proširen i asfaltiran, pa uspostavljen i bolji put od Prokosovića i Turije ka starom bosanskom gradiću Puračiću, gdje se već skoro 150 godina neprekidno održava čuveni vašar. Kojeg spominjemo tek kao mogućnost za obogaćivanjem turističke ponude, ali u neljetnim mjesecima, ukoliko se ostvari ideja Lukavčana da turističku sezonu sa sadašnjih stotinu dana, prošire na – cijelu godinu.

VIŠE NEGO U TVORNICI: Prema riječima Samira Zaimovića, direktora Javnog preduzeća Plaže jezera Modrac, svakog dana centralni, turistički uredjeni dio jezera, posjećivalo je u prosjeku 3.000 turista.

– Da je svaki od njih ostavljao ovdje jednu marku, lako je izračunati koliko se novaca sleglo tokom sezone koja je trajala bezmalo tri puna mjeseca. A, sigurno je da je svako potrošio mnogo više – kaže direktor Zaimović, koji ističe da je turizam, na sreću, postao preokupacija velikog broja ljudi, nekadašnjih radnika Tvornicee sode, Koksare, Cementare i drugih kolektiva čija postrojenja već godinama ne rade punim kapacitetom ili nikako.

Jedan od njih je i Sead Alić, koji je mjesto u jednoj od pomenutih tvornica zamijenio – vodenim taksijem. Za petnaestak minuta taksiranja čamcem, Alić zaradi od tri do pet maraka. Mada i tu vlada konkurencija, Alić kaže da može u čamcu, skoro kroz zabavu, zaraditi dvije “tvorničke plaće”. Samo da mu Bog podari više lijepog vremena.
Ove godine, medjutim, ni pravog vremena nije previše, a ni turista što je sve koji su u ovdašnji turizam na bilo koji način uložili vlastiti novac ili kredite – dovelo do očaja. Lukavčani kažu da su dva trazloga za manju turističku posjetu nego lani. Oba su, kažu, vezani za propagandu: žestoka “promidžba” jadranskog turizma, koji ponovo spas vidi u Bosancima, dok je druga ona koju, po njima, potiču Tuzlaci, s ciljem ugrožavanja “turističkog buma” u opštini Lukavac.

– Govorili su da je jezerska voda zagadjena i opasna za kupanje. Odgovorno tvrdim da ni jednom kvalitet vode nije premašio treći stupanj, koji akumulaciju tretira bezbjednom za kupače. Uostalom, ja sam i prošle, a i ove godine, sezonu otvorio tako što sam pred TV kamerama popio veliku čašu jezerske vode. I rekao sam: “Ova voda je najbolja, jer je – bosanska!” A, mi smo još uvijek u ekološki najzdravijem dijelu Evrope – kaže načelnik Lukavca, Sead Hasanhodžić.

POTEZ BUDUĆNOSTI: Po mnogima, ovaj čovjek je tvorac ovdašnjeg turističkog čuda, ne samo zbog toga što je imao “špurijus” za skupljanje novca iz tudjih džepova, nego što i danas uporno i s istim entuzijazmom, kao i prije pet godina, pokušava da realizuje sve što je tada zamislio. Iako su mu u početku prigovarali da “Sejo gradi plažu, a narod nema šta jesti”, odnosno, da je odmah po oslobađanju kote Vijenac iznad Lukavca, umjesto za Tvornicu cementa i Sodu, tamošnji krečnjak počeo eksploatisati za posipanje puteva i gradnju betonske plaže od 800 metara, danas mu svi odaju priznanje da je načinio – potrez za budućnost!

Danas načelnika Hasanhodžića optužuju da želi pokopati lukavačke dimnjake u tvornicama zarad biznisa od turizma. A, malo ko razmišlja koliko je sve ljudi našlo svoj interes kraj vodene akumulacije koja je i danas, u jeku turističke sezone, jedno veliko gradilište.

Vehbija Gazetić, zamjenik direktora preduzeća “Plaže”, ujedno, i čelni čovjek za investicije, reći će kako su prve godine privatnici dobijali lokacije za gradnju kafića, trgovačkih radnji, restorana ili drugih objekata, na četiri godine. Recimo, kafić “Modena” dobio je mjesto na centralnom dijelu plaže za 70 hiljada DEM.

– Taj ulog smo koristili za izgradnju infrastrukture, pa su kasnije privatnici dobijali uredjeno zemljište, a plaćali su, takodje, na duže staze, svoj dio za razvoj turističke ponude – kaže Vehbija Gazetić, te pominje kako je u poslovnim knjigama “Plaže” već upisano šest miliona vrijednosti raspoloživih sredstava. A, višestruko su vrijednija ulaganja privatnika iz cijele BiH, koji ovdje žele imati svoj dio turističkog kolača.

SENAD OD BOSNE: Ove godine, izvesni Enes Memić, iz Bijeljine, koji je novac donio iz Njemačke, planira izgraditi prvi hotel na jezeru, koji je već dobio ime “Senad od Bosne”. Iako je još samo betonska konstrukcija, u blizini restorana “Robinzon”. “Atlanta”, “Bumbar” ili motela “Plaža”, izgleda mondenski. Kažu, imat će 60 ležaja, kongresnu dvoranu, vlastitu garažu i parking, a u prizemlju i dvadesetak poslovnih objekata za davanje pod zakup.

– Ono što je donijelo jezero, nakon što smo krenuli s turističkom ponudom, mali je dio vrijednosti koja dospijeva u ruke hiljade ljudi ovog kraja. Samo u velikom selu Prokosovići, koje se prostire na centralnom dijelu lukavačke obale Modraca, oko 90 posto mještana preorijentisalo se na turizam i od njega živi – kaže direktor “Plaže”, Samir Zaimović.

Ovdje je zaposlen veliki broj demobilisanih boraca. Mještani okolnih sela restoranima i turistima prodaju mliječne i poljoprivredne proizvode, svoj interes su našli pekari, trgovci, slastičari, ribolovci, vlasnici parkinga, proizvodjači sportske opreme, estradne ličnosti, taksisti, fotografi, kozmetičari, farmaceuti, medicinski i zdravstveni radnici, projektanti, pravnici, gradjevinci i mnogi drugi. Sve to još uvijek na svega kilometar i po uredjene obale jezera, a preostalo je da se oplemeni još više od 30 kilometara!

No, šta je sa propagandom, zbog koje u Lukavcu vide slabiju posjetu jezeru nego prethodne dvije godine? Da li rudnik uglja Djurdjevik i Poljoprivredno dobro “Spreča” iz Kalesije toliko zagadjuju vodu jezera, da ona postaje predmetom prepucavanja stručnjaka iz Tuzle i Lukavca? Što se rudnika mrkog uglja tiče, otpadni materijal iz separacije, tokom rijeke Spreče, unosi na dno jezera ugljeni talog koji, istina, šteti onoliko koliko doprinosi mutnom izgledu jezerske vode.

PRSTEN KAO NA OHRIDU: Što se poljoprivrednog dobra “Spreča” tiče, tamošnje otpadne vode bakteriološki zagadjuju vodu, mada tu činjenicu osporavaju u Kalesiji, gdje se nalazi “Spreča”, dok u Lukavcu nastoje da ulaganjem riješe problem prećišćavanja tih voda otupe oštricu kritičara. No, veći problem izgleda predstavlja činjenica što se fekalne vode iz privatnih kuća i vikendica, slijevaju u jezero, a da se tek iduće godine namjerava riješiti taj problem izgradnjom takozvanog prstena otpadnih voda, po ugledu na sistem koji odlično funkcioniše u Ohridu ili nekim švicarskim i italijanskim jezerima.

– Mi smo angažovali ovdašnji Dom zdravlja da svakodnevno vrši kontrolu kvaliteta vode. Uostalom, ako u vrijeme najvećih posjeta kupača nije bilo epidemija kožnih ili nekih drugih karakterističnih oboljenja, onda zaista ne vidim razloga za zabrinutost. Sve mi miriše na to da vjetrovi zavisti dolaze iz Tuzle, gdje već desetak godina projektuju kako da urede svoj dio obale, a ništa još nisu uradili – primjedba je načelnika Hasanhodžića.

Šta više, oklijevanje je doprinjelo da se u mjestu Kiseljak, koje pripada opštini Tuzla, pojavi na desetine divljih objekata, koji su u stvari uzurpirali društveno zemljište. U Lukavcu su problem nedostatka dozvola za gradnju rješavali paralelno s drugim stvarima.

– Ni za rat nismo imali dozvolu, pa ipak se desio – filozofija je direktora “Plaže” Samira Zahirovića, koji hoće reći da bi jezero Modrac i dalje bilo zapuštena “velika bara”, da nije bilo ideja i preduzimljivih ljudi.

Oko Modraca je danas pojas od dvadesetak kilometara kvalitetnog puta, a pravi se novi, zaobilaznicom, tako da nigdje više neće biti prometnog zastoja. Na plažama se grade tuševi, betonski platoi za odmor i zabavu, postoje i pješčani dijelovi plaže, izmedju kojih su se ugnijezdili tereni za mali nogomet, odbojku na pijesku, teniski tereni, kampovi za logorovanje, privatni i kapaciteti za smještaj u kamp-naselju, sa oko 400 kreveta svih kategorija. Uskoro se namjerava osnovati ergela, za šta postoji interes stranih ulagača. Baš kao i za dječije naselje, za koje su, navodno, zainteresovani Kuvajčani.

Mic po mic, Lukavčani su napravili turistički Eldorado. Ono što je do juče bilo nezamislivo, danas je stvarnost: seljaci iz Prokosovića organizuju brojne sportove na vodi: jedrenje, motonautiku, skijanje, lebdenje padobranom, plivanje, ribolov…

Šta su, ipak, nepovoljne strane turizma na obalama jezera Modrac? Ma koliko se trudili radnici JP “Plaža”, kupališta su neuredna, mada je to krivica upravo samih kupača. Uz neke ugostiteljske objekte primjećuju se vreće sa smećem, što znači da komunalci ne rade svoj posao baš najrevnosnije. Cijene su prilično blizu onima na Jadranu, pa tako kampovanje košta od 5 do 10 DM dnevno. U bungalovima je prenočište 8, a u privatnom smještaju izmedju 10 i 15 DM, baš kao i na Jadranu. Cijena polupansdiona je izmedju 20 i 25 DM, zavisno od kategorije smještaja.

Ishrana je moguća u velikom restoranu “Plaža”, u kojem je higijena na zaista visokom nivou. Kapacitet svih restorana, sa bogatom gastronomskom ponudom, je oko 3.000 “stolica”.

Za sportske ribolovce mamac je činjenica da se u jezeru Modrac mogu naći skoro sve vrste slatokovodnih riba, kao i trofejni primjerci šarana od 25 kilograma ili soma od 120 i više kilograma. Okoliš su nastanili gnjurci, divlje patke, pa i galebovi, a ekološki plus svakako je činjenica da je kod brane male hidroelektrane, u gustoj šumi, jedino stanište bijele čaplje na Balkanu, što Lukavčani posebno ističu kao “protivudar” onima koji ovdašnji dio obale Modraca smatraju ekološki ugroženim.

Ako se uzme u obzir i broj osoba koje ljetne vrućine gase na obalama tuzlanskog i živiničkog dijela jezera, onda je sasvim izvjesno da je Modrac prvi turistički centar u unutrašnjosti BiH. Sa izuzetkom Neuma, vjerovatno i “zlatna koka” broj l ove države. To bi svakako trebao biti motiv više da i Tuzla ozbiljnije, energičnije i s manje razmišljanja o rizicima krene u razvoj turizma na svom dijelu jezera.

Što se Živinica tiče, tamošnji čelnici su isparcelisali prijezersku zemlju i dodijelili je “zaslužnim gradjanima i ratnim vojskovodjama”. Tako taj dio jezera nazivaju generalskim, tuzlanski sirotinjskim, a ovaj u Lukavcu – mondenskim. Pomalo pretenciozno, svakako, ali izgled lukavačkog dijela “bosanskog mora” i liči na Azurnu obalu u odnosu na dio koji pripada Tuzlacima i Živiničanima.

Zato i valja reći da, usprkos svim kritikama i osporavanjima onoga što (g)rade Sead Hasanhodžić i njegovi saradnici: bolje je kraj “nečiste” vode imati uredjene restorane, nego kraj iste vode praviti – deponije smeća. “Bosansko more” nije najljepše samo zbog toga što je jedino. Izuzimajući, naravno, Neum i bosansku obalu na Jadranu kraću od modračke. Do koje se, uz to, još uvijek može stići samo sa – ličnom kartom!