Nazif Mujić , koji je prije četiri godine na filmskom festivalu u Berlinu osvojio Srebrnog medvjeda, i danas živi isto kako je živio prije nego što je u njegovu obitelj stigla prestižna filmska nagrada – od prodaje starog željeza, bez ikakvih primanja., piše Slobodna Evropa.
Srebrni medvjed donio mu je samo trenutačnu slavu, ali ne i život o kakvom je sanjao.
Prije pet godina sudbina Senade Alimanović, kojoj liječnici nisu htjeli pomoći i tako joj ugrozili život jer nije imala zdravstvenu knjižicu, privukla je pažnju ne samo bosanskohercegovačke javnosti već i međunarodne, ali i uglednih filmskih redatelja.
O Senadi i njenom suprugu Nazifu, koji su danima molili za pomoć liječnike Univerzitetsko-kliničkog centra Tuzla, snimljena je i priča za televizijski magazin RSE – TV Liberty, a nakon toga je 2013. bh. reditelj Danis Tanović snimio je film “Epizoda u životu berača željeza”.
Nazif je u Berlinu na filmskom festivalu osvojio Srebrnog medvjeda. No, danas je njegov život daleko od slave i obećanja koje je tih dana živio.
“Vjerujte mi da živim gore nego prije. Situacija je svaki dan sve gora, a obećavali su mi kule i gradove”, navodi Mujić.
Lijepo se, kaže on prisjetiti dana ponosa i slave.
“Kad smo bili tamo u Berlinu stalno su nas snimali mediji, televizije. Stalno su nas pitali idemo li sada u bolji život. Svaki dan kada se probudim sjetim se tih dana tamo. Ma, to je bio jedan san. Provodili su me svukuda. Medu smo dobili, a Cigo je Cigo, i ti Cigu ne možeš izbrisati. Ali, oni su mene s tim međedom vodali, nema gdje nisam bio. Isto ono kad uzmete pravog medu, pa s njim plešete”, ističe on.
Do berlinskog priznanja Nazif nikada nije radio. Sa suprugom i tada dvije kćerke živio je od starog otpada koji je svaki dan skupljao na obližnjoj deponiji.
Nagrada je, ipak, donijela mogućnost za dva zaposlenja i to sezonski posao na tuzlanskim slanim jezerima, a onda i u komunalnom poduzeću u Lukavcu
Međutim, sve to nije dugo trajalo.
“Radio sam u Tuzli na Panonici kod Jasmina Imamovića. Bio sam tu mjesec dana neosiguran. Bio sam primoran napustiti taj posao. Onda sam počeo raditi u Komunalcu u Lukavcu. Vjerujte, radio sam šest mjeseci i dobio samo jednu platu. Morao sam napustiti i taj posao jer nisam imao za kilogram brašna”, kaže Nazif Mujić.
Nakon toga Nazif se s obitelji uputio u Berlin tražiti azil, vjerujući da će tamo – gdje je dobio nagradu – uspjeti prije ostvariti osnovna ljudska prava.
“Bili smo tamo osam i pol mjeseci. Onda sam se vratio jer me zvao Danis da potpišemo ugovor. Međutim, ja na dva posto nisam mogao pristati. Nismo se uspjeli dogovoriti i nisam htio potpisati taj ugovor. Sada živim u Poljicama. Školujem dvoje djece – Sandru i Šemsu. Malom Danisu je peta godina. I opet živim od starog otpada”, navodi a prenosi Slobodna Evropa.
Vijest da je Nazif Mujić osvojio Srebrnog medvjeda obišla je svijet. Danas, priča nam on, nitko ne može vjerovati da je opet na deponijama i traži koji komad starog željeza.
“Gdje god dođem svi me slikaju kako kupim to staro željezo. Dolazili su čak i Nijemci, jer su čuli za ovu moju priču. Međutim, niko mi nije pomogao. Samo Ytong mi je dao siporeks i uspio sam izgraditi kuću i pokriti krov parama koje sam donio iz Njemačke”, riječi su našeg sugovornika.
Nazifova supruga Senada ni danas nema zdravstveno osiguranje. S troje djece žive bez ikakvih primanja. Nemaju pravo ni na dječiji dodatak.
Ali, Nazif s ponosom uvijek ističe da njegov najmlađi sin Danis, nosi ime po slavnom bosanskohercegovačkom redatelju Danisu Tanoviću. Ipak, teško priznaje da je na vlastitoj koži osjetio koliko čovjek može biti naivan.
“Svi su me zaboravili – i mediji i televizije, svi ljudi. Imali smo ponudu hiljadu puta da prodamo medu, donosili su ljudi dolare i eure. Nećemo ga prodati radi BiH. Doći će nekad vrijeme da ću nešto uspjeti u životu. Sve se nadam da će neko doći i povući mene, i Senadu, i djecu u neki bolji život”, iskreno će on.
Stalno se pita zašto danas ne živi barem malo bolje, jel’ zato što je u Bosni ili je u pitanju nešto drugo.
“Gdje god sam došao u Evropi, a eto najbliža nam je Hrvatska, svi mi govore: ‘Ti, da si u Hrvatskoj, imao bi svaki mjesec primanja na osnovu nagrade i porodice’. Ovdje nemam ni doplatka za djecu, niti socijalno osiguranje. Ništa u životu nemam. Sa svojih deset prstiju hranim nas petero u kući”, ističe Nazif Mujić.
Srebrni medo iz Berlina sakriven stoji u obiteljskoj vitrini kod Mujića. Oni još uvijek vjeruju baš u tog medu, da će im donijeti sreću i neke bolje dane.
Da si ti se Nazife Bogdom prihvatio posla na panonici i komunalnom vec te ponijela slava i miris zeljeza…i ostali rdnici nemaju platu po 3-4 mjeseca “ako je to istina” sto govoris ali ljudi ipak rade i makar imaju zdrastveno osiguranje…ja sam licno cuo pricu kako je tvoja sva zadaca na panonici bila da predvodis delegacije ucestvujes u promociji slikanju kao berlinska zvijezda da nisi morao puniti jezero vodom i sljunak lopatom ubacivati vec da je to bilo izmisljeno radno mjesto za pozeljeti…pa et demantuj ako nije tako…a svaki dan ispred mene ide kombi komunalnog preduzeca oko 8.00 sati i svraca u piemonte radnici uzimaju hranu niko se ne zali da nema za rucka… evo za 2 dana pocinje sezona na panonici ulaznica je 3 KM/po osobi ako tebi tu ne mogu za plate sabrati nek slobodno zagrnu ona slana jezera i slapove…
5 minuta slave,Nazife i to je to.Slobodan si čovjek Nazife,to ti je najveće bogatstvo.
Ovde su ljudi dresirani da rade za crkavicu,da čekaju penzijicu i da imaju j..beno zdravstveno osiguranje.To ti je taj mentalitet,Nazife .Želja mnogih,kakav poslić u komunalnom,u kakvoj
državnoj firmi i tako do penzije.A u penziji 300 KM,kukanje, stenjanje.Ti si makar pokušao
pobjeći iz ove bare i pokazao si makar malo više ambicije od ovih što ti se čude što napusti
hladovinu državnih firmi.Budi svoj,živio si i do sad bez ove države,ona ti ne treba.Trebao si ti
njoj u jednom trenutku da glavonje na vlasti pokažu da kobajagi imaju dušu.Duše ovde nema,samo
mrak.A kad je neko upalio svjetlo i rastjerao mrak na trenutak glavonje su požurile da se izreklamiraju.Puna je Bosna Nazifa,samo se nevide,svjetlo je opet ugašeno.Čuje se samo ropac.
Nazif je napravio kardinalnu grešku kada je podnio zahtjev za azil.Njemački zakon ne predviđa da je siromaštvo razlog
za dobijanje azila, što mu je odmah bilo rečeno.
Veće šanse je imao da se vrati u BiH i da sačeka da mu poznati režiseri i umjetnici,kao Wim Wenders, koji su
pisali pisma njemačkim relevantnim organima da bi mu pomogli,izdejstvuju privremenu radnu vizu. Nju bi mogli da mu izdaju na osnovu zahtjeva nekog filmskog producenta za potrebe snimanja nekog filma na području Njemačke.Ukoliko je riješ o specifičnom glumcu, kakvoga nema u Njemačkoj, šanse bi bile izvjesnije.
Previše je požurio i pogriješio.
Pricamo,sto je nasa bolest.Ali samo je jedno tacno.Nazif je hotijo hljeba preko pogace.Ko je od nasih komsija Roma dobijao takve ponude kao Nazif za posao.I tada a i danas plaho je onih koji istresaju svoju pamet i savjete u stilu STA BI BILO DA JE BILO.Nazif nije hotijo da pljune u sake. i tu je kraj price uz mnoge savjetnike tu je gdje je.I Vozdra
Smeta mi ovo kukanje nad Nazifom.Molim redakciju da napise bar nesto o Nurki i Osmi Romima PONOSNIM iz Prokosovica.Koji svojim radom sticu i svojim postenjem.Pozdra Nurki i Osmi i zelja mi je da se redakcija bavi Romima cija svjetlo obasjava.
Pozdrav