Prema posljednjim podacima u Bosni i Hercegovini djeluje više od 12.000 nevladinih organizacija. Mnoge od njih se bave i pitanjem pomirenja među narodima. Dosta novca se ulaže u rad tih organizacija, a mišljenja o njihovoj efikasnosti su duboko podijeljena. Dok predstavnici tih organizacija tvrde da su učinili mnogo na pomirenju među narodima realizirajući projekte iz ove oblasti, osobe koje istražuju njihove aktivnosti navode da je njihov rad samo „odličan biznis“ sa malo konkretnih rezultata.
Kakav je interes vladajućih elita u BiH za pomirenjem? Skoro pa nikakav. Tokom izbornih ili dnevnopolitičkih kampanja upravo su oni nosioci govora mržnje i huškanja, najčešće u pokušajima da diskreditiraju svoje kolege – protivnike ili neprijatelje. Radi ostanka na vlasti oni potiču napetosti među različitim entičkim skupinama, pri čemu imaju zagarantovanu medijsku pokrivenost u prime time terminima. Rezultat toga su, i 20 godina nakon rata, duboke umjetne etničke podjele koje su tu ne zato što one odgovaraju potrebama građana, već stoga što one omogućuju političkim liderima da opstanu na vlasti. Umjesto „normalnih“ priča i pitanja koje su u interesu boljeg života građana BiH, te pomirenja među narodima, osuđeni smo da u medijima kontinuirano pratimo njihove lažne priče kojima se kreira konflikt, izazva strah, te potiče paranoja među građanima.
Autor teksta koji upravo čitate ne dijeli zabludu da se analizama, objavljivanjem tekstova ili organizovanjem „jednokratnih konferencija“ može iskorijeniti nešto što se vrlo brižljivo njeguje i gaji već decenijama. Ali, ostaje mogućnost stalnog podsjećanja lokalne zajednice u kojoj živimo (kakva god i šta god ona bila) da su svi oni faktori koji vode ka sukobima, na čelu sa govorom mržnje, uvijek prisutni i intenzivirani posebno kada su u pitanju „velika pitanja“, kao što su naprimjer izbori ili izglasavanje određenih zakona. U BiH to još uvijek predstavlja nevidljivu, ali ubitačnu strategiju održavanja podjela, manipulacija i isključivanja, gdje obični građani snose najveće posljedice – život im je gotovo nepodnošljiv, neizvjestan i beskrajno mučan.
Kao individualac, jako je teško učiniti nešto veliko po pitanju regionalnog pomirenja. S druge strane, kako vrijeme prolazi, sve je manje i manje kvalitetnih osoba u BiH koje su zainteresirane da zajedno učine nešto bitnije po ovom pitanju. Razlozi su, prije svega, masovni odliv mozgova i politizacija zbog čega je uopšteno opao i aktivizam. Dodatni problem predstavlja nezaposlenost, nacionalizam, mržnja i nasilje. Briga za sopstvenu egzistenciju prevazilazi potrebu za regionalnim pomirenjem, a „gledaj od čega ćeš živjeti“ vodilja koja kroz vrijeme sve više budi sumnju u mogućnost neke promjene, te pojačava osjećaje bespomoćnosti i besperspektivnosti.
Iako sam i sam postao pomalo skeptičan po pitanju ostvarivosti regionalnog pomirenja u dogledno vrijeme, iskreno se nadam da će se nove generacije koje dolaze konačno uspjeti trgnuti, i zaustaviti da nacionalističke retorike budu jedine političke platforme. Znam da je se mnogo lakše bespogovorno pridružiti stavovima koje nameće većina, pasti pod njihov uticaj i promovisati ih, nego sjesti i autentično sagledati istinu, diskutovati o tome i biti malo drugačiji od ostalih. Ali moramo imati u vidu činjenicu da su regionalno pomirenje, solidarnost, saradnja i dijalog imperativ za napredak Bosne i Hercegovina, kako na unutrašnjem, tako i vanjskom planu.
