Autor je jedan, sa strip crtačem Milenkom Tunjićem, od osnivača i urednika legendarnog bh. satiričnog lista “Polikita” kojeg su bosnaskohercegovački političari i dušebrižnici ‘zatukli’ tužbama.
Kako smo, koncentrišući se, u posljednje vrijeme, na građevinske radove, odnosno, na sanaciju oštećenja na zidovima, nastalih lupanjem glavom o njih (čija je učestalost povećana dolaskom u fazu sumiranja životnih promašaja), ja i moj genijalni crtač iz doba Polikite, „blasfemičnog porno časopisa za djecu i odrasle“, zapustili komunikaciju (daleko je Australija a ja mrzim „Marka Zuckerberga“), umjesto karikature, od Polikitine kopiladi, imate crnohumorni vic:
– Kakve satiričare najviše vole političari?
– Mrtve.
Okupljanje svjetske političarske elite u Parizu, s navodnim ciljem pružanja podrške slobodi medija, svojevrsni je cinizam, na koji bi, u zločinačkom terorističkom napadu pobijena satiričarska elita Francuske reagovala brutalnim ismijavanjem.
Zapravo, natpis „Je Suis Charlie“ na zidu prostorije u kojoj se održava sastanak ministara unutrašnjih poslova zemalja EU i SAD, na kome se dogovara daljnja uzurpacija ljudskih prava i sloboda, pod krinkom borbe protiv terorizma, ili „solidarisanje“ evropskih desničara (u rasponu od „umjerenih“ do jedva prikrivenih fašista) sa satiričnim listom čije je uređivačka politika oduvijek bila u potpunoj opreci sa njihovim svjetonazorom, jedan je od onih momenata u kojima ostanete zabezeknuti činjenicom da najbolju satiru stvara sam život, koji često prevaziđe i najapsurdnije konstrukcije koje može da stvori mašta (svojevremeno sam kao specijalni humoristični dodatak svog lista odštampao kompletan govor Oca Bošnjačke Nacije, Velikog Mislioca i Još Većeg Demokrate, izgovoren na kongresu njegove partije, bez ikakvih intervencija, zalijepivši samo na svaki primjerak kesu za povraćanje).
Oni koji su godinama na meti i političara i ekstremista svih orijentacija, pa i „kolega“ iz drugih medija, koje se omalovažava, etiketira, optužuje (za pretjerivanje, zloupotrebu slobode, provociranje,…) protiv njih podnose sudske tužbe za klevetu i uvredu,… sada, kad su im smrću začepljena usta, postaju nacionalna ikona, sveci na oltaru potencijalnih novih križara i oružje u rukama njihovih dojučerašnjih ideoloških protivnika. Što je najgore što se jednom satiričaru može desiti.
Stvar je naročito groteskna posmatra li se iz ugla eksjugoslovenskih bananice država, u kojima čovjekoliki nasljednici gospodara rata utvrđujući svoje totalitarne feude, zatiru svaki pokušaj ispravljanja kičme i izvlačenja glave iz guzice moćnika, davno pokorenog medijskog zvjerinjaka, izjavljujući pritom ovih dana „JE SUIS CHARLIE“. Jebiga!
Čovjeku naprosto pođu suze radosnice na oči od tolike ljubavi prema slobodi javne riječi i satiri. U Francuskoj!
A što se tiče lokalnih feuda? Pa,… „Drugo je to“, da parafraziram „obožavaoce satire“ iz Bosne, koji su uživali u Feralovim zajebancijama na račun Tuđmana, ali kad su u svom dvorištu dobili žestoko razvaljivanje bosanskih političara, u izvedbi Polikite, onda je to bila „pornografija“, „šund“, „loša satira, bez dobrog povoda“, jer, „za dobru satiru treba dobar povod“ a „BiH nije Hrvatska i Alija nije Tuđman“. Pa je taj časopis u BiH morao proći sva ona etiketiranja, napade, ponižavanja, prijetnje, tužbe, suđenja, finansijske udare, uništavanja imovine, onemogućavanja distribucije, protuzakonite akcije policije, zastrašivanja saradnika i kolportera, itd. koje je u svojoj matičnoj zemlji prošao Feral. Jer satira je ograničenim umovima dobra jedino kad satire njihove protivnike, a ne dira njihove svetinje. Na Balkanu ili u Francuskoj, juče ili danas, svejedno.
Falsifikujući činjenice i svodeći borbu za slobodu medija na čin verbalne osude terorističkog akta počinjenog u Parizu, ovdašnji moćnici prikrivaju činjenicu da su oni a ne teroristički ludaci (koje je Charlihe Hebdo sjajno portretirao u jednoj od „spornih“ karikatura na kojoj se poslanik Muhamed drži za glavu i govori „Teško je kad te vole kreteni“), ti koji su (su)odgovorni za uništenje slobode javne riječi na ovom rasparčanom i feudaliziranom prostoru, za zastrašivanje, ucjene, teror i uništavanje medija, ili kupovinu onih podložnijih prostituciji, rektalnom alpinizmu i oralnom i ručnom zadovoljavanju svojih gospodara.
Kao što i ovdašnji mediji, tek se trendovski priključujući osudi, prikrivaju činjenicu da oni („čast izuzecima“) nemaju nikakve sličnosti sa Charlie Hebdom (a pritom, naravno, ne mislim na sadržaj, koncept i uređivačku politiku, nego na duh bespoštedne kritičnosti, nekonformizma, istinskog profesionalizma i hrabrosti). Mnogo su više nalik onim danskim jadnicima, koji otvoreno priznaju da iz straha neće objaviti nikakve „karikature koje vrijeđaju muslimane“, ne shvatajući (jedino to bi bilo koliko toliko oprostivo, u tom činu) da upravo na taj način i vrijeđaju muslimane i daju podršku teroristima. I postaju suodgovorni za svaki sljedeći teroristički akt. Jer svojim kukavičlukom pokazuju da se zločinom zaista može postići određeni cilj. (Što nama na Balkanu i nije neko otkriće, je li).
Identično danskim, ovdašnji medijski jadnici & bijednici svojim kukavičlukom, konformizmom, sluganstvom i manje-više otvorenom prostitucijom („Koliko para toliko seksa“?) daju za pravo lokalnim moćnicima da i njima i cjelokupnoj javnosti rade šta god hoće (zato oči ispadaju, dragi građani). Pa, recimo, u konačno dočekanim trenucima socijalnog bunta u državi, umjesto profesionalnog izvještavanja i služenja javnom interesu, imamo na djelu medijske udbaše i inkvizitore, čiji rječnik sugeriše da oni nisu novinari nego portparoli policije i zapjenjeni propagandisti vlasti.
Filozofija je otprilike sljedeća: „Ako se sloboda mora platiti, pa još postoji mogućnost da račun završi u mojim rukama, jebeš i slobodu“.
A kolika je provalija između ubijenih satiričara i medijskog šljama sa proizvodne korporacijske trake ili iz gebelsovih stranačkih radionica, možda najbolje govore dvije izjave ubijenog urednika Charlie Hebdo-a, date u intervjuu 2012. godine: „S obzirom na zastrašenost oko nas, više se bojimo toga da ćemo biti suviše oprezni i razumni.“ „Možda zvuči napuhano, no radije bih umro stojeći, nego živio na koljenima.“
Čitava stvar me, stoga, navela da se prisjetim da sam nekad, dok joj se autor nije deklarisao kao četnik (a svi su mi ekstremisti i njihovi obožavaoci manje-više ista govna, i razlikujem ih jedino po količini krvi na rukama) u najužem izboru za vlastiti posmrtni marš držao pjesmu „Ravodušan prema plaču“, pa iako nisam od onih koji su skloni odvajanju autora od njegovog djela („Kako je krasan soboslikar onaj Adolf bio“?) za ovu priliku ću ipak posegnuti za citatom, koji, čini mi se, savršeno definiše tragikomičnost situacije u kojoj su se našli francuski satiričari:
„Ravnodušan prema plaču
obožavam ilovaču
gotova je moja muka
pa se smejem iz sanduka
oko mene su u stvari
licemeri i govnari
svako mi za dušu pije
a znam lažu drkadžije
svako ko je tu plakao
posl'o bi me u pakao
Ravnodušan prema plaču
i konačno sasvim sam
obožavam ilovaču
ne može mi ništa šljam
A gore mi pevaju popovi
i nasleđuju me lopovi
šapuću samozvani proroci
upropastiše ga poroci
dok izjavljuju saučešće
pljuju po meni sve češće i žešće
na glavu mi stavljaju lovore
drže mi posmrtne govore
stoka što laže kako zine
preuveličava moje vrline“
„Je Suis Charlie“, kao poruka teroristima i njihovim nalogodavcima i simpatizerima je… recimo, OK (mada to ti ludaci, iz ISIL-a, Al Kaide i čega već, znaju, jer je evidentno da ubijaju redom – svi smo mi njima isti). Ali sa Charlie-jem to, zapravo, nema veze.
Nismo svi Charlie iz gomilu razloga. Nismo zbog toga što najveći dio medijskog prostora zauzimaju korporacijski robovi, stranački propagandisti i pičke kukavičke različitog nivoa.
Nismo zato što je većina političara koja ovih dana roni krokodilske suze, suodgovorna što je terorizam postao sastavni dio svijeta u kome živimo (da sad učestvovanje Zapada u stvaranju tih ludačkih pokreta ne govorimo).
Nismo ni zato što malograđanska podaništvu sklona većina (kako balkanska, tako i evropska) tu vrstu satire (radikalne, beskompromisne) doživljava kao strano tijelo, a ne kao civilizacijsku vrijednost na koju treba biti ponosan. I ovih dana mi se zaista gadi kada svi oni uzimaju u usta i svojataju Charlie Hebdo.
Nadam se da će Charlie-ev odgovor biti adekvatan i u skladu sa bogatim naslijeđem nepotkupljivosti (ovdje mislim na emocionalnu) i da će svi u ovoj priči dobiti zasluženo mjesto.
No, za početak (ako se neko već nije sjetio i realizovao sličnu stvar), predlažem naslovnicu za koju mi se čini da bi podjednako nervirala i evropske desničare i islamske ekstremiste i ukazivala na šizofrenost svijeta u kome živimo i sveopštu zloupotrebu simbola – naslovnicu sa Muhamedom koji izgovara rečenicu: Je Suis Charlie! I sa jednim od ISIL-ovih koljača (zašto ne i samoproglašenim Kalifom lično i zgradom ludnice u pozadini?), sa nožem na njegovom, Muhamedovom, grlu i uzvikom: „Allahu-akbar“ na usnama!
Strip “Godina povraćanja”
