Medijsko i političarsko fulanje u dešifrovanju stvarnosti i iritantno grebanje po površini, uz upotrebu floskula, obilježili su (i) postizborni prostor u BiH.
„Nacionalisti su pobjednici na izborima“, konstatuju svjetski mediji; „Glasači su pobijedili sami sebe“, rezignirani su takozvanoj ljevici skloni domaći politički analitičari. A bivši hrvatski ministar vanjskih poslova i aktualni socijaldemokratski zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula je poručio: „Za rezultat izbora u Bosni i Hercegovini naravno da je važno tko će obnašati vlast, ali mislim da je još važnije kako će obnašati vlast iduće četiri godine“. Još samo fali neki sportski komentator da nas „prosvijetli“ inteligentnim i nadasve originalnim komentarom da je lopta okrugla. Itsl.
JA SAM ATEISTA, BOGA MI: U zemlji u kojoj vam ni precizna vaga ponekad ne može pomoći da odredite ko je veći a ko manji nacionalista i u kojoj je krajnje upitno da li uopšte postoji oblik političkog organizovanja oslobođen nekog od derivata nacionalizma – u širokom spektru od kvazigrađanskog patriotizma, do jedva prikrivenog fašizma – konstatovati pobjedu nacionalista naprosto je komično (ko je naime drugi mogao i pobijediti?). Što je najočitije u Republici Srpskoj, u kojoj je nacional-šovinizam konsesualno neupitan i u kojoj se sukob između režima i opozicije dešava ne na ideološkom nivou, nego na nivou izvedbe (pa lider SNSD-a misli da se cilj najbolje postiže primitivnim vrijeđanjem i isijavanjem mržnje, s tendencijom njenog širenja, a SDS je zaključio da bi se, ne poradi li se na ekonomskoj održivosti ovog entiteta, sva mržnja i zločini mogli pokazati uzaludnim, a i vjeruju da Dodik zapravo nije nacionalist, nego tek lopov koji se nacional-šovinizmom koristi kao kalauzom koji mu otvara vrata budžetskog i privatizacijskog sefa). S ne previše cinizma, mogli bi reći da je najznačajnija razlika između dva sukobljena bloka u RS, ta što se, u predizbornoj kampanji, jedan koristio kćerkom, a u drugi suprugom ratnog zločinca Radovana Karadžića. Za oba bloka, s druge strane, optužba da su za onog drugog glasali Bošnjaci (onih par preživjelih), najveća je moguća uvreda, nekoliko stepenika iznad pominjanja majke i čovjekovog najboljeg prijatelja u nepriličnom obliku druženja.
U suštini, politički pluralizam u BiH postoji u krajnje redukovanom obliku, zatvoren u nacionalne torove a unutar njih omeđen ratnim ciljevima, koji, zbog neprovedene denacifikacije, kao ključne poratne greške „međunarodne zajednice“, opstaju nepromijenjeni već dvije i po decenije. Za svo ovo vrijeme nije se pojavila nijedna relevantna politička snaga koja je prekoračila postavljene granice i načinila odmak od u ratu definisanih politika i ponudila nešto novo. Socijaldemokratski građanski integralisti u federalnom entitetu, s proklamovanom multinacionalnošću, kao snaga koja je (nekad) imala šanse za takav iskorak, ostali su zarobljeni u prošlosti, s primitivnim poimanjem patriotizma, bez ideja i istinske volje i hrabrosti da se upuste u nešto potpuno novo i ZAVNOBIH-ovsku formulu o tri „i“ izgrade na potpuno novim osnovama, završivši na kraju, nošeni ličnim interesima lidera, klijentilističkom pohlepom i glađu za moći, tek kao još jedna bošnjačka nacionalna stranka, bez elementarne veze sa vlastitim proklamovanim načelima i sa sve izraženijim populističkim desničarskim ispadima. Što ih je i dovelo do dramatičnog izbornog poraza (jer dok su podilazili glasačima bošnjačke desnice i koalirali sa nacionalistima, učestvujući u dvorskim intrigama i obračunima, za vlast žrtvujući sve, izazvali su gađenje kod onih koji su na prethodnim izborima glasali za njih kao alternativu upravo onome u šta su se tako savršeno utopili).
VIVA LAS VEGAS: Što se tiče jalovog intelektualnog lamentiranja nad izborom glasača, kao i stalnog bezobraznog insistiranja međunarodne zajednice kako je sve u rukama građana ove zemlje i da su oni sami odgovorni za svoju sudbinu (uz obavezno šupljiranje „svako ima onakvu vlast kakvu zaslužuje“), radi se o krajnjem licemjerju i bježanju (prije svega „međunarodne zajednice“) od vlastite odgovornosti. Prije svega zato što nisu obezbijeđeni elementarni sistemski preduslovi za normalno odvijanje političkog života. Pa su izbori u ovakvim okolnostima identični kockanju na namještenom aparatu.
Kud je aparat namješten da nikad ne možeš dobiti, kud i kad bubanj stane na polju na koje si tipovao, uzalud se raduješ, jer po u Dejtonu postavljenim pravilima igre, to uopšte ne znači da si dobio, nego ćeš, naprotiv, u konačnici, najvjerovatnije da dodatno platiš – godinama samooptuživanja, kajanja, grižnje savjesti, trpljenja posljedica svoje odluke, a u nastavku i beznadežnim pokušavanjem da promjenom odluke pri sljedećem pokretanju igre, napraviš bolji izbor. Ne shvatajući da su svi izbori pogrešni – jer je igra, naprosto, tako napravljena, da je dobitak nemoguć. Osim za usku kastu političkih mešetara i njihove klijentilističke organizacije, od kojih svaku možemo tretirati kao zaseban udruženi zločinački poduhvat.
Bezobrazluk intelektualne elite, medija i stranaca, tim je veći, što, u predizbornom periodu, dosljedno odbijaju da otvoreno kažu za koga misle da bi trebalo glasati, što nema nikakve veze sa njihovom tobožnjom demokratičnošću u smislu ostavljanja glasačima samima da samostalno odluče o tome kome će dati glas, nego se zapravo radi o licemjerju, kome je jedini cilj da bez obzira na ishod izbora, možete odgovornost svaliti na glasače i tvrditi da su pogriješili. Iako je svima jasno da se, zapravo, radi o nemogućoj misiji. Pogotovo zato što jedan eventualni pozitivan izbor biva pretvoren u negativan, ukoliko su dva druga izbora u kombinaciji bila pogrešna – kao kod poker aparata. Jer u BiH se, naime, moraju poklopiti različiti izbori, iz različitih teritorijalnih i nacionalnih jedinica da bi eventualno (a i tad samo eventualno!) izbor bio pozitivan. Što se nikad nije desilo!
ČUVAJTE SE DA NE DOBIJETE TO ŠTO STE POŽELJELI: A licemjerje i neprihvatljivost optuživanja glasača, su dodatno potcrtani činjenicom da je, često, prethodno propagandno usmjeravanje, od strane nvo, medija i „međunarodne zajednice“ bilo od glasača u potpunosti ispoštovano. Sa svim posljedicama, za koje su opet optuženi glasači.
Prije osam godina, na valu propagandne kampanje, stimulisane obilnim međunarodnim donacijama, kojom je isticana potreba za promjenom, sa vlasti je smijenjen SDS, upravo u trenutku kad je njegov tadašnji predsjednik bio u završnoj fazi procesa radikalnog „upristojavanja stranke“ (kakvo je u Hrvatskoj, sa HDZ-om, odradio Sanader, detuđmanizirajući stranku i skrećući je sa puta krajnje desnice na put evropski orijentisanog desnog centra ili koji u Srbiji radi Vučić, prešavši nevjerovatan put od šešeljevske zločinačke ekstremne desnice, do evropofilne umjerene desnice, koja čak podržava i gay parade – mada im se i neke druge još uvijek omaknu). Na vlast je tada, kao „Promjena“, došao „socijaldemokrata“ Dodik, preuzevši ideologiju i govor mržnje, koga se SDS pod Čavićem prethodno odrekao (podsjetimo, Čavić se, na funkciji Predsjednika RS, pred tv auditorijem, izvinuo za genocid u Srebrenici, nazvavši ga „crnom stranicom u istoriji srpskog naroda“, pozvao na suđenje zločincima, istinu i poštovanje prema drugima, humanost i preporod). Umjesto nastavka evolucije SDS-a i Republike Srpske, ka desnom centru i uljuđenom evropskom miljeu, u kome će suočavanje sa istinom i poštovanje ljudskih prava biti put u bolju budućnost za sve, dobili smo nastavak rata političkim sredstvima i teškog verbalnog zločinca i siledžiju s kojim ni „međunarodna zajednica“ ne zna šta da radi.
Mantra o Promjeni, korištena je i na upravo završenim izborima. Na kojim su građani opet suočeni s jedne strane sa nemogućim zadatkom (za koga su recimo trebali glasati građani u Tuzlanskom kantonu, u kome su se za četiri godine, u različitim sastavima vlade, u neviđenom političkom kupleraju, izredale ne samo sve parlamentarne, nego i neke vanparlamentarne stranke?) a s druge strane tamo gdje je zahtjev za promjenom ispunjen – uskraćivanjem podrške SDP-u, kao najvećem generatoru političkih kriza u prethodnom mandatu. kršitelju Ustava i odredbi o ravnopravnosti naroda i stranci koja je bila čelna stranka vlasti u Federaciji, polovini kantona, pa i na državnom nivou – opet je glasačima zamjereno na izboru (kao „Dobro što ste makli njih, al, što niste i ove“). Što je baš stepen zajebavanja ljudi koji vodi ka daljem povećavanju apstinencije u nastavku. Što će mudroserima opet da da priliku za lament nad „neodgovornošću“ glasača.
ŠTA JE GLUPLJE – KOKA ILI JAJE?: A što se tiče Piculinog „filozofiranja“ da je „važno tko će obnašati vlast, ali još važnije kako će obnašati vlast iduće četiri godine“, treba konstatovati da je upravo u ovom „Kako?“ ključni problem. Koji dovodi u pitanje sam smisao održavanja izbora i dramatike oko njih i apsurdnih nerealnih očekivanja i tragikomičnih razočarenja rezultatima, kao i smisao aktuelne medijske postizborne opsjednutosti kalkulacijama o budućim koalicijama. Izvjesnost tog „Kako?“ dovodi u pitanje konstataciju o važnosti onog „Ko?“.
Naime, stvar je u tome da kompletno postratno iskustvo, s naglaskom na 4 posljednje godine, govori o tome da nije uopšte važno ko će obavljati vlast, jer, će bilo ko to bio to raditi na isti način. To smo u prethodnom mandatu vidjeli, na primjeru „nenacionalnog“ SDP-a, koji je da bi zadovoljio apetite svog lidera i klijentilističke hobotnice iza njega, i postao dio vlasti, pristao biti sveden na bošnjačku nacionalnu stranku i na zadata pravila koja državu tretiraju kao ratni plijen kleronacionalističkih mafija, u kojima za ljudska prava, istinsku demokratiju, pravnu državu i životne potrebe građana, nema mjesta. A vidimo to i na primjeru novoizabranog člana Predsjedništva BiH iz RS, čije prve izjave uopšte ne odaju njegovu političku pripadnost, nego predstavljaju zakletvu na vjernost „nacionalnom cilju“, koja dovodi u pitanje smisao političke borbe između dva suprotstavljena bloka oko te funkcije.
Slučaj bivšeg člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića, koji je kao kandidat socijaldemokratske partije, glasovima građanski orijentisanih glasača u dva navrata osvajao mjesto u Predsjedništvu, dobijajući više glasova od bilo kog lidera nacionalnih stranaka i koji je zbog toga 8 godina funkcionisao kao kost u grlu nacionalistima u BiH, pogotovo hrvatskim, koji su smatrali da zauzima njihovo mjeso (a koga se SDP, pri svom strovaljivanju u nacionalnu septičku jamu, u jednom od trgovanja sa nacionalistima, faktički odrekao – što je rezultiralo razlazom, Komšićevim stvaranjem nove partije i odvlačenjem većine nekadašnjih SDP-ovih glasača građanske orijentacije, razočaranih propadanjem im bivše partije u nacionalni glib) je, s jedne strane (one u kojoj se odgovara na pitanje otkud on uopšte tu), tek „izuzetak koji potvrđuje pravilo“ (i koji teško da će se ikad više desiti). A s druge strane savršeno ilustruje otpornost sistema na „statističke greške“. Jer za osam godina provedenih u Predsjedništvu, Komšić, zapravo, ništa značajno nije uradio. Jer je za svaku značajnu odluku potrebno konsesualno slaganje sve trojice članova Predsjedništva.
NIJE ČUDNO, AL’ JE ZA POPIZDIT: Problem, u svojoj suštini, nije ni u nacionalistima, ni u političkim partijama, ni u pojedinim liderima i njihovim lutkarskim pozorištima – mada su sve to negativni pojavni oblici bh. političke drame – problem je u sistemu koji sve njih čini mogućim, pa čak i logičnim. Sistemu koji funkcioniše na principu negativne selekcije, pa na političkoj sceni održava samo one najgore i iz učesnika u političkom životu izvlači ono najgore u njima.
Pri čemu ima i ugrađen odbrambeni mehanizam. Pa svaka alternativa, i kad se pojavi, biva ekspresno obesmišljena. A svaki pokušaj svog rušenja, sistem predstavlja kao napad jedne od nacionalnih grupacija, na drugu, pretvarajući tako antinacionalističku energiju u unutrašnje gorivo, za raspirivanje nacionalizma i mržnje, izlazeći, na taj način, iz svakog napada još jači. Naprosto, kao i u slučaju izbora i poker aparata, i napad na sistem, da bi se izbjegla njegova zloupotreba, odnosno da se ne bi pretvorio u svoju suprotnost, morao bi biti koordiniran i istovremen u sve tri nacionalne zajednice. Što je, objektivno, nemoguće. Ili bar vrlo malo vjerovatno.
Gordijev je to čvor, koji može presjeći jedino „međunarodna zajednica“ (koja ga je uostalom i svezala). A ona uporno bježi od svoje odgovornosti i zahtjeva od građana BiH da ga razriješe sami, rukama. Što je, naravno, nemoguće.
Upravo zbog ovog mehanizma autozaštite sistema, učesnici prvih ozbiljni građanskih, socijalnih, protesta u poslijeratnoj BiH, koji su, u februaru 2014, pomeli 4-5 kantonalnih premijera i zaprijetili i Federalnom, nazvani su bošnjačkim nacionalistima, kojima je cilj da napadnu i unište Republiku Srpsku i da marginalizuju Hrvate i ukinu im sva prava koja imaju. Pritom činjenica da su smijenjeni premijeri svi do jednog Bošnjaci, i da su bošnjački političari u svemu prepoznavali antibošnjačku zavjeru planetarnih razmjera, nije igrala nikakvu ulogu. Sve tri nacionalističke propagandne mašine bile su maksimalno angažovane, da svaka svom nacionalnom krdu, u cilju zaštite odgovarajuće vladajuće kaste, otkrije „svoju istinu“ o protestima. Zahvaljujući čemu su vlasti RS i kantona sa hrvatskom većinom, uspjele da izbjegnu pobunu u svom dvorištu (što je bilo presudno), a vlast u dijelovima zemlje sa bošnjačkom većinom, je dugotrajnim iscrpljivanjem i demoniziranjem protestanata (od kojih su neki optuženi i za terorizam i ugrožavanje ustavnog poretka) poništila, praktično, sve značajne rezultate ovih protesta.
A podsjetimo i da je, svojevremeno, masovno glasanje Bošnjaka za nebošnjaka, odnosno čovjeka koji se izjašnjava kao Hrvat, što bi u cijelom svijetu bilo pozdravljeno kao znak političke zrelosti i pozitivnog raskida sa ovdašnjom nacionalističkom praksom, po kojoj se glasa i za notornog lopova i zločinca, „samo nek je naš“, ocijenjena negativno – kao prikriveni oblik nacionalizma. Iz nacionalističkih centrala, lansirana je suluda konstrukcija, po kojoj su oni koji glasaju za pripadnika druge nacije nacionalisti, a oni koji glasaju za pripadnika svoje nacionalnosti su pripadnici evropskih civlizacijskih vrijednosti i poštovaoci tuđih ljudskih prava. Što u državama u kojim se saradnike njemačkog okupatora u Drugom svjetskom ratu naziva antifašistima, a partizane zločincima, i ne bi trebalo da je čudno.
Dakle, ljudima se u ovoj zemlji jednostavno ne dozvoljava da iskorače iz ludačkog i zločinačkog sistema (osuđenog i od strane Evropskog suda za ljudska prava). A pritom im se, neprestano, ispostavlja račun i proglašava ih se odgovornim za stanje u kome se zemlja nalazi.
ČEKAJUĆI ALEKSANDRA: Potpuno je nebitno da li odljevak pravite od govana, željeza ili zlata, ako je kalup takav, da na kraju dobijate kukasti krst. A politički sistem u BiH je upravo takva vrsta kalupa – u koji šta god da stavite, to poprima oblik koji mu kalup određuje. I jedino što čovjeku zaista preostaje, nije izbor između različitih političkih opcija, nego izbor između pristanka na ukalupljavanje i odbijanja istog.
Do promjene sistema, nečim što može izdržati test funkcionalnosti, s jedne strane, a s druge test poštovanja i zaštite ljudskih prava, nerealno je očekivati bilo kakvu značajnu promjenu, bez obzira na rezultate izbora i koalicijske kombinacije. U nacionalističkom konceptu vladanja, u kome se ministarstva u vladama i položaji u javnim preduzećima, dijele na isti način na koji se dijelio ratni plijen i u kojem se ministarstvima upravlja iz stranaka i u interesu stranaka, a ne u interesu zajednice i građana (i u kojem se državnog ministra npr. optužuje i njegova smjena zahtjeva zato što je čineći nešto dobro za građane „svog“ entiteta i „svoje“ nacionalne grupacije učinio „usput“ dobro i za ostale), besmisleno je učestvovati i od toga nešto pozitivno očekivati.
I upravo to čini potpuno besmislenim medijsku fokusiranost i trošenje intelektualne energije društva na predizborna, izborna i postizborna dešavanja unutar političkog establišmenta i institucija sistema. I svo to licitiranje oko budućih koalicija, recimo, na koje su se, s prvim podacima o izbornim rezultatima, svi počeli baviti, kao da se radi o nečemu bitnom (pretpostavljam da lideri „pobjedničkih stranaka“ umiru od smijeha slušajući poruke iz zemlje i svijeta kako treba brzo formirati vlast i krenuti sa poslom – da, jedva čekaju da se dohvate posla).
Gordijev je to čvor, koji može presjeći jedino „međunarodna zajednica“ (koja ga je uostalom i svezala). A ona uporno bježi od svoje odgovornosti i zahtjeva od građana BiH da ga razriješe sami, rukama. Što je, naravno, nemoguće. Te će „politički analitičari“ i dalje morati da izražavaju razočaranost ovdašnjim građanima. A agonija će se nastaviti unedogled.
Naravno, nevladine organizacije, intelektualci, politički analitičari i mediji bi, umjesto da propagiranjem izlaženja na izbore, kojim se, po presudi Evropskog suda za ljudska prava, zapravo, čini krivično djelo, ali i bez toga, saučestvuje u održanju umobolnog političkog sistema i daje legitimitet kasti ogrezloj u kriminalu, korupciji, govoru mržnje, neradu, rastrošnosti, socijalnoj neosjetljivosti(,…), mogli da propagiraju i neizlaženje na izbore, i da masovnim izražavanjem nepovjerenja u politički establišment i sistem, iznude reakciju i promjenu. Samo što je to zajeban posao, koji se ne plaća, od strane ino-donatora. A ko će se time baviti džaba.
I tako su konformizam i konzumerizam, uz intelektualnu ljenost i kukavičluk, postali najbolji prijatelji nacionalizma. A za sve su krivi građani? Naravno.
