Žive na Marindvoru na adresi Franje Račkog 3, iza Parlamenta BiH, u veleljepnoj zgradi austrougarske gradnje, na četvrtom spratu, ali u stanu koji je nekada bio veš kuhinja i nije dostojan čovjeka. Nemaju struje, vode, hrane… Nemaju ništa. Nuždu vrše u haustoru, a fekalije iz lavora nose u kanalizaciju. Vodu u kanisterima donose s Vilsonovog šetališta, a kupaju se kod prijatelja. Preživljavaju od danas do sutra, piše Avaz.
Mjesečna primanja ove porodice iznose 300 KM, minimalna penzija koju je Aiša dobila nakon što joj je suprug umro. Od tog novca pola daju za ratu kredita, koji su digle preko penzionera da bi kupile polovne krevete kako bi imale gdje prespavati, a ostatak potroše na svijeće, baterije za mali radio, i ponešto hrane.
”Kćerka je nezaposlena, na birou je i ne može da nađe posao. Završila je osam razreda. Nije imala uvjeta da nastavi dalje. Radila bih i ja, ali niko me ne želi. Pokušavala sam naći posao, barem da čistim. Koga god sam pitala svi već imaju nekoga ” ispričala je je Aiša.
Kaže da su ona i njena kćerka dok joj je muž bio živ (a umro je prije 14 godina) imale krov nad glavom, živjele su u njegovoj porodičnoj kući, ali nakon što je umro postale su smetnja i vrlo brzo su ih izbacili.
” Živjele smo na ulici dok nisam našla ovaj stan. To nije moje, ali, ja nemam ništa drugo. Teško nam je, a najgore je zimi. Šporet koji imam je pokvaren, drva kupim na Vilsonovom, po hranu idem u humanitarnu organizaciju „Kruh sv. Anto” od ponedjeljka do petka. Vikendom nemamo šta jesti, a nekad nas prijatelji pozovu kod njih na ručak. Mada, nemaju ni oni, težak je život”, govori Aiša kroz suze.
Okrenuli leđa
Najteže joj pada što im niko ne želi pomoći. Već godinama dobivaju samo obećanja, ponešto hrane i to je sve.
”Nema gdje se nisam obraćala, obećavali su sve i svašta. Dobili smo ništa. Svega mi je dosta, gubim snagu. Imam brata i sestre, ali ni njih ne zanimam. Okrenuli su mi leđa. Komšije iz zgrade ne žele da čuju za nas. Imaju, ali nam ne daju ni komad hljeba. Mogu ovdje i umrijeti, niko to neće primijetiti. Nisam dobrog zdravlja. U ratu sam bila operirana, iz mene su izvadili mrtvo dijete. Ubi me sve ovo. Vjerujte da nekad ni za svijeće nemam. Skupe su, pola marke-marku, zavisi kako gdje. Jedna mi može biti jedva dvije noći. Ne mogu više živjeti u ovoj muci i jadu ”, završila je priču u suzama ova majka.
Kako pomoći Aiši i Adisi
Svi oni koji žele pomoći Aiši i Adisi Joldaš mogu ih nazvati na broj mobitela 062 657 888, ili posjetiti na adresu, koja je navedena na početku teksta.
– Svaka pomoć bi nam dobro došla. Najviše od svega bih voljela da imam svoj krov nad glavom i da mi se kćerka zaposli pa da i mi živimo normalno – istakla je Joldaš.
Govorim joj da će biti bolje, da ne bi ruku digla na sebe
Ekipu „Dnevnog avaza” o Aišinoj teškoj situaciji obavijestila je njena prijateljica (ime poznato redakciji).
”Upoznala sam Aišu na Vilsonovom, gdje šetam svaku noć. Živim na Grbavici. Pitala sam je šta radi, odgovorila mi je da kupi drva. A zašto će vam ta drva, uzvratila sam, na što mi je rekla da joj ne prisjedam na muku. Prišla sam da joj pomognem, a onda mi je ispričala kakve su to njene muke. Sramota je za ovu državu, za ovaj grad, za građane da jedna majka, borac, živi u ovakvim uvjetima. Molim sve dobre ljude da joj pomognu, barem jednu garsonijeru da joj osiguraju. Propatila je ova majka i pati svaki dan. Ja joj pomognem koliko mogu, ali, nije to mnogo, znate i ja sam penzioner. Ali, tu sam uz nju, tu sam da zajedno prolazimo kroz ovo, da joj govorim da će bolje biti kako ne bi ruku digla na sebe”, ispričala je Aišina prijateljica.
