Sjećam se vremena
kada su fabrike radile.
Kada su bile plate,
kada je sindikat o zaposlenima mislio
i narod na more i u banje
slao.
Jer se moglo.
Kada im je prevoz
od kuće do radnog mjesta bio,
kada su plate bile redovne
a liječenje svakome
i besplatno,
bilo.
Jer je reda bilo.
I za djecu niko nije mor'o da se brine
dok su išla u obdaništa i škole
đe su učili, igrali se,
bili siti,
zdravi i veseli…
Jer je države bilo.
Kadaj je prosjaka
malo bilo.
Kada su dobijali sadaku
koju im je svak‘
udijelit‘
mog‘o
Jer se imalo.
Sjećam se
kada su trgovine i pijace
pune i naroda i robe bile,
žute dunje i žućene „misirke“.
Kada je zdrave teletine i ja‘njetine bilo
kod našeg Kadrije,Tinje, Pupe, Fehe.
Kad si u Baćićima im'o da izabereš
šta ćeš od suhovine pazarit‘.
I kad se moglo.
Kada su poštari spadali s nogu
dok redovne penzije ne podijele .
Sjećam se vakta
kad je i Džemo-poštar
u mirovinu poš‘o
Kad su penzioneri živjeli sretno
i dugo primali zarađeno.
Jer je i bilo zarađeno.
Kada su žene slavile Osme martove
i kada se nisu brinule za djecu i muževe
da li će im se zdravi i veseli vratiti.
Jer su se pitale.
Sjećam se kada je omladina bila
slobodna, revolucionarna.
Kada je završavala škole, gimnazije, studije
i nije bila na iglama.
Kada je stizala da vidi Svijeta,
i da njih Svijet vidi.
I zapamti.
Da zapamti rad i pjesmu,
akcijaše…
I gitaru Enesa Nuhića,
Jer se uz pjesmu radilo.
Kada su se vraćali kućama
sa radnih akcija
sa pjesmom na usnama
i dušom punom optimizma
i ljubavi .
Putevima, magistralama, prugama
u koje su svoju snagu, znoj
uzidali.
I uvjerenje
da su uradili nešto dobro,
za budućnost.
Neč‘ju i svoju.
Sjećam se.
Kad‘ nam’ vize trebale nisu,
za zapreke i zabrane neznadosmo .
Kada su ti Jevropa
i Svijet
jazom otvoreni,
bili.
Kada su se
Italijanski karabinjeri
Komšijama
sa juga klanjali,
koji su njihovim trgovcima
pazar pravili .
Kada su Česi, Slovaci, Mađari…
pod Teškom Čizmom dahtali
kada im je Juga
oaza sreće. i slobode
bila.
Kada je Ona
I turistička sila
bila.
Jer je bilo tak’o .
Sjećam se kada je Modračko
puno vode i ribe bilo,
kada da presuši
moglo nije,
niti da se „otme“,
k‘o ni rijeka svijeta
i svijeta
koji na obalama
duši oduška davaše.
Sjećaš li se ?
Muške vode i Petraka…
Kada si, kad ljeto upeče,
dobro da poraniš na Turiju mor‘o
i da nađeš hlada
za akšamluk
i mezetluk.
Sjaćaš li se?
Mora od Ulcinja
do Kapodistrie,
Meljina
lukavačkih Sodara .
Našeg Olimpijskog i
gužve u „četvercu“?
Kada su i vode bile tvoje.
Sjećaš li se?
Kada su Ljudi bili na slobodi
a kriminalci u zatvorima ?
Sjećate li se
kada kuće i stanove
zaključavali nismo ?
Jer smo komšije imali.
Sjećaš li se?
KHK,
FSL,
Rudnika ,
Tuzle
i rudara,
UNISA,
PRETISA,
ENERGOINVESTA…
Sjećaš li se ?
Bliskog istoka
i još bližeg – Zapada?
Sjećate li se
kada se „naša mljela“ ?
Sjecaš li se?
I “duga”,
kojeg smo mogli
za heftu dana vratiti ?
Sjećate li se?
Drugova
i dugova,
koje nam nikad
ne vratiše !?
Sjećaš li se?
Mirze i kina,
kod Sodare.
Sjećate li se kada je bio MIR ?
Sjećate li se
kada je čo'jek- čo'jeku insanom bio ?
Kad‘je Omerefendija
Zemljicom hodio…
Često se sjetim,
i
njega !
I
Mašala ,
Maršala
i
slobode!
Pa uzdahnem…
Milenko M. Blagojević
Wien, juna 2014
Sjaćam se…
Kada su žene slavile Osme martove
i kada se nisu brinule za djecu i muževe
da li će im se zdravi i veseli vratiti.
Jer su se pitale.
Danas NITKO i ne zapita za njih,ni na NJIHOV DAN.
Sretan Vam 8.mart,nene,bake, majke,sestre,supruge, šćeri NAŠE !
Sretan Vam Vaš Dan !!