Perspektivan političar groteskna slika

Nude Petru zaštitu, hapšenje, uništenje neprijatelja, ali on samo šeta po lijepo sređenoj dnevnoj sobi /koju namjerava pretvoriti u luksuzan salon, samo mu fali nekoliko artefakata koje bi izložio i odbija svaku interventnu pomoć od uglednih ukoljica, naređuje: pratite to, pratite te uštve malo šire, razmnožilo se to i nasrnulo na e-novine kao mutavo/.

SADA SE DOGAĐA NEŠTO SLIČNO
GORAM i DOLAM

Svojevremeno se Milorad Dodik rado predstavljao kao razuman, inteligentan i dovitljiv, umjeren čovjek, te slovio kao perspektivan političar i aman jarabi tip. Kao takav je odobravan, počeo praviti karijeru i prihvatan u Bosni i Hercegovini. Ubrzo je postao eklatantan primjer čovjeka kojemu je vlast udarila u glavu i koji ne umije kontrolirati svoju riječ i postupke u svome obraćanju medijima i novinarima, prema svojim političkim protivnicima i narodu u entitetu, na bosanskohercegovačkom nivou i u međudržavnom komuniciranju. A otkako ga je izbacila poplava iz Sankt Peterburga, ne zna kud udara. Ustvari, trebalo bi razumjet da ga je osobnim frustracijama okovao i raspeo Emil Vlajki želeći mu postati jedini prijatelj.

Sada je Dodik zavađen sa svima čak i u svojoj stranci. Svi su mu postali dušmani osim Zlatka Lagumdžije. To Miću spašava iz svakojake kaljuge. Još jedna međunarodna mirovna konferencija o Republici Srpskoj i eto ti ga na. Koga boli glava može i da spava, a kada kiša pada još raste i trava. Jedini problem su rsuski milijarderi koji imaju lovu u Americi.

Jedno vrijeme se još i kontrolirao u izvjesnoj mjeri. Vidjelo se kako mu kvasa ili stasa taština i hiperosjetljivost, pa skontao: Šta će mu to? Vidjelo se kako sve događaje svodi na osobnu razinu, unikatnu brzinu i postaje paranoičan. Jurio je nebesima kao ponajveći trupac na slikama Milića od Mačve. Samo bi povremeno sjeo u neku jarugu, da okrene prasence na ražnju ili se najede bureka, pa se nalije rakije patoke i vode iz potoka.

Razumljivo, proporcionalno, u njemu je rasla snaga tako draga srcu njegovom, ali i stasao strah od izvanjskog svijeta. Primjereno moćima raspolaganja u Republici srpskoj, čovjek se toliko osilio, pa više nikome ne vjeruje i ne podnosi nikoga, čak ni samoga sebe. Svi su se urotili protiv njega i svi samo žele uništiti Republiku srpsku sa kojom se poistovijetio. Došao je u opasno stanje isključivosti i pišanja uz vjetar, u kojem sve zavisi od njega i snage vjetra, a tako i opstanak Republike srpske.

Zato na poplave i prirodne katastrofe i ne obraća pažnju. Svakom čamac, a on samac. Praćakaju se kečige, jesetre i morune. Bit će kavijara i dimljenog šarana. Prof. dr Mustafa ef Cerić – kolo vodi. Uvrh šiljteta Bakir-paša sjedi. Malo mu postrance prekonožio Nebojša Radmanović, dok Željko Košić nešto rabota u Fronti. Svako na svome poslu i zadatku, samo Nikšić ne podnosi ostavku.

U Dodikovoj fikciji bez distance prema ludilu, primjereno svim mogućim teorijama zavjere istrajno ga podržava suruntija njegovog potpredsjednika Emila Vlajkija sa rutavom balalajkom. Prije neki dan na portalu e-novine prepoznaše ga kao dodikova pasa čuvara. Neupućeni vlasnik psa nije znao da je bosanski tornjak puno bolji za te stvari, inače bi Vlajki izgubio visoku dužnosničku poziciju. Bosanski tornjak ne zna izdat, a Vlajkijevi tekstovi i premetanja preko glave, obraćanja medijima proskribiraju Dodika kao ljudsku ruševinu koja postoji samo još u tragovima i dezavuiraju ga, što se izjednačava u nepostojanju. Drago mu Kalabić udara muhurove kao na šalteru željezničke stasnice.

Tokom deset zlatnih godina vršenja vlasti Milorad Dodik se pretvorio u do sada neviđenog tiranina i despota bez mjere i ograničenja viđenih strasti u bosanskohercegovačkom prostoru. Njegovo stupidno tandaranje o tome kako Bosnu i Hercegovinu ne voli i ne želi i kako Beograd i Srbiju voli postalo je degutantno identificiranje i dodikantska inicijacija za cjelokupno okruženje u dometu medija koji mu služe. Možda je Dodik imao namjeru otići da se prethodno ispiša, ali nije stigao, pa mu se u hići sve skupusalo i pretvorilo u govnariju od sumnje i nevjerice prema svima.

Dodik ne vjeruje ni borcima Republike Srpske koje naziva bivšima. Zato su jadnici usitnili na svojim prosvjedima, sve bi kao nešto i rekli, a valaha i ne bi. Ko bi sad tu znao šta debela Dodikova guzica misli, kako i čime špekulira najrođenija mu Konjčita?

Milorad Dodik je nevjerojatna velikosrpska pozadina iza koje se uopće ne vide ni Vladimir Vladimirovič Putin ni Dimitrij Medvedev kojima se rado služi. Poslije svega, posebno poplava, ispalo je kako Ruska Federacija treba da vodi računa i o najbanalnijim pitanjima Republike Srpske. Izgleda, kako je to Putinu i Medvedeveu došlo ponižavajuće, pa pitaju: Braćo Srbi, šta vi uopće možete učiniti osim da da kukate? Eto vam vehabije iz Bočinje uzeli ono što mogu dati, pa obilaze srpska sela oko Zavidovića i Maglaja, iz Tešnja nose bureke u Doboj. Srbi pričaju vehabijama kako im niko za sve vrijeme poplava nije došao ni da vidi je li ih mutna voda odnijela, niko nije došao ni da vidi i pita jesu li živi. Rat stao, ljudi su dobri na komšiluku, paze se, pa šta sad hoćete? Ne valja vam ovo, ne valja vam ono, a onako – ne valja nikako?

Dodik je eskivirao prošli rat, pa bi sada malo ratne slave o tuđemu trošku. Turke su ubijali, klali, silovali u prošlom ratu širom Bosne i Hercegovine, a sada se za pomoć čak i javno mora zahvaljivati Turskoj. Sa Mićom Mićićem se kao od najgore nevolje zagrli, ali krajnje nesrpski samo jednom poljubi. Kuha belaj u njemu, fura južni tok radi kojega i Europska Zajednica kažnjava Bugarsku. Dosta mu je i pite i kite, a naročito opozicije.

SAMO VULKAN U MAKEDONIJI
ili
TREĆI SVJETSKI RAT MOGU RAZRIJEŠITI
OVU BLATNJAVU STVAR.