Smoluća: Selo koje je imalo smolu (VIII dio)

Ne znaju ni kako se zovu drugi zaseoci u istom selu, a nekmoli druga sela u njihovom okruženju.

Znaju samo kako su mjesecima prije otpočinjanja ratnih dejstava, uvečer izlazili iz svojih kuća i odlazili u najbliže šume na konak. Ujutro su gledali kako im Srbi odvode stoku, odvoze namještaj i kućanske aparate, pale kuće. Sve su samo čuli izdaleka, s druge planete, na tv prijemnicima s lošim antenama, iz napola čuvene priče o događajima. Ništa su vidjeli. Niti jedan – ne umije sastaviti i izgovoriti rečenicu o zlu koje mu se dogodilo, o nesreći koja je u istoj mjeri velika za Srbe, Hrvate, Muslimane, Bosance i Hercegovce.

Riječ je o tome, da su u velikoj mjeri bili pokretani u progonstvo svojom i njihovom propagandom, pod pritiskom dušmana i predvođeni svojim političarima. Doduše, usitinu i  njihove nemale vojne sile i stvarnoga straha od zle volje susjeda, o kojoj puno znaju iz svoje povijesti.

* * *

Da bi prikrili i ostavili u pozadini prave razloge radi dalekog velikosrpskog cilja, oni moraju ne znati, moraju ne moći se prisjetiti i moraju lagati do u beskraj kako bi udovoljili svojoj političkoj oligarhiji – kao sumanuti i začarani ponavljaju velikosrpske mantre.

To neporecivo govori o njihovom stvarnom političkom neznanju i sistematskom međusobnom podržavanju u zlu, instruiranju od strane vlastite nacionalne stranke do urednog potpisivana nesuvislih izjava ćiriličnim pismom.

/Jedan je Podrinjac na aerodromu Dubrave u uniformi Armije BiH – na moju malenkost potezao pištolj, jer mi je njegova komšinica davala u kameru izjavu o tome kako su joj pred očima zaklali sina i da se četnik koji mu je zabio nož u vrat – zvao komšija Dragan /a sin je potom dugo udarao trupinom o pod…/.

I ja sam bio u uniformi Armije BiH, ali nisam imao pištolj. Nasreću, kad već takvi nasrću… Takvi, koji tragediju svoga naroda uzimaju kao svoj politički kapital, svojataju i upotrebljavaju!

Dakle, i zločinci, i žrtve, i tuga, i žalost su privatizirani i stavljeni u funkciju oligarhijskih političkih interesa, /na čemu, nažalost, inzistiraju i tzv. instituti za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti/.

* * *

Protiv Vojislava Šešelja svjedoče samo vanzemaljci koji su dopremljeni iz Mostara ili iz neke druge galaksije zato svjedoče u Šešeljevu korist, svakom svojom tvrdnjom i odgovorom na Šešeljeva pitanja. Takvu hrpu ljudskih i insanskih guzica igovana trebalo je sakupiti. To nije od Boga. To je čista kozmička zločinačka instanca jada i budalaštinja koje organiziraju za suđenje i Sudsko vijeće, to je bulumenta koja ima namjeru glupostima i neznanjem čak i po cijenu da osude i Šešelja za gluposti – odbraniti sebe i velikosrpsku fašističku ideju – sve o trošku Bosne i Hercegovine!

Ali, Šešelj je iz Beograda branio u Sarajevu suđene Muslimane 1984. godine. Četnički principijelno. /Treba li mu zamjeriti ili vratiti dug?!/

No, bilo bi veoma zanimljivo saznati ko je i kako branio Radovana Karadžića kad je zajedno sa Momčilom Krajišnikom uhvaćen u krađi, u Šipadu ili drugdje!!! Kako su braća balije priskočili upomoć da se oduže Srbadiji?!

Vojki Šešelju se odužuju tako što mu šalju mutave svjedoke. Niti jedan ne bi znao ni u mutvak ući, a nekmoli svjedočiti u Haagu o zlčinu koji je prema njemu učinjen.

* * *
GDJE SAM BIO
I
ŠTO SAM RADIO JADAN I ČEMERAN
1992. – 1995.
* * *
/ALI I PRIJE I POSLIJE NE RAZUMIJEVAJUČI DOGAĐAJE/
* * *

Poslije svega, osobno se pitam gdje sam to bio 3,5 godine svakodnevno tokom otadžbinsko-domovinskoga rata zaliježući zbog srpskih granata i trčeći krivudavo pred snajperistima, podvezujući umjesto nepostojećih bolničara rane i otrgnute udove /što bi rekli braća Srbi i Hrvati/?!

Naime, u toku cijeloga rata nisam vidio više od /5/ mudžahedina bosanskoga podrijetla iz sela Tabaci, niti jednu zelenu beretku uopće, mada, velikosrpski mediji neprekidno o njima nešto melju, trabunjaju, trućaju i nesuvislo brbljaju, prežvakavaju svoj užas, optužuju Muslimane i Hrvate, a Mevlida Jašarevića – jadna mu majka – šalju čak iz Sandžaka da napadne Ambasadu SAD u Sarajevu.

Nije ni čudna tolika pamet kad se zna da im je upravo iz Smoluće bio glavni policijski čovjek za Miloševićeve ubojite namještaljke – Rade Marković – kojemu je data i šansa da likvidira Vuka Draškovića i Petra Stambolića! Vuče, Vuče, bubo lenja, šta će reći pokolenja!

U nas kažu: Hebao te Vlah! Ali i tvoj Čiča Draža!

Pri svemu, rado govore o terorizmu, mada su se Srbi u terorizmu najbolje izvještili na prostoru ex-YU. Izvršavaju velikosrpski zadatak i za sebe, i za Muslimane, i za Hrvate. Ne znam, ali ne bih rekao, da ovdje kao Srbin spada i uskače i Alija Izetbegović, ar.?

 * * *

Srbi su izabrali najbijedniju i najprimitivniju metodu bez zazora i imalo srama. Nema više Jugoslavenske Armije – da joj se predbaci nadležnost i odgovornost, ali se neprijatelji mogu izmišljati do u beskraj radi odbrane od osobnih zlodjela i zlih namjera. Svi umrli i tokom agresije poginuli Srbi /u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Autonomnoj pokrajini Kosovo i Metohija – danas Državi/ sada su žrtve strašnih muslimanskih/mudžahedinskih  zločina. Mada su unaprijed znali, kako agresivno hodeći i napadajući, negdje mogu /pa, makar i slučajno/ poginuti.

Ali, tako se izjednačavaju branitelji i agresori, a od oružane agresije, a pravi se građanski rat i na sudovima dobijaju blaže presude. A o tome i jeste riječ. A oteto, više nije prema onoj narodnoj: prokleto, već prema novokomponiranom poetskom sloganu i neologizmu: Ko je jamio, jamio!

Njihova manija progonjenja ili paranoja – za svako iole suvislo razumijevanje njihovoga ponašanja – posljedično je prirodna i stvarna poslije svega što su učinili. Ogrezli u zlo, nastoje izgrcati do čistoga zraka – po svaku cijenu. Ne može se tako i sa toliko zla u sebi i među narodom živjeti.

* * *

Ustvari, kako bih do kraja bio makar i sasvim izlišno iskren, tokom minulog rata vidio sam jednog amerikenjca koji se smucao po Lukavcu s zelenom beretkom na glavi. Bio je to neki Bušov ili Klintonov prdonja i džulov koji je želio da ga shvatimo kao ratnika – zelenu beretku iz rata u Vijetnamu.

Jadna mu majka i njegovih 130 kilograma. Dakako, nije imao pojma o našim ratovima! Objašnjavao sam kako je buša najbolja vrsta bosanske autohtone krave i da je Klinton zauzet u Ovalnoj dvorani opsjednut strašću Monike Levinski. Nije mi vjerovao.

Poslije je to gledao na televiziji.

* * *

Tako i Srbi, koji su pod pritiskom Srpske Demokratske Stranke i Jugoslavenske Armije isfurali iz Smoluće na Ozren, sada u čežnji vehnu i gledaju gdje je Smoluća na geografskoj karti ili njihov stan u Lukavcu, od kojih su svaki mogli neposredno gađati iz svojih brojnih artiljerijskih oruđa, što su nerijetko činili iz zabave i radi teferiča.

Ustvari, to što su zdušno priređivali drugima, sada imaju u Srbiji, na Kosovu i Metohiji, Vojvodini  i Republici Srpskoj – kao srpskim zemljama. Naročito imaju Dodika, Bosića, Pandurevićku, Tadića, Ćosića, Kalabića, Majkićku i brojne – osobno pobijene svoje najbolje ljude.

* * *

Svi Srbi koji su otišli iz Lukavca – otišli su prije početka ratnih dejstava pod pritiskom Srpske Demokratske Stranke radi ostvarenja plana o oživotvorenju Vojske Republike Srpske i Države svih Srba – tj. Velike Srbije – kao retardirane ideje o svim Srbima u jednoj državi. Ali i usitinu plemenite ideje o tome da ovaj bijedni prostor spasu srpskoga prisustava.

Posljednji Srbi izlazili su u petak – 15. svibnja, 1992. U petak i subotu – 16. svibnja, 1992. Godine. Što znači kako su znali da bi 15. svibnja u Tuzli, moglo nešto pući i biti problema. Poslije tih datuma, izlazili su samo na zvaničnim razmjenama zarobljenih, mrtvih i živih koji žele prijeći na drugu stranu kada se događalo da poneko od Srba ode, ili da se neko od Muslimana vrati u vreći za mrtve.

* * *

Prvo, otišli su pravo u svoja sela iz kojih su svojevremeno u Lukavac i došli, gdje su dobili zaposlenja i stanove. Obećano im je od svemoćne SDSe – kako će se za nekoliko, a najviše za 15 dana, svi ponovo vratiti u Lukavac na belim konjima i kao pobednici!

To im je izgledalo vrlo atraktivno, epski i mitološki blisko, neodoljivo privlačno baš kao i Englezima, Francuzima i Nijemcima – koje je Slobodan Milošević uveravao kako je likvidacija Muslimana u Bosni i Hercegovini nešto što će Srbi obaviti za čas posla i kojima je obećao da to ne može duže trajati.

* * *

Eh, sad.

Muslimani su odlučili da će tih /15/ dana trajati poprilično duže, jer će zajedno sa Hrvatima koji nisu dali svoje – braniti Bosnu i Hercegovinu – i tako će se sve produžiti na /3,5/ triipol godine rata, koje su jednom broju Bošnjaka, Hrvata i Srba postale razlogom odlaska na vječni odmor – u vječna lovišta – u rodnu  bosanskohercegovačku zemlju i grudu – zauvijek.

* * *

Vjerojatno, nastojeći pribaviti podršku Engleza, Francuza i Nijemaca za svoju prljavu rabotu, Srbi su po svom dobrom i diplomatskim vezama provjerenom običaju, kao i uvijek uveliko lagali, a u biti, imali su agresivne namjere s ograničenim dometom i ciljevima i, dakako, krajnje samo velikosrpske interese.

Naime, morali su znati da nisu u stanju istrebljivati cijele narode, ali su odranije znali, kako mogu nekažnjeno činiti strašne zločine koje su do savršene izvedbe izvježbali na muslimanskoj sirotinji u istočnoj Bosni tokom Drugoga svjetskog rata – kada su prema Izveštaju Pavla Đurišića Dragoljubu Draži Mihailoviću, samo za jedan dan, ubijali i po /8.500/ osamipolhiljada ljudi, žena i djece muslimanske vjere – u Čajniču, Goraždu, Foči, Višegradu i okolici… i hvalili se time.

Taman, kao što je Beograd pod kvislinškom vladom Milana Nedića /koji je kriv i za ubojstvo djece – đaka u Kragujevcu – Krvavu bajku na Balkanu – Desanke Maksimović/ – bio prvi grad u Europi, koji je tiskao i nosio bedž: BEOGRAD JE PRVI GRAD U EUROPI OČIŠĆEN OD JEVREJA – jer je na Banjici i Starom Sajmištu – pobijeno sve živo što su mogli uhvatiti. Dobri Bože! Bili su brži od same fašističke misli Adolfa Hitlera.

* * *
RAT
JE
SMRTONOSNA
I
PRLJAVA RABOTA
* * *
/USUD RATA KRUŽI PROSTOROM ex-YU/
* * *

Međutim, bio fingiran ili stvaran, rat ima svoje žrtve i to ga čini ozbiljnom, tragičnom i stvarnom, bolnom društvenom pojavom. Bez sumnje, Srbi su željeli veći dio teritorije koju su dobili, mada im, po svemu – nikako nije trebala.

Prilikom ratnih/oružanih dejstava, pronađeni su dokazi, a postoje živi i viskostručni svjedoci – da su Srbi falsificirali katastarske knjige upisujući u njih ono što im se prije svega sviđa i što žele da bude njihovo, povezujući svoje teritorije, i povezujući ih kao ono što vole zvati: velika srbija.

Osobno sam vidio takve dokumente i znam gdje se nalaze u regionalnim historijskim arhivima i u posjedu uglednih naučnih radnika. Svojim garantima, Francuzima, Englezima i Nijemcima, nisu govorili o svojim ograničenim ciljevima, jer ne bi bili podržani.

Nisu se oni bavili tako sitnim stvarima kao što je zatiranje naroda od /3.500.000/ trimilionapetstotinahiljada Muslimana u Bosni i Hercegovini, jer to su u najvećem dijelu Srbi muhamedanske vere, mada ih ima više u Francuskoj. Ko zna šta će im? Pa, uopće, šta će onda oni i tu na Balakanu i teritoriji koju Srbi imentuju Velika Srbija?! Tako i jesu popušili ku'vac, svome vlikom Svpskom Vadikalu Vojki Šešelju, četniku bez b'vade.

* * *

Niko ne voli cirkuzanere i lažljivce, folirante takve provenijencije. Mada smrtonosna i nerijetko tragična, cijela stvar je izgledala krajnje – tragikomična i to se može vidjeti na bezbroj primjera. Ama, šta će uopće još i Muslimani tu?!

Jedna od tih kardinalnih stavki, koja cijelu priču čini i besmislenom i realnom, jeste – da Srbi, evidentno, izumiru – bukvalno –  nestaju prije svega u Srbiji, u Negotinskoj krajini i Vojvodini, npr. već pedesetak godina hara bela kuga. U pojedinim dijelovima Srbije i duže, a danas i u Republici Srpskoj, Srbi imaju u prosjeku oko 4.000 stanovnika manje svake kalendarske godine. Za to i svaku vrstu nesigurne budućnosti odgovorna je Srpska Demokratska Stranka…

Dakle, ta opsesivna potreba za osvajanjem teritorija, predstavlja konkretan oblik prokletstva koje Srbima ubrzava kraj, kako, u jednom interviewu reče i Latinka Perović.

* * *
PRIMJER
OPĆINE LUKAVAC
SELO
SMOLUĆA
* * *
/koji nikada neće stići do nekog suda/
* * *

Navest ćemo samo primjer ograničnog cilja srpskih snaga i namjera, poduhvata u ostvarivanju velikosrpskog fašističkog koncepta, koji je u prvi mah imao namjeru samo stvaranje Velike Srbije, ali se transformirao do zločina prema svome i drugim narodima.

Iako su imali snage i efektive bivše Jugoslavenske armije kojima su mogli poklopiti Republiku Bosnu i Hercegovinu – imali su ograničen zadatak u vidu konkretnog cilja koji ih je učinio brljavima i krvoločnima, zločincima, jednako prema drugima i svome narodu.

Međutim, uvijek su znali kako ne bi mogli zadržati cijeli teritorij, jer, objektivno, nisu imali toliko ljudstva. I u ratu i u miru, ČOVJEK je glavni činitelj svega. Gdje ČOVJEK – ne stane svojom nogom to nije i ne može biti njegovo – čisto je osnovna vojnička postavka i iskustvo.

Dakle, na teritoriji općine Lukavac postojalo je veliko srpsko selo Smoluća sa oko /3.500/ trihiljadepetstotina stanovnika /prije rata/.

Od planine Ozren, koja je naseljena uglavnom srpskim življem, odvojeno je rijekom Spreča, željezničkom prugom i magistralnom putnom saobraćajnicom Tuzla – Doboj, kao i muslimanskim selima Dobošnica /Donja, Srednja, Polje i Gornja/, Kruševica, Šikulje, Cibrići…

* * *

Smoluća je bila srpsko selo izuzetno vrijednih ljudi i dobrih domaćina /što su voljeli reći i članovi Srpske Demokratske Stranke/, jednako, kao i vrlo obrazovanih i uglednih, uvažavanih zapolesnika u lukavačkim tvornicama i inače u životu.

Smoluća je imala više od /700/ sedamstotina telefonskih priključaka, asfaltirane saobraćajnice, vodovode, Dom kulture, Osnovnu školu, dakako…

Kažemo, bila – jer više ne postoji, prije svega zaslugom Srpske Akademije Nauka i Umetnosti, Srpske Demokratske Stranke i Jugoslavenske Armije, koji su Smolućane izjurili iz sela kao krdo stoke. Po njihovom odlasku, bila je to živa slika i biblijski viđeno i kazano: egzodusa.

Danas, više se ne zna ni gdje su bile kuće Smolućana. Može se samo pretpostaviti, kako su bile pored već propalih asfaltnih saobraćajnica.

Selo je potpuno devastirano i razgrađeno, voćnjaci i šume isječeni, a nakon što je ostavljeno u potpuno ispravnom i urednom stanju, po odlasku njegovih stanovnika.

* * *

Početkom, propagandom stvorenih napetosti i prvih ratnih dejstava /Bijeljina, Zvornik, Bosanski Brod, Vlasenica, Bratunac, Višegrad…/, u Smolući se koncentriraju Srbi iz manjih sela općine Srebrenik: Srpska Tinja, Gornji i Donji Potpeć, Tuzla: Jasenica, Dragunja, Čelić: Brezje, tako da se već 15. svibnja, 1992. godine – kada se događa i kolona na Brčanskoj Malti u Tuzli – u Smolući našlo oko /7.000/ sedam hiljada djece, žena i muškaraca srpske nacionalnosti.

/Interesantno: upravo su nešto više od tog broja Srbi ubili u Srebrenici, srpnja, 1995. Godine. Uglavnom, muškaraca u produktivnom dobu…/

* * *

Istovremeno, selo se č/etnički zatvorilo. Niti su nekome dopuštali da uđe, niti su izlazili. Prestali su dolaziti u Lukavac na posao, na ulaze u selo postavili su kontrolne punktove, kukali su preko radija zbog svoje očajne situacije.

Odbijali su pregovore sa Lukavčanima o normaliziranju odnosa, etc. Imali su i neko, ali ne značajno naoružanje. Tražili su način da uspostave vezu sa Ozrenom kao srpskom maticom, etc.

Ustvari, razumno je uočiti, kako je u to ružno vrijeme, to i bila najbolja opcija i veza sa Smolućom. Jer, velikosrpski zločini širom Bosne i Hercegovine podigli su osjećanja Muslimana i Hrvata do nivoa opake međunacionalne ostrašćenosti i želje za osvetom do tačke ključanja.

Medijska velikosrpska propaganda, jer drugi narodi u BiH nisu imali takvu, raspalila je nacionalnu netrpeljivost i borbenost do krajnjih granica. Svako otvaranje sela Smoluća moglo je značiti i priliku za osvetu i zlodjela većih razmjera, jer, okruženje je bilo druge nacionalnosti. Narodi su definitivno bili podijeljeni i zavađeni.

U Smolući je postajalo pakleno. Ljetne vrućine. Sve manje hrane, lijekova i sanitetskog materijala. Čarke sa pripadnicima Teritorijalne odbrane Lukavac i pripadnicima Teritorijalne odbrane Srebrenik proizvodile su gubitke na sve tri strane. Pripadnici Srpske Demokratske Stranke u selu su zaveli strahovladu, mlatili, kažanjavali, ubijali, ugonili u red. Smolućani su u jednakoj mjeri bili izloženi svojoj i našoj propagandi. Govorilo se svašta, širene su laži i prijeteće vijesti o Zelenim beretkama, jedinicama Patriotske lige, Hrvatskih Oružanih Snaga, Zbora Narodne Garde, te raznovrsnim paravojnim formacijama u Lukavcu…

Činjenica jest, da ni stanovništvu u Lukavcu nije sve bilo jasno. Na pregovore o miru sa Smolućanima krene grupa pregovarača iz Lukavca sa popularnim, posebno uglednim i općenito omiljenim Huseinom Salkićem Kojom na čelu, a neko naredi da u toku pregovora – minobacači Teritorijalne odbrane sa Ratiša – od Srebrenika – počnu granatiranje sela Smoluća… Tako pokušaji pregovaranja postaju bezvezarija i koještarija, besmislica, prilika koja ide naruku velikosrpskoj propagandi i namjeri.

* * *

Istodobno, jedini, muslimanima naseljen zaselak u Smolući – Agiće – nitko od Smolućana nije dirao niti provocirao… što je više nego za odavanje istinskog ljudskog priznanja Smolućanima, jer okruženje je davalo i drugačije povode, čak veoma loše. Ustvari, nedvosmisleno, Smolućani nisu željeli sukobe – potpuno i vojnički svjesni okruženja, ali i svoga krajnjega cilja – zadatka koji im je postavljen i namijenjen.

 * * *

Prisustvovao sam jednom pokušaju razmjene uhapšenih i zarobljenih između općine Lukavac i Smoluće – prema načelu svi za sve neovisno o broju. Tom prilikom, u Smoluću nisu htjeli prijeći ljudi koji su na zahtjev Smolućana radi razmjene bili pušteni iz tuzlanskog Zatvora. /Sve je snimljeno kamerom i odloženo u Regionalni historijski arhiv Tuzla./

* * *

Tokom lipnja, srpnja i kolovoza, obavještajni podaci su govorili kako se na Ozrenu koncentriraju srpske snage iz Zvornika, Bijeljine, Doboja, Brčkog, Banja Luke, Krajine… /Što su mogle biti i lažne informacije s namjerom da se proširi strah kod Muslimana, jer je riječ o srpskim jedinicama koje bije loš glas ubojica, a neslučajno su u svakom slučaju izložene prisluškivanju. Uvijek svako o svakome sve zna…/. Lukavac su počeli nadlijetati vojni avioni i raketirati pojedina naselja. Ima ranjenih i ubijenih. U Dobošnici su bačene dvije velike bombe poznate kao krmače – avionske bombe teške /500 do 750 kg svaka/. Jedna je samo u jednoj kući ubila dvanaest članova obitelji Salibašić.

/Poznato je da takve bombe mogu probiti i tri betonske ploče u stambenim objektima. U nekoliko navrata bacani su bojni otrovi… Padale su granate po Lukavcu… Srpski snajperisti su radili na vatrenim linijama..