Smoluća: Selo koje je imalo smolu (VI dio)

I svi su ili bili ili su se gradili slijepi kod očiju i ludi kod zdrave pameti.

* * *

U primjeru Smoluće, riječ je o etničkom čišćenju Srba s teritorija općine Lukavac i uništavanju srpske imovine u selu Smoluća, ali i č/etničkog čišćenja općenito. To što su Srbi radili Srbima u ovom primjeru, kao da je sasvim bilo po mjeri i želji Muslimana. Tako su se iz istih razloga na udaru našli i Srbi koji su 1992. godine koncentrirani u Smolući, a početkom rata došli su /pa i: najureni!/ iz Srpske Tinje, Gornjeg i Donjeg Potpeća, Jasenice, Brezja, Dragunje, Lukavca…

Iz sasvim istih istog razloga, izgleda realnim koordinirano djelovanje prvih dana rata /protivavionskim topovima!/ spaljen je objekat Željezničke stanice u Tinji, te sela Gornji i Donji Potpeć, a u selu Straža – zarobljeno je /26/ Srba iz Brezja /Čelić/ koji su krenuli u Smoluću.

* * *

Smoluća je prvo č/etnički i hermetički zatvorena. Niti je mogao ko ući, niti su nekome dali da izađe, eskivirali su mogućnost pregovaranja, a potom je i u cijelosti nestala sa lica zemlje tokom prva četiri mjeseca agresivnog rata koji su, već međunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini nametnuli Srbi 1992. – 1995. godine.

Moglo im se. Bili su uistinu najnaoružanija nacionalna populacija koja ima sasvim jasne namjere u okvirima disolucije republika ex-YU – prethodno zajedničke države. Fašistički, velikosrpski plan stvaranja Velike Srbije – mora da im je izgledao kao dječja ratna igrarija.

/Ostaje dežurno pitanje – bez odgovora: u kojoj mjeri cijela stvar škodi Srbima, Hrvatima, Muslimanima i, kome uistinu može odgovarati i koristiti?!/

* * *

Po svemu sudeći, u Smolući koncentriran srpski živalj iz pomenutih sela, prema rigidnom planu Srpske Demokratske Stranke /uz izvjesnu potporu drugih nacionalnih stranaka/, osim za popunu jedinica Vojske tzv. i samoproglašene Republike Srpske – dodatno je trebao poslužiti za naseljavanje Janje, Bijeljine, Brčkog, Zvornika, Bratunca, Vlasenice i drugih č/etnički očišćenih mjesta iz kojih je prognano više od 50.000 Muslimana.

Uostalom: stvoreno je ratno stanje, a njihova politika je samo i oduvijek sranje. Pogledajmo samo njihovu uzvišenu parolu: NOŽ – ŽICA – SREBRENICA! Toliko ogoljenog zločinačkog primitivizma na možete naći u cijeloj jednoj biblioteci knjiga o ratovima ili u sudskim zapisnicima o počinjenim zločinima!

Za cijeli jedan narod – SRBE – to je postao pobjednički poklik! Svakodnevna i općeprisutna uzrečica! Naročito na sportskim manifestacijama, na kojima se pojavljuju i omladinske ekipe s natpisom na dresovima: mladi četnici!

* * *

AMBICIJE I NAMJERE
SDS

* * *

/ZAPOVJESTI KOJE SE MORAJU IZVRŠITI/

* * *

Ambicije Srpske Demokratske Stranke bile su da zauzme što veći dio površine/teritorija međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, /za koju se izjasnilo 64,7% građana na Referendumu krajem veljače 1992. godine/ – kako bi stvorila širi raspon uvjeta da što teritorijima, što humanim preseljavanjem stanovništva, tj. č/etničkim i genocidnim čišćenjem može – uz pritisak prisvojenim vojnim efektivama Jugoslavenske Armije i organizirane srpske vojne sile podržavane iz Srbije – što bolje trgovati i po svojim željama ucjenjivati Muslimane i Hrvate, što je i učinila.

/To je i glavna tačka u kojoj su izigrali svoje etničke i političke partnere u nacionalnim strankama sa kojima su paktirali i domunđavali se u mnogim pitanjima – tajnim dogovorima ili prešutnim suglasnostima iza leđa vlastitih naroda./

Međutim, tako veliki teritorij /od oko 78% površine samo u Bosni i Hercegovini!/ nikako nije mogla zadržati sa ljudstvom kojim je raspolagala u Vojsci Republike Srpske – pa ni uz podršku Rumunja, Grka, Rusa, vikend brigada iz Srbije – u kojima je svaki pripadnik nosio u džepu potvrdu da ima pravo opljačkati i u Srbiju ponijeti sve što mu se dopada ili može pregurati preko rijeke Drina… etc.

Sve to, Srbi nisu mogli fizički pokriti – etnički naseliti i poklopiti – srpskim življem. /Naprosto: Srba nema toliko./

* * *

VELIKOSRPSKA LAŽ KOJU
VOLE
PONAVLJATI

* * *

/KO JE SAMOZVAN, A KO TAKOZVAN U BiH?/

* * *

Interesantna je propagandna pojedinost kojom Srbi stalno i uporno operiraju u svojim medijima, a prema kojoj se – mada je jedina legalna oružana sila na teritoriji međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine /u vrijeme otpočinjanja velikosrpske agresije/, prvo Teritorijalna odbrana, a potom i organizirana Armija Bosne i Hercegovine – nazivaju takozvanim i samozvanim, tj. nelegalnima!

Ustvari, Srbi samo na tome zasnivaju svoje pravo, da kadrovski srbiziranu Jugoslavensku Armiju /koja je kao jugoslavenska de iure i de facto prestala postojati čim je učinila prve agresivne korake u Socijalističkoj Republici Sloveniji – kao jednoj od republika SFRJ – lipnja, 1990. godine/ i svoju ravnogorsku četničku paravojnu rulju, što su ustvari bile specijalne jedinice te iste srbizirane jugoslavenske armije pod komandom takođe kadrovski srbiziranog Generalštaba iz Beograda, Slobodana Miloševića, Zorana Lilića, Borislava Jovića, Momira Bulatovića, Kostića, Kadijevića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića u Bosni i Hercegovini, te drugih četničkih govana – smatraju legalnima.

U njihovim im medijima, svi su samozvani i takozvani osim njih, mada, takozvani i samozvani upravo mogu biti i jesu samo oni.

* * *

IMA LI IKO NA
SVIJETU
DA
MOŽE NE SHVATITI
KAKO SU ZA RAT U EX-YU KRIVI:
SRPSKA AKADEMIJA NAUKA I UMETNOSTI,REPUBLIKA SRBIJA,
SLOBODAN MILOŠEVIĆ,
SRPSKA DEMOKRATSKA I SRPSKA RADIKALNA STRANKA
ČETNIK VOJISLAV ŠEŠELJ SA SRPSKIM RADIKALIMA
i
PSIHIJATRI
JOVAN RAŠKOVIĆ i RADOVAN KARADŽIĆ?

* * *

Cijela stvar i pojava se može promatrati i kao čista psihološka manipulacija ili psihijatrijski primjer/slučaj upravljanja narodom/masom iz pozicije psiholoških znanja o psihologiji gomile o kojima je još prije stotinu godina pisao Gustav la Bon. Osim toga, i drugi narodi jednako nastoje održati tu vrstu psihološke tenzije u svojim etničkim korpusima, što u biti predstavlja snažan proces sve dublje fašizacije u javnom i političkom životu, ali i inače, jer, u osnovi riječ je samo o nacionalnim podjelama i pokušaju da se opstane na svom i sve više o razbijanju milenijske multikulturalne civilizacije i zajedničkog života u Bosni i Hercegovini.

Puno je, isuviše je od Srba i pomenutih psihijatara brižljivo izrežiranih primjera i dokaza o tome, a činjenica da su Srpsku Demokratsku Stranku i de facto vodila dva psihijatra – Jovan Rašković u Republici Hrvatskoj i Radovan Karadžić u Bosni i Hercegovini – na geografskom teritoriju koji su unatrag, već prije /100/ stotinu godina smatrali Velikom Srbijom – svakako je bjelodan i vrhunaravan, eklatantan i neprikosnoven dokaz o tome.

Inače, na način kako to već jeste, ta stvar ne bi bila uopće moguća niti izvodiva. Sve je organizirano i rađeno uz brižljivu primjenu psihologije mase kombiniranu sa intenzivnom i najbezobzirnijom i najprljavom medijskom i ideološkom propagandom, lažima, brbljanjem i simuliranjem o ugroženosti srpskog naroda, te primjenom najdrastičnije sile i nasilja prema drugima – do neporecivog genocidnog zločina.

* * *

PRIMJER PRLJAVE POLITIČKE POGODBE
NACIONALNIH STRANAKA
JESTE
SMOLUĆA

* * *

/DOKAZI O TOME SAMI IZRANJAJU IZ DOGAĐAJA/

* * *

U velikosrpskom agresijom nametnutom ratu Bosni i Hercegovini bio sam 3,5 godine svaki dan. Politički neorganiziran, odan humanizmu i mirnom životu, uistinu neobaviješten i nepristrasan, nisam baš razumijevao zbog čega ratujemo osim da se to mora protiv agresora. U stvorenom propagandnom, političkom i ratnom zamešateljstvu, malo šta i vrlo teško se jasno razaznavalo, pa i kad njihovi i naši – rade iste stvari.

Nisam nosio oružje, a nosio sam bilježnicu, olovku, diktafon, fotoaparat i kameru, o čemu sam objavio i knjigu reprint tekstova: Borba i život za slobodu, 2002. godine /700 str./. Sada je, deset godina kasnije, mnogo toga tada kazano – sasvim obesmišeljeno, mada se brojne činjenice dobro drže.

Nisam nikakav vojni, niti politički stručnjak ili k/analitičar kakvima se rado nazivaju i samoproglašavaju neki koji su pisali apologetike svojim omiljenim političarima i strankama, bljezgarije koje im padnu na jadnu pamet i pogoršavali stvari, a rat osluškivali čak iz drugih zemalja ili s udaljenosti od stotinu i više kilometara. Sjedili su u prknu svojih naredbodavaca i zaštitnika i pisali njihove junačke ratne biografije i portrete, memoare i veličanstvena ne/djela ili lajali preko lokalnih radija i televizija, ne bi li stvar ispala još gora. Nisam imao ambiciju da i na kakav način budem bitan akter tih očiglednih prljavština.

Dakle, za bilo kakva pitanja agresije, rata i oružane borbe i sile, ili prljavih pogodbi na račun života i smrti stanovništva – trebalo bi potražiti eksperte, mada sam u zoni odgovornosti Drugoga korpusa Armije Bosne i Hercegovine bio na skoro svakom mjestu na kojem se nešto krvavo događalo, priznajem – nisam nikakav – osim pouzdan svjedok čak i ako nisam razumio stvar.

/Dakako, nikako ne smatram ekspertima ni one, koji su kasnije i svoja nedjela uvrštavali u svoje biobibliografije, mada su bili zaduženi za puko vođenje evidencija i pisanje priopćenja za medije i javnost – a takvih je znalaca ponajviše./

* * *

Priznajem: nestručan jesam, ali stvarno sam nazočio događajima od samih početaka ratnih dejstava u recimo: u općini Lukavac /pa i puno šire/ do današnjeg dana. Osim svega, ponekad sam sklon razmišljanju, pa sam uvjeren, kako sam, makar i dosta kasno shvatio o čemu je uistinu riječ, kao i čemu i kome su služili pojedini ljudi, a s visokim činovima još iz bivše Jugoslavenske Armije /naročito obavještajci/ koji su u multinacionalnoj Armiji Bosne i Hercegovine forsirali pozdrav islamske provenijencije, mada su u multinacionalnim jedinicama postojali i svećenici koji to nisu činili.

Ustvari, bili su to najobičniji nacionalistički i politikantski smutljivci. Koje, nažalost, ni danas niko ne poziva kao odgovorne na sud.

Ideološka i zločinačka propaganda nikako nije dolazila samo sa jedne strane. To – nikako. Znam, jer sam u jednakoj mjeri trebao biti predmet podsmijeha od srpske, hrvatske i muslimanske propagande, do prijetnje likvidacijom s visokog mjesta, od medija i novinara/govnara koji su svoje šupčine čuvali u dubokim podrumima. Ali, nije o tome riječ.

Tačno jest, kako je baš zbog toga, zbrka bila ogromna a i danas je prisutna, a suđenja su tako razvučena, beskrajna i neefikasna, presude nerealne, pa izgledaju i kao zluradi podsmijeh i kao smijurija. Ustvari, ko i kako da nas shvati kad se sami ne razumijemo?! Potrebno je samo nekoliko zluradih i sve je definitivno otišlo u lijepu nam pm.

Cijela stvar je vrlo slična i organizacijski bliska zamešateljstvima koja viđamo u reality shouwima velikoga brata ili na tzv. farmama. Da, tu je i nivo na kojem možemo sagledati zločinačko sudjelovanje tzv. međunarodne zajednice – kao činitelja i nečinitelja – koja je trebala pridonositi stabiliziranju mira i onemogućavanju zločina, a koja je neprincipijelno odladala svoje odluke o zaustavljanju agresuje i naoružavanju Armije Bosne i Hercegovine, a tako održavala status quo za agresora i njegovu svekoliku inicijativu, potencijale i prednost maspam nenaoružanih Muslimana.

Isti je nivo koji je neprekidno činio neefikasnom Organizaciju Ujedinjenih Naroda u njezinim naporima, te velike sile – kojima su umnoženo interesantna slična žarišta iz najrazličitijih razloga, pa ih i promišljeno i organizirano podstiču, održavaju i raspiruju kako bi po dobrim cijenama rasprodale višak zastarjelog naoružanja, a progutale mlade, obrazovane i produktivne ljude.

/Ne smijemo nikad zaboraviti zlokobni dolazak francuskog predsjednika Fransoa Miterana u Sarajevo, koji je samo trebao uvjeriti svijet kako Muslimani lažu i kako se u Sarajevo normalno može sletjeti, a da se u Gradu normalno živi!/

* * *

Znam, kako su ovakvi kao što sam, nepoželjni. Sjetim se Sušićevog Tala /Miralem Zupčević/. Došao Tale sa Kulašem iz rata u rodnu Čaršiju, pa se svi Kulašu raduju, selame ga i merhabaju, a Talu nude i pare – samo da produži i ode što dalje. Jer, ruši im ugled već svojim prisustvom svjedočeći kako je usprkos svemu preživio a kako su oni bili ništarije. Zna šta se dogodilo… a, čudo, neće namah ni da ga uhapse…