To neporecivo i stvarno dovodi u pitanje i odricanu činjenicu o kolektivnoj odgovornosti srpskog naroda za počinjene zločine i dokazuje naprijed rečeno. Dakako i činjenicu da se Hrvatska Demokratska Zajednica i Stranka Demokratske akcije – po svaku cijenu žele držati po strani kako bi umanjile osobni dio odgovornosti za sudjelovanje u ratnim događajima, a u značajnoj mjeri i zadovoljne već postignutim, mada je SDS sve generirala.
/Ustvari, na taj način i sebe i SDSu štite od odgovornosti!/
Kao da smo svi bez pameti i mislimo kako se nešto moglo dogoditi bez njihovoga sudjelovanja barem u političkom nivou dogovora! Najboljim dokazom o stvarnosti naprijed rečenoga je to, što se ni danas /20/ dvadeset godina poslije rata ni o čemu ne mogu dogovoriti u parlamentarnom i političkom životu jer su im ratna sredstva uskraćena, pa ratuju politički sa istim namjerama, ciljevima i programima – in continuo.
* * *
Pouzdano, možda im se nešto i ne dopadne u ovoj priči, ali niko se ni od Srba kao ni od drugih /osim malog broja politički neorganiziranih i slobodnomislećih ljudi, koje drže naivčinama i budalama, a po želji i likvidiraju!/, nije usprotivio masovnom preseljavanju Srba radi zaposjedanja tuđih teritorija i imovine – koje su nerijetko pod utjecajem i pritiskom svoje i njihove propagande i organizirano napuštane!
Ta okolnost je eklatantan dokaz o tome kako su Srpska Demokratska Stranka i srpski narod do vrlo visokog nivoa izjednačeni sa fašističkim vođstvom Stranke u njezinim suštinskim namjerama, ali i da su nerijetko druge nacionalne stranke u tome bile, ne samo suglasne već i da su prešutno ili djelatno asistirale i na istome inzistirale u svojim narodima.
Bezočno su radili i provodili sasvim istu genocidnu politiku prema sebi samima kao i prema drugima /što mora zvučati apsurdno!/. Dakako, kada je sve krenulo, svako je svakoga nastojao nadigrati i prevariti, a vojske i komandni kadar su i de facto – postali politički instrumentalizirani za postizanje zacrtanih ciljeva: prije svega za pljačku svake vrste, humano preseljavanje stanovništva i genocid, te organiziranje političke oligarhijske klike koja treba zajahati i dalje u svom primitivnom interesu mamuzati svoj narod do pada u potpuno ništavilo.
* * *
Razlika je samo u tome što su Srbi koristeći unaprijed dugoročno osmišljenu velikosrpsku politiku, organiziranjem i voljom, efektivama sile i ratom stvorenu prednost, za sebe birali teritorije i imovinu beskrupulozno se upuštajući u zločine, pljačku i devastiranje kako bi osnažili svoju poziciju i kako bi dokinuli mogućnost normalizacije pomjerenih i poremećenih odnosa.
Prvorazrednim dokazom je i to, što su tu stvar uradili, a potom ostali na tome kao na svojoj pobedi, tj. onome što su željeli i priželjkivali postići, te se svim sredstvima suprotstavili svakoj normalizaciji odnosa.
Dugo su i istrajno planirali, a potom protivno pravu i svim nagovorima i otporima, vodeći kolo zla – krvavo proveli u djelo i pretvorili u svoju pobedonosnu stvarnost. /Inače, zašto nema Hrvata u Bosanskoj Krajini i Bosanskoj Posavini?! Otkuda Srbi kao većina u Bijeljini gdje je živjelo 75% Muslimana kao gradski živalj prije rata 1992. – 1995. godine i zašto uopće nema Srba u Smolući, Vogošći, Ilijašu, Hadžićima… zašto ih je sve manje u Sarajevu i drugim gradovima i, otkuda sada i Istočno Sarajevo na Palama?/
* * *
ŠUPLJA ŠOVENSKA PRIČA O GRAĐANSKOM RATU
u BOSNI i HERCEGOVINI i REPUBLICI HRVATSKOJ
* * *
/POKUŠAJ IZJEDNAČAVANJA ODGOVORNOSTI
ZA IZAZIVANJE RATA I POČINJENA ZLODJELA/
* * *
Vrhunaravnim je i ovovremeno izvrsnim dokazom i to, što se Srbi danas – /20/ dvadeset godina poslije ratova upinju svim silama, da svoju produkciju agresije i događaja čiji su akteri, nastoje prevesti i prekvalificirati u građanski rat, donoseći čak i Deklaraciju o karakteru rata na prostorima Bosne i Hercegovine i ex-YU 1990. – 2000. godine, čime bi krvavu agresiju koju su producirali duže od dvadeset godina – prekvalificirali u građanski rat. Donose Deklaraciju kao da u tom ratu nije bilo nikoga osim njih i kao da niko ništa ne zna. Tako, oni sebi uzimaju za pravo i da čine što ih je volja i da to ocjenjuju kako im se sviđa!
Upravo ta njihova Deklaracija o karakteru vođenog rata – bjelodano svodi odgovornost za rat na njih same kao agresore koji su prednjačili u produciranju ratnih sukoba, zauzimanju i svojatanju teritorija, repetitora, odašiljača, preseljavanja stanovništva, genocidnih egzekucija, demontaži i premještanju tvornica čak i u susjednu Srbiju – i tako realizaciji velikosrpske fašističke zamisli o pljački i otimačini.
Idejni tvorac i realizator te priče je SDS, a rodonačelnici su akademici Dobrica Ćosić, Milorad Ekmečić, Srpska Akademija Nauka i Umetnosti, Slobodan Milošević, Srpski Radikali, Vojislav Šešelj, etc.
* * *
Kako bi podupro i osnažio prethodnu inicijativu, Otac Nacije – kako rado nazivaju akademika Dobricu Ćosića Gedžu, čak je napisao i objavio knjigu: Bosanski rat.
Bez traga sumnje, knjigu je napisao samo zbog toga, kako bi u opticaj i političke razgovore, dijaloge i mišljenja – ubacio upravo sintagmu bosanski rat, jer bi ista od svega što su učinili ne samo odvajala Srbiju, nego i cijelu priču svodila samo na Bosnu i Hercegovinu, pa tako i rat činila građanskim. Gedža koji kao Otac Nacije javno priznaje kako Srbi u politici beskrajno lažu, majstor je i za zakulisne procedure koje su, a da to nije ni primjetio – postale ofucani politički anahronizmi i maloumlje. Naime, odavno je to kako je on pisao Daleko je sunce. A još je dalje vrijeme kada je Politkom Rasinskog partizanskog odreda. Čak, samo rijetki pamte kada je poslije rata došao na Terazije u rajtoznama, beloj košulji, u nosatim srbijanskim opancima i sa šajkačom na glavi. Gedža je samo stara četnička drtina koja još uvijek imponira takođe već ofucanom Miloradu Dodiku u bh entitetu Republika Srpska, poznatijem kao duduk, a obojica su maheri za najniži i najmasovniji nivo populizma svake vrste.
* * *
Pozadina namjere sa Deklaracijom o karakteru minuloga rata koju guraju borci sa Skupštinom Republike Srpske jeste, da u krivnji i odgovornosti za minula ratna zbivanja izjednače sebe kao stvarne agresore sa braniteljima koji, posebno kad je riječ o Hrvatima i Muslimanima u odbrani identiteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine – nisu u pozadini imali nikakvu drugu politiku, ako tako ne shvatimo multikulturalni i multicivilizacijski code – kao njihov osobni, osnovni judski i najintimniji znak – njihova suština.
Ovo utoliko prije što su građani Bosne i Hercegovine svoje rekli krajem veljače, 1992. Godine, na Referendumu – sa 64,7% glasova. No, stvar ni malo nije drugačija u Hrvatskoj koja je bila izložena velikosrpskoj fašističkoj agresiji s jasno istaknutim teritorijalnim ambicijama i javno označenom granicom velikosrpske fašističke podjele: Virovitica – Karlovac – Karlobag… što je Srpski Radikal Vojislav Šešelj nastavio da žvalavi i tokom suđenja na Međunarodnom krivičnom sudu u Den Haagu.
* * *
Dakako, riječ je i o tome, da na taj način Srbi definitivno odriču presudu Međunarodnog krivičnog suda pravde o izvršenom genocidu.
/Ovo rječito pokazuje i kako Srpska Demokratska Stranka u kontinuitetu čuva i održava prljavim i genocidnim ratom stečenu prednost koristeći kao prethistorijski buzdovan ljude poput Dobrice Ćosića, Milorada Ekmečića, Vojislava Šešelja ili Milorada Dodika, koji su spremni razlupati svaku misleću glavu i zdravu misao o normalnom životu./
Naravno, odriču i pravo Hrvatima da Olujom i Bljeskom oslobode teritoriju svoje međunarodno priznate države. /Kao, akcije Hrvata su udruženi zločinački poduhvati, a njihova agresija pred licem cijeloga svijeta je čista i elementarna nevinost, nedužnost i puka samoodbrana! Valjda od sebe samih!/
* * *
USTVARI
SRBI NE PRESTAJU RATOVATI
* * *
/METODE IZGRAĐENE TOKOM STOTINUDESET GODINA
IDEJE VELIKOSRPSTVA – SRBI NE MOGU NAPUSTITI!/
* * *
Ustvari, riječ je o tome, da od trenutka kada su dobili uputu u formi Memoranduma Srpske Akademije Nauka i Umetnosti i krenuli u oružanu agresiju, geografski od Socijalističke Republike Slovenije, već međunarodno priznate Republike Hrvatske i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine do Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija, Srbi do današnjeg dana nisu prestali da vode agresivni i krvavi velikosrpski rat sa stanovišta međunarodnih konvencija /koje tu stvar u sveopćoj kakofoniji u Međunarodnom krivičnom sudu Den Haag i kao njihovo nedjelo najčešće ne umiju jasno vidjeti i identificirati/, a kao uzgred, instrumentalizirajući i koristeći sva dopuštena i nedopustiva sredstva – sebe prave žrtvama i svima odriču pravo da se brane i vrate kućama iz kojih su prognani.
Zar su doista /retardirano/ mislili, kako će hrvatski generali Gotovina i Markač pustiti Martića, Babića, kapetana Dragana, Ratka Mladića, Gorana Hadžića, Vojislava Šešelja i Željka Ražnatovića Arkana, da čine što hoće?! Pa to nije čak ni inteligentno! To što im je mučki uspjelo u Bosni i Hercegovini – samo je tupava zabluda /za koju misle da se ne vidi i da je to konačna kao podjela, a ne puko i privremeno entitetsko razgraničenje!/. Ko je ikada odricao srpski grunt u Bosni i Hercegovini?!
Sada su Milorad Dodik i Mladen Bosić i žešći od Karadžića i njegove garniture prije dvadeset godina, pouzdano prema instrukcijama koje su dobili… I podrška im je bolje verzirana: Ivanić, Čavić, Đokić… i lajalište: Pandurevićka, Majkićka, Kalabić, Slavuj… a autoritarni član tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine – Nebojša Radmanović – ne izlazi iz jada i blamaže svojih velikosrpskih izjava i postupaka.
Etc.
* * *
Riječi izgovorene na sahrani kralja Petra Karađorđevića II, 26. 05. 2013. godine u Oplencu, a upućene srpskom narodu /Milorad Dodik/ – neoboriv su dokaz protiv njih, njihovih laži i bjelodanim su dokazom počinjenih zločina – pred licem svekolike međunarodne zajednice, koja je, da stvar bude gora, i sudjelovala u tom nečasnom poduhvatu – prihvatanjem i odobravanjem Miloševićevih planova, te odlaganjanjem i izbjegavanjem vojne intervencije protiv agresora sve do trenutka, kada su Srbi počeli da mlate i pripadnike UNPROFORa, da ih drže vezane za vrata hangara, za jarbole na kojima se vijore njihove zastave i skladišta sa naoružanjem i hranom, za stubove javne rasvjete u Bosni i Hercegovini…
Razlika je samo u tome što je Dodik seljačina i smlata pa ne umije ni sastaviti inteligentnu rečenicu, kao ni sekretar njegove stranke Srpskih Nezavisnih Socijaldemokrata – Rajko Vasić, koji srpske studente naziva kopiladima. Ili lajavica Aleksandra Pandurević, kojoj odjedanput, naprasno, nije bezbedno dolaziti i raditi u Sarajevu!
Stvarno pitanje jeste: kako su se oni poslije svega što su učinili Sarajevu i Bosni i Hercegovini, uopće usudili doći u Sarajevo?! I zašto ova zemlje nije pohapsila svu tu gamad? Kako su to mogli izvesti i zasjesti za visoke novce u objektima Predsjedništva, Parlamenta Bosne i Hercegovine i gdje god su htjeli? I godinama uzimati silne pare za sve i svašta, a raditi samo protiv ove zemlje i normaliziranja života u njoj?
Smolaća: Selo koje je imalo smolu 😀