Uputa za razvoj snažne političke partije I dio
Piše: Izet Bačić
- Zašto masovni bunt i kritika mora voditi svoju parnicu? Zato da bi se opravdala. A od čega da se opravda?Pa zašto staro (prošlo) ne raspravlja ovo pitanje teorijski u svojim potrebnim planovima rada? Zato što mu je to u početku najmanje moguće, jer u trenutku “IZNENAĐENJA” tj. u početku “NITI POZNAJE SEBE, NITI NOVO” tj. ne raspravlja teorijski ni o sebi ni o novom. Kritičan odnos prema sebi od strane političkih subjekata treba da kroz mandatni period bude stalan tako da nosioci vlasti i političke stranke ne bi bili iznenađeni događajima. Na djelu i u teoriji i u praksi treba da bude istovremeno i politička i ljudska emancipacija, kako kod sebe tako i kod drugih.Političke stranke ne smiju biti “pasivna građanština” koja ne poznaje niti sebe niti one koje je “iznenadila”.
- Istorijski zakoni su prema apsolutnoj kritici “suviše strogi”, a protiv kritike je i nekritička religija koja zamišlja poželjni lik čovjeka-građanina, a i poželjnu državu, a u isto vrijeme se prema njima ponaša pasivno i nerevolucionarno. Tako religija snosi odgovornost što je čovjeka otuđila ne samo od Boga, već i od predmetne istine i od definisanja stvarnih interesa vjernika, koji su u religiju i otišli jer im je na zemlji, u praktičnom životu politika okrenula leđa, jer nemaju bolji život, kako to religije objašnjavaju kroz život i djelo poslanika Muhameda i Isusa. Na djelu je obmana i samoobmana.
- Religija se “žrtvuje” državi, a politika religiji i oba subjekta su eksploatatori naroda i stanovništva i žive od obmane i samoobmane i od “opšteg stremljenja ljudi ka boljem” nadajući se da će im oni jednog dana to “udijeliti”. Masa i partijsko članstvo su neučinkoviti u “permanentnoj radinosti, a u postupku rušenja su nažalost vrlo učinkoviti. U takvom stanju nosioci vlasti i partije kažu “neće ulica voditi politiku” i mijenjati vlade. A ako se ono ne želi onda je zakonito nužan permanentan rad i budnost u dijalektičkom stvaranju materijalnosti i svjesnosti.
- Sve dok nauka (posebno društvena) i religije budu postojale uporedo, na djelu neće biti potrebne efikasnosti, niti od nauke, niti od religije, zato što PRAVA NAUKA i PRAVA RELIGJA nisu nikakve suprotnosti. Države i društva su pune doktora nauka, ali nažalost lijepog i zdravog života od njih nema. Sve dok se naučni i vjerski službenici ne “suoče i sukobe” na megdanu i pokažu svoje opredjeljenje i spremnost, narodu nema ljepšeg života, već samo povremene bune, štrajkovi, tužbe i slično.
- Politika i religija (vjera) imaju historijski prećutan dogovor kako da “izrabljuju narod” preko nametnutog “duhovnog i materijalnog jarma” preko principa “Caru carevo, a Bogu božije”.
- Sve dok se religija ne smije miješati u politiku, a politika u vjeru, dotle narod neće saznati o čemu je riječ i gdje se krije vrijednost njihovog jedinstva i dotle će biti prisutne zablude stanovništva i državnih službenika. Sa “zadiranjem jednih u druge” otkrit će jedno drugom pravo lice i svijet unutrašnjeg čovjeka. Tada će biti više i “Boga“ i ljepšeg života. Hitno ih treba pomiriti, integrisati i ne dozvoliti im odvojenost.
- Političke stranke treba da budu i politički i duhovni pokreti i onda nam neće trebati religije.
- Svo dosadašnje priznanje ljudskih prava od strane modernih država nema drugog smisla nego priznanje da upravo te skupine jesu dio ropstva.
- Sloboda, kako je zagovara građansko društvo, je u stvari prividna i predstavlja njegovo najveće ropstvo, jer je savršena nezavisnost jedinke, koju jedinka misli da ima sa vjerovanjem da je građansko društvo završena razvojna kategorija, u stvari samo privid. Savršena nezavisnost jedinke je robovanje i neljudskost . Ovakvo stvarno društvo se mijenja ka boljem preko jedinstva politike i ljudske emancipacije koje obuhvataju jedan sveukupan rad na uzdizanju svjesnosti članova u partijama.
- Prirodna nužnost i interes su svojstva ljudskog bića, i koliko god izgledala otuđena, ona drže skupa članove građanskog društva, GRAĐANSKI, A NE POLITIČKI ŽIVOT. Ali organizovani planski rad na ustrojstvu modern države i višeg stepena građanskog društva preko određenog broja subjekata može dovesti društvenu zajednicu na viši stepen bivstvovanja – do “OBEĆANE ZEMLJE” (Sparte, Atlantide, Atine i drugih).
- “Atome”našeg građanskog društva ne drži “država” tj. njeni predstavnici, jer se oni bore za svoje pozicije na političkim funkcijama kao i jedni protiv drugih,čisto egoistično. Postojeći “atomi” su samo u predstavi, na nebesima svog uobraženja – a u stvarnosti su silno, od atoma, različita bića. Nisu božanski egoisti nego EGOISTIČNI LJUDI. Ovu našu državu, nažalost, drži skupa građanski život, a ne obrnuto. Treba stvoriti “slobodan narod” koji živi samo na pravilima pravde i vrline, a ne da se gradi građanština koja se ispoljava na kukavički i podmukao način koji se od njih može i očekivati.
- Partije propadaju jer su pobrkali antičku realističko-demokratsku zajednicu, koja je počivala na drugačijim temeljima u odnosu na modernu duhovno-demokratsku predstavničku državu, koja počiva na emancipovanom građanskom ropstvu (građanskom društvu).
- Na ovoj usporedbi postavlja se pitanje da li da se istorijski opravdava obmana terorista-rušitelja?Kakva ogromna obmana.Hoćemo građansko demokratsko društvo, društvo industrije, opšte konkurencije, privatnih interesa koji idu SLOBODNO SA SVOJIM SVRHAMA, DRUŠTVO ANARHIJE, samoj sebi otuđene prirodne i duhovne individualnosti – pa istovremeno potom htjeti poništiti životna ispoljavanja ovog društva na pojedinim jedinkama i stvarati na antički način POLITIČKU GLAVU ovog društva.
- I, šta je na djelu kod naših građana? Polet, navala za komercijalnim preduzećima, pomama za bogaćenjem, vrtlog novog građanskog života, čije je prvo uživanje u sebi još drsko, lakomisleno, opojno.
- Nesmatrati državu kao samosvrhu, a građanski život samo kao RIZNIČARA, kao svog potčinjenog koji ne smije imati vlastitu volju! Praktikovati permanentnu revoluciju, preko političkog organizovanja, djelovanja i obrazovnog i odgojnog sistema, a ne permanentni rat.
- Odnos politike i ekonomije (komercijalnih preduzeća) treba da bude u osnovi humana i principijelna saradnja koja će biti u funkciji, integrativno i za njih same i za radnike i narod, u okvirima neotuđene političke i ljudske emancipacije bez tendencija ekploatacije narodnih masa i uposlenika i gdje se bogatstvo vladajućih političkih garniture i private svojine ne smije zasnivati na niskim nadnicama i plaćama radnika(čitaj eksploatacije), niti na produženju radnog vremena.
- Vladajuće političke strukture i sindikati ne smiju biti u ratu sa radnicima i građanima i “spanđani” sa privatnim vlasnicima preduzeća preko “svoje pinge” nego da obezbijede radnicima dostojanstven i častan rad i život kako oni ne bi svoja prava i dostojanstvo tražili na ulici u sukobu sa navedenim garniturama.
- Političke strukture i političke partije trebaju kroz svoj rad i inspekcijski rad osigurati sva prava i odgovornost radnika i građana koja su definisana u kooperaciji i integraciji (radno vrijeme, redovne plate, godišnji odmor, topli obrok i ostala prava).