Smoluća: Selo koje je imalo smolu [II dio]

* * *

SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA
U
REPUBLICI HRVATSKOJ
I
REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI

* * *

/krajem osamdesetih/

* * *

Srbi su trenutno zadovoljni postignutim i svojom dobrom perspektivom. U srpskom narodu održavaju i šire, jačaju tu zabludu. Još da se vrate u Republiku Hrvatsku i projekat Velike Srbije je gotov upravo na zamišljenoj granici. Koja i kakva Federacija Bosne i Hercegovine?! Muslimani i Hrvati u njoj?! Kakva Bosna i Hercegovina? To su za njih samo smiješni fakti koje koriste prema svojoj zloj volji, a uvijek shodno svojim zadnjim namjerama i postizanju ciljeva.

Sada samo održavaju i podržavaju zabunu i tobože produžavaju cirkus o svome trošku, mada na taj način kao u vedrom danu dokazuju – kako je sve upravo suprotno od onoga što govore. Kako su započeli krvavi ratni koloplet, tako ga verzirano održavaju mada je riječ o čistom anahronizmu. Pa, činjenica da je neki dogđaj završen, apsolutno ne znači, kako se isti nije ni dogodio, a oni se naprosto tako drže.

Nevjerica Suda i građana stvarna jest, kao i mogućnost da sve to što Srbi čine i što su učinili uopće – nikad ne bude shvaćeno i uistinu objašnjeno. A to znači produžavanje jada u nedogled za sve. To što se Republika Hrvatska iščupala iz postojećih prilika ulaskom u NATO i Europsku Uniju, kao da onima koji se smatraju inteligentnima i najpametnijima, znači: ništa.

* * *

Mada, neporecivo je znakovito organiziranje Srpske Demokratske Stranke u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini krajem osamdesetih XX stoljeća, sa dva psihijatra na čelu: Jovan Rašković i Radovan Karadžić. To, krajnje neslučajno, jest. To je sasvim kao dio velikosrpskog fašiatičkog plana izvedeno u svim pojedinostima, kao i propagandna haranga protiv Albanaca na Kosovu i Metohiji. /Pivska boca nabijena u bulju nekom Srbinu, Đoletova opaka, prijeteća pjesma: Ne lomite mi bagrenje, pod njim sam je ljubio…, ili Knjiga o Milutinu Danka Popovića…

S obzirom na militantni, teroristički i rigidni karakter Srpske Demokratske Stranke, zauzimanje repetitora, rušenje mostova, proglašavanje srpskih autonomnih pokrajina, balvan i jogurt revoluciju – bila je to ideološkopropagandna i praktična priprema, te vojnopolitičko organizirianje upravo u granicama zamišljene Velike Srbije sa granicom u Republici Hrvatskoj: Virovitica – Karlovac – Karlobag… /!/

Glupost te floskule, beskraj je jada za srpski narod, kao i za one koji sa Srbima nastoje živjeti kao sa normalnim ljudima ili Srbima koji se smatraju normalnima.

* * *

MALA POVIJEST IDEJE
VELIKOSRPSTVA

* * *

/priča o strašnom anahronizmu/

* * *

Ako rečeno ne bude prepoznato i identificirano do kraja suđenja Vojislavu Šešelju, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, suština će ostati tajna i nepoznanica, a zločin će biti nagrađen /pa, eventualno i na osnovu suludih procjena i želja i ponovljen, ali, ovaj put sasvim je jasno na čiju štetu, jer se krug sužava. Ako ćemo pravo, i do sada je to uvijek bilo na štetu generatora zločina – čak i kad toga nisu bili svjesni.

Ustvari, kao anahronizam, zločin ima oštricu okrenutu izvršiteljima, u ovom primjeru prema Srbima koji se njime bave koristeći ga kao sredstvo osobnoga progresa /kojeg li bezumlja!/, zbog čega plaćaju vrlo visoku cijenu. Najradikalniji pripadnici srpskoga naroda rade na istoj ideji duže od /110/ stotinudeset godina uz visoke žrtve /čak svjesni toga, što je uistinu bezumno!/.

Zato, u pročelju svakog razmišljanja i progovora o ratovima vođenim na prostorima ex-YU, pa i u razdoblju od 1990. godine do osamostaljenja Kosova i Metohije, treba imati punu svijest o karakteru i odgovornosti Srpske Demokratske Stranke i  Srpskih Radikala posljednjih desetljeća – koji rade na istom projektu. I jedni i drugi inzistiraju na nečemu što je odavno propalo i, što bez sumnje, niko ne želi, a da stvar bude tragičnija – što odavno više ni njima nije potrebno, niti od bilo kakve koristi.

Riječ je o militantnopolitičkim i terorističkim strankama čiji su programi i njihovo ostvarivanje identično zasnovani na zločinačkim iskustvima i primitivnom nacionalizmu srpskoga naroda, te ideji velikosrpstva kao političkoj matrici/ideji svesrpskog ujedinjenja, kako je to još početkom XX stoljeća formulirala tajna velikosrpska teroristička organizacija Crna ruka – Ujedinjenje ili smrt, na čijem čelu je bio pukovnik Kraljevske vojske – Dragutin Dimitrijević Apis.

Istu stvar, definirao je 1910. godine – srpski premijer Nikola Pašić /Zaječar, 1845. – Beograd, 1926./. Istaknuti srpski političar i dugogodišnji predsednik Vlade Kraljevine Jugoslavije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca… Dakle, prije Prvoga svjetskoga rata. Prije stotinu godina kada su takve ideje na tragovima kolonijalističkih ambicija izgledale realne.

Kolonijalizam se u međuvremenu transformirao i, najblaže rečeno doživio, duži nego polustoljećni diskontinuitet i preobražaj do multinacionalnih kompanija i finansijske kolonizacije.