* * *
Kad krovovi svi su bili
Uzorani kao zemlja
Zora sleže ramenima
Sa profilom od kamena
Ciganski romansero
Frederiko Garsija Lorka
* * *
Sve je bilo kasno za ljude i zora je ravnodušno obasjavala razorene krovove i mrtva ljudska tijela. Potom je došao Španski građanski rat i sve ovosvjetske prljavštine slile su se iza ideala i profila internacionalnih brigada koje su došle boriti se protiv fašizma u Španiji.
U ranom jutru 1936. godine u Estramaduri, fašisti su izveli Frederika Garsiju Lorku i ubili ga. Ubili čovjeka koji je imao taj nevjerojatni senzibilitet da shvati relaciju između kamene ravnodušnosti prirode /i tako svijeta/ i u toku samo jedne jedine noći od žandarmerije satiranoga ciganskog sela. U noći obasjanoj velikom lunom i požarima poslije pokolja, žandarmi su odjahali s odbljescima požara i mjesečine na svome oružju i ulaštenoj kožnoj opremi.
Istu sliku vidimo u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Mostaru, Bihaću i Bosni i Hercegovini. Vidimo isti rukopis, istu školu, koju smo na nedjelu mjesecima gledali u Ukrajini. Vidimo zgarišta. Vidimo kako su i sva zgarišta sasvim jednako kao i svi mrtvi ljudi ista, ma gdje da jesu. Nigdje ne piše ime vlasnika bivše zgrade. Na mrtvom tijelu se ne vidi koje je vjere i nacionalnosti bio njegov živi vlasnik. Mrtav čovjek i prije časa smrtnog, jeste samo Zemlja. Jeste prah.
Bosanci i Hercegovci to dobro znaju iz nedavnoga rata koji i sad, samo ovako, traje. To je oduvijek i zauvijek sasvim ista ljudima dobro poznata stvar. To ne znaju samo oni koji to još uvijek čine drugima, jer to njima nije učinjeno. Nisu to preživjeli, pa i nemaju u svome iskustvu. Ako prežive znat će i oni. Za sada, to iskustvo velikodušno priskrbljuju nama koji smo smrt već navikli gledati u ravnodušne oči.
Demonstrantske naivičine izronile iz virtualnog svijeta koji je pozivao na proteste i okupili se na virtualno određenom i objavljenom mjestu/sastajalištu. Na neupadljivo dati znak kretali su ulicama gradova. Uzvikivali su i urlajući ponavljali bilo što – što je neko uzviknuo. U svim gradovima na uvijek iste adrese. Vlada. Općina. Arhiv. Sud.
Za razliku od dobro poznate slike gomile radnika koji gladni i ojađeni, s očitim stidom zbog svoga položaja, na uobičajen način i ni od koga primjećeni traže prava s nevješto ispisanim transparentima na istim tim adresama, demonstranti tačno znaju šta žele i kako će to postići. Dobro su obaviješteni i pripremljeni.
Kako su stizali na odredišta planule su automobilske gume nabacane na gomilu i stub dima se dizao u nebo, pa i onima koji još pristižu izdaleka pokazuje gdje je odredište. Stalno zamišljam kako radnici, radnice, penzioneri, studenti i đaci ozeblim šakama uzalud krešu šibice i drže plinske upaljače kako bi zapalili stare automobilske gume i, ne uspijevaju.
Pravi igrači znaju šta doboro gori i šta se ne gasi. Šta se ne trne. Gori kao napalm. Samo to već upaljeno treba ubaciti kroz razbijeno prozorsko staklo u zgradu i ne gasi se do desetoga kata.
Sa sobom su donijeli kamenje, komade cigle, betona i udarili na policajce i ostakljene površine. Trgali su i razvaljivali sve što se moglo slomiti. Ograde i postolja za bicikla. Kontejnere i saobraćajne znake. To su pretvarali u primitivno oružje za pražnjenje nagomilanih frustracija i straha zbog nedjela koja čine. Sasvim primjereno psihologiji mase, svoga bijesa i razornog ludila nasrću na sve što je prednjima. U masi iza njih ključa adrenalin. Zakukuljeni i zamumuljeni urlaju iz sveg glasa. Izmahuju rukama, šipkama i letvama. Psuju sve izredom. Dirigiraju beslovesnoj masi koja ih oponaša u sunovratu.
Prethodnoga dana su držali ispite novim posvećenicima i sami položili visoko stručan ispit provaljivanja u prizemlje Kantonalne Vlade u Tuzli, a potom su malo trenirali mlaćenje policajaca koji su imali zadatak da koriste samo minimum kontrolirane sile. Uputa data policajcima omogućila je demonstrantima da u hitnoj pomoći uvijek bude više policajaca nego demonstranata.
Demonstranti cijene svoje vrijeme. Zato su prvoga dana poranili, u 09,00 sati, kako bi što bolje završili visoku uličnu školu destrukcije i smrti. Bili su uspješni i otišli su na odmor. Neki u tuzlanske hotele. Drugoga dana su šutili, obilazili, procjenjivali i sondirali teren. Trećega dana, dobro ispavani u svojim posteljama ili u nekome od, motela, prenoćišta i pansiona, kretali su od 12,00 i 13,00 sati ili kasnije u drugim gradovima.
Kao visokostručni, brzo, profesionalno i efikasno obavljali su posao radi kojega su tu. Pokretali, vodili, podsticali i dirigirali masi usmjeravajući je prema želji. Rutinski su razbili i zapalili zgradu Kantonalne Vlade. Iznudili ostavku Premijera. Razbili i spalili Općinsku kuću. Pokušali zapaliti zgradu Suda i to jedino nisu uspjeli, pa su rekli: Eto vam i Sud!
U međuvremenu, spalili su objekat Kantonalne Vlade u Sarajevu i zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Zgradu Županijske Vlade u Mostaru… aneks u Zenici… nasrnuli u Bihaću… u Bugojno su kasno stigli, pa su najavili nastavak obavljanja poslova za danas. Što da ne. Sada to, uz njih dobro uvježbani tokom minula tri dana, možemo odlično uraditi i sami.
Protiv domorodaca se okrenulo sve što se moglo okrenuti. Sve je toliko vrijedilo da se moglo uništiti u samo tri dana sa skraćenim radnim vremenom demonstranata koje su sami odredili: ujutro od 09,00, tačno u podne, popodne u 13,00 ili 15,00 sati i nešto noćnoga rada i pljačke, arlaukanja, bacanja petardi i topovskih udara.
Dobro izvježbana komunjarska praksa kao i uvijek u posljednjih /100/ godina djeluje po automatizmu. Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i Federalni Premijer prvi na svijetu hitno drže pressicu Socijaldemokratske partije BiH i verzirano koriste priliku da uhvate muštuluk kako bi još jedanputa a prije drugih balavili, baljezgali i rastezali svoj patriotizam kao najobičnije plačipizde. Sve je izgledalo tako bljutavo, pa su se i nepokretni od gađenja premetali preko glave na svojim ležajima ispred ekrana i programa tv1. Kao da su upravo oni spalili sjedišta vladavine SDPe, ali ta sjedišta eto nisu uspjela spaliti njih.
Nešto pribranosti upočetku svoga obraćanja ima Načelnik grada Tuzla i kaže: Ovo je rat. Tuzla je napadnuta… Prekidaju ga. Nije uspio reći kako je napadnuta Federacija Bosne i Hercegovine i BiH, jer je i to morao znati makar po logici stvari. Ali, možda nije ni znao. Samo Vrag Zna. Bijedniji skup i obraćanje od ovoga, gluplju i bljutaviju pressicu niko nikad nije održao. Svi su drhtali zbog gubitka vlasti i od straha za svoje usrane egzistencije i dobro uhranjene guzice.
Dakako, sve to bilo je i dijelom programa i plana onih koji su protestirajući prethodnih dana demonstrirali i pokazivali kako je komunistička ideja, barem na ovome tlu, definitivno zatrta u korijenu i kako je samo još riječ o njezinim reliktima i tragovima. Demonstranti su upućeni u obrazac prema kojemu rade i imaju izvrsnu moć predviđanja, zato im događaji i brzina obavljanja poslova idu naruku.
Građanima u Federaciji Bosne i Hercegovine, makar u očitom grču, suvislo se uspio obratiti Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine podržavajući legitimitet građanskih zahtjeva i ljudskih prava i to dajući interview inferiornoj rtv Slon u Tuzli. Šta da čovjek čini kad je u tuzlanskom kantonu SDP na vlasti?! Drugi šute u nacionalističkim i klerofašističkim rupama i prknima udišući svoje mirise.
Drugi, kao da su obespravljne etničke manjine, zasada šute i čekaju čak i kad su najmnogoljudnija etnija u BiH. Oni nisu kupili karte za dalje, pa nemaju prijevoz. Stoje na stajalištima bez veze sa samim sobom. Puše, čibuče i čekaju bananu. Mnogi se još nisu vratili sa demonstracija. Samo SDP nije nikud išao. Sada, kao i do sada, mogu zajedno slaviti. Definitivno SDP je kriv i gubitnik. Ko bi sada mogao doći na ostavkama ispražnjena mjesta vlastodržaca, nego upravo oni koji odlično šute. Potom, treba se i odmoriti prije posla.
Kojega li jada i bijede u SDP. Obećavali su promjene. Sada se čude što promjene izgledaju ovako kako ih vide. Dakako. To su promjene koje su izveli drugi primjereno svojoj viziji. Oni nikad ništa nisu ni izvodili osim bijesne gliste. Sada vide kako to izgleda država po mjeri čovjeka u koju su se kleli. Sada vide i kako je to kad im ga odmjere, pa sve spadne na samo dio Federacije Bosne i Hercegovine. Ne dosjećaju se kako su ustvari zdušno, umišljeno i blentavo na tome radili prethodnih godina.
Sada vide i kako je Republika Srpska stabilna. Istoga dana kada su zažmirili da ne vide šta se događa u Federaciji Bosne i Hercegovine čekajući da sve samo od sebe stane, nisu ni mogli vidjeti kako Predsjednik Republike Srpske u Sočiju otvara Zimske Olimpijske Igre zajedno sa Predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom, lično.
Ustvari, siguran u svome krasnom bastionu Vladimir Putin još ne vidi kako se tsunami primiče i njemu. Talas je visok milion kilometara. Za sada, valja se sporo, ali dolazi sigurno, neumitno i nezadrživo. To je povratni val slavne krasnaje baljševičke Oktobarske revolucije od prije stotinu godina. Prvobitno, tsunami je krenuo upravo iz carske Rusije. Svaki put je samo krug. Tsunami je kružni val koji se širi od mjesta gdje je izazvan. Povratni val tsunamija zakonomjerno najžešći i najrozrniji je upravo na mjestu na kojem je izazvan i od kojega je krenuo. Ljudi i njihova društva ponašaju se prirodno. Kao voda, npr. Kao tsunami, također.
Otkuda i gdje god krenu čovjek i njegovo društvo moraju se vratiti na polazište. Ako su krenuli iz prethistorije, moraju se vratiti u prethistoriju jer, tamo im i jeste mjesto. Čovjek je vucibatina od ovoga svijeta i nema smisla za Božju Jednoću Postojanja i Vječnost. Uostalom, radnička klasa je uvijek uzimala jeftiniju – povratnu kartu. Čovjek nema kud iz svoga jadnog Svemira. Tako na Kraju Sve i Bude Mir.
Ako je tačno da se protestiranje građana u ovoj fazi završilo, a bilo bi dobro da jeste, morali bismo postaviti više pitanja sami sebi i životu koji nam naročito ne ide od ruke i naruku, ili u našu korist.
Zašto su se protesti dogodili upravo u Federaciji Bosne i Hercegovine i to u onom njezinom dijelu koji je bespogovorno multietnički neupitan baš zbog prisustva nesposobne SDPe? I normalan? Zašto prvo u stabilnoj i pouzdanoj Tuzli? Zašto potom u Sarajevu? Zenici? Bihaću? Zašto kašnjenje i prekidanje demonstracija u Mostaru?
Zašto ta cinična sprdnja podrške demonstrantima u Tuzli i pobrojanim gradovima od stotinjak zbrda zdola okupljenih ljudi na kahvi u Banja Luci?! U minulom ratu stalno su se najavljivali na kahvu u Ljubljanu, Dubrovnik, Vukovar, Gradačac, Zenicu, na Baščaršiju… Pošto nisu uspjeli u ratu sada šalju poruke podrške razaranjima u miru. Evo nas ovdje! Gdje ste vi?! Bolje išta nego ništa. Poklonjenom konju se ne gleda u zube. Ni konjima.
Ko je demonstrirao a ko se bavio destrukcijom, pitanje je sad? Ko u susjedstvu ima centar za obuku kadrova koji su nekoliko mjeseci harali neredima u Ukrajini? Prvo podstičući mase na okupljanje, potom vodeći ih i otvarajući frontalni sukob demonstranata i svih drugih sa legalnim vlastima, a priveli ih kraju spaljujući policajca po policajca i izvodeći prevrat, kako bi na tlu Ukrajine spalili i sagorjeli i animozitete između Rusije i Zapada. O trošku Ukrajine, dakako.
Pitamo li se zašto je opetovano cijela priča naslonjena na bandoglavu psihologiju mase? Ustvari, poslije treninga u Ukrajini ovo u Bosni i Hercegovini bila je trodnevna šala mala. Pravo uveseljavanje za još jedno stručno promatranje i dotjerivanje koncepta za blitz krig ubuduće. Ko više ima vremena da vodi bilo kakve – specijalne, agresivne, osvajačke, odbrambene i ine ratove godinama?
Zašto sve to tako, toliko rigidno i bjesomučno iako se upravo u tom dijelu Bosne i Hercegovine bolje, urednije i perspektivnije živi nego li u njezina preostala dva dijela? Samo zato jer je kako god okrenemo i pogledamo sve o našem trošku. Osjećamo li se zatočenicima očigledno orkestriranog i dirigiranog terorizma?! Jesmo li zatočenici simulacruma prošlosti i suvremenosti jer smo zaostali u razvoju?!? Imamo li ikakvu predstavu o sebi u ovome svijetu, a da to bude stvarno naša perspektiva, nama i našim životima slična? Nama i našoj dobroti bliska?
Osim rušiti i nanovo isto radi rušenja graditi? Ima li perspektive uopće? Mali jesmo. Sami sebe činimo još manjima na najgori način. Upravo svojom sujetom. Ko god nam samo riječ kaže, u nama odzavanja i odjekuje godinama. Zauvijek.
