Kolumna: Kolektivna bh. koma ili sretna lica tužnih propalica

Čujemo, pročitamo, i znamo sve ovo i još mnogo toga više, i – ništa… Već dugo, dugo nama građanima ove BiH svijest i savjest šalje poruke razuma, a mi nikome osim samima sebi ne priznajemo da nam se ipak ne čini, nego da doista čujemo poslijednje vapaje razuma prije stanja duboke kome. Jer, podsvijest naša – jest pojedinačno naša, ali naša nesvjestica baš kao da je i ničija i svačija, a mi znamo da je na koncu baš – kolektivno naša. Zato i naš vapaj sliči stvarnom i ovozemaljskom kriku, a procjena sopstvene nam vrijednosti, iako nevješta i potanka, do ludila je – realna.

A, „skupilo“ nam se „svega“ tokom prohujalih kratkih mjeseci i dugih godina sveopće propasti, laži i prevara, pa nam se u ovaj čas i nekada drage i omiljene polit-face (nekima i idoli, čak) zaustavile tik pred nosem i okamenile se u vremenu i prostoru i prije nego što smo shvatili da su samo vlasnici tih faca nama bili dragi i da obostrane ljubavi zapravo nikada nije ni bilo. A mi se, zarad te ljubavi, eto pokočili i uramili u, mengelama nalik, ramove s puno „lijepih“ uspomena na najlošije prijatelja iz najboljih vremena. Odavno ne pamtimo ni ljeta, niti proljeća, i godinama se ubijamo od posla a – ništa ne radimo, godinama nas udruženo iscrpljuju „šuplja i prazna“, i sve se manje libimo priznati, da nas je baš pričepila melankolija i žal za nečim što pouzdano znamo da nije ostalo u kotaču sudbine i što se sigurno neće ni nama, niti onima poslije nas ponovo desiti; BH duša naša u međuvremenu postala uspješna laboratorija za ispitivanje savremenih sredstava za ubijanje ljepote življenja, a tijela nam jedva preživljavaju novu materijalnu pretvorbu (hoće od nas da naprave perpetuum mobile), i gotovo pa svima nam na usnama zastao i zaspao treptaj što se s kiselim osmjehom – raduje samrtnom grču. Koje li tuge i ironije…

Previše dugo znamo i svjesni smo da boravimo u predvorju nesvjesti i dugo, dugo plaćamo nagomilane ludačke kamate na, kao planina, ogromnu i, kao svi idioti ovoga svijeta, budalastu glavnicu svoga bivstvovanja. Zarobio nas suludi sistem: „platim“ ja tebi onda kad tamo neki „plate“ meni, a tamo neki „platit će“ meni ono kao odmah – a to odmah je isti dan kad njima „plate“ ovi koje niko ne viđa mjesecima, ali se zna da jedva vegetiraju jer njima niko nije „platio“ ništa već nekoliko godina… I ubrzano se vrti ringišpil besvijesti, a od njega se stvorila komirana kugla i ubrzo postala toliko savršena i hermetizirana, pa kad bi se i iz naručja rođene matere čovjek htio zahvalno baciti u prašinu ispred maćehinih nogu, ni to nam ne bi pošlo za rukom.

Tako bi voljeli da možemo progledati, da razbijemo dileme, trileme i „multileme“ gdje se to mi zapravo nalazimo. Vidimo mi, nikako da nam bude bolje (nego je sve gore!?), ali slutimo da se ipak nešto i – dogođa… pa se pitamo „Il’ je sve ovo bolnica, il’ ludnica“, jer luda podsvijest pljuje nam u lice sulude natuknice, i sa dva uzdignuta i raširena prsta kazuje – putokaz?! Dobro bi bilo da ta dva, u „V“ uzdignuta prsta bar simboliziraju Victoriu, koju uzalud godinama sanjamo, a znamo, dobro znamo, da nam je poodavno usahlo nešto na „m“, i da izgleda i nemamo više ono što poraz u pobjedu pretvara. Tamo neki nas „učili“, a mi naučili, da je ljepše prepustiti se sumornoj slutnji da smo mi to samo malo u bolnici, a realnu crnu zloslutnu i neminovnu misao o ludnici – ostaviti sudbini, ili za – konačni kraj.

Zato ćemo, putujući niz strmoglave stube do bolnice, sigurno „popiti“ žestoke garantske batine kao jamčevinu da ćemo od bolnice do ludnice sigurno malo zastati, a možebit’ i svi skupa poduže se zadržati u – umobolnom zatočeništvu, gdje ćemo se, opet možda, moći probuditi u želji da konačno saznamo gdje se to mi nalazimo. A, gdje god da se nalazimo, daj, sjetimo se da smo tu samo zato jer smo jedino sami sebi i za sve – najveći krivci.

Naš poslušni BH homo sapiens „ponosno“ je sve ove godine uzalud bio bivši borac i sadašnji (ne)radnik i pravnik, i socijalni slučaj ili djelatnik, i dobar kalkulant ali loš fakturista, i sam svoj kurir, pa, bogami i ekspert koji će sam sebe i sve oko sebe zastupati i spor – dobiti, al’ ‘zalud, bogami, jer je opet: sluga postao i ostao! Znao je naš poslušni BH homo sapiens da gore, na vrhu, sve ove godine nekima je sve u izobilju “i cvjetalo i rađalo“ jer su mogli, uz blagoslov poslušnika koji su ih birali, sve i sa svima da „srede“, i to kako s bliskim rođacima i nijemim papirima, tako i sa „nekim važnim tipovima iz svijeta i okoline“. Oni „odozgora“ driblali su sve nas „odozdole“, driblali i same sebe i sve oko sebe, pa čak i državu da se sve skupa što manje plati ili zadžaba dobije kako bi još četiri i još i još godina mogli biti prvi i – letjeti sve dalje i sve više. No, nekima doista nije dovoljno samo kazati, nego treba im i pokazati da se i pad svrstava u kategoriju letova!

Jer, mi obični BH građani cijelo vrijeme smo svi skupa zapravo – propadali, i to skupa sa svojim entuzijazmom i idejama koje smo htjeli ostvariti. Za nas su to bili (kaobajagi) tamo neki tuđi neuspjesi i razočaranja, istina s bojažljivim zaključkom da nije svačije: cvijeće brat’ i po putu… No, najlakše je za neuspjeh okriviti druge, a greške strpljivo i uporno skrivati – u samome sebi. Mogućnosti da se učini krivo uvijek su bile i bit će brojne, pa nije ni čudo što se baš i izrode ili namjerno naprave greške raznovrsne, jer se svi, pa makar i bezuspješno, usmjeravamo na ono što dobro znamo, ili samo mislimo da znamo – najbolje.

Kolektivna BH koma „ukomila“ je u ovoj državi (pored pasa lutalica) doista zabrinjavajuče ogromnu armiju građana. Mi u BiH imamo pravu armiju tužnih propalica s neobjašnjivim osmjehom sa sretnih lica, armiju BH građana koja je tako dobro ovladala tehnikom življenja „po svaku cijenu“, a usput „računovodstvo“ vlastitog života velikodušno i bez ograničenja prepustila svojoj ljubljenoj vlasti. Ima li kraja svemu ovome, saznat ćemo u mjesecu padanja 2014. – ili, možda, nikad!

Na žalost i na sramotu, našu dakako…