Posvećeno pacijentima iz Lukavca: Otvorena priča – Hemodijaliza

Ovaj tekst pod nazivom Otvorena priča – Hemodijaliza -posvećen je prvenstveno Lukavačkim pacijentima i građanima. Zbog UKC-a Tuzla i osoblja hemodijalize, tekst ove priče je objavljen u portalu – Bolja Tuzla, da bi ga nešto kasnije preuzela TV Pink Sarajevo. Ista televizija je iskoristila dio teksta za svoju emisiju „Zabranjeni forum“ i objavila jedan snimljeni video link na ovu temu. Video link se nalazi na You Tube pod nazivom DIJALIZA TUZLA.

Cilj je da što veći broj naših građana pročita ovu iskrenu i istinitu priču i upozna se sa problemima ovih pacijenata, a želja je isto tako da se i naš Dom zdravlja uključi u rješavanje ovog problema. Tekst možete pročitati u nastavku:

Već  je 11 sati  i 30 minuta, kombi vozila na kojima piše HEMODIJALIZA pristižu pred ulaz Interne klinike u Tuzli. Pacijenti jedan po jedan izlaze iz kombija i laganim koracima kreću prema vratima klinike. Pognute glave potpuno blijedi i iscrpljeni bore se za svaku stopu prostora ispred sebe. Bore se sa ulaznim vratima, nemaju snage ni da ih otvore. Ispred ulaza se već počela skupljati posjeta, ima i medicinskog osoblja, puše i razgovaraju. Treba se probiti što prije dok nije nastala veća gužva. Teško osvajaju prostor preko hola klinike kako bi stigli do lifta, zatim na prvi sprat do svog slobodno se može reći višegodišnjeg dnevnog boravka. Jedan čovjek žurno traži kolica, u holu prijemne samo su jedna i to nekakva čudna bez ručki, nalik na kolica iz romana Alan Forda.

Izgubio se negdje u potrazi za drugim boljim i praktičnijim kolicima. Pacijente niko da dočeka, niko da ih pita mogu li sami, da im pomogne, niko za njih ne mari. Za to vrijeme jedan fino obučen gospodin sa lijepom kravatom sjedi na recepciji klinike kao u nekom hotelu sa pet zvjezdica i gleda televiziju koja je smještena ispod pulta recepcije. Ne  zanimaju ga iscrpljeni pacijenti, koji ni vrata nemogu otvoriti, koji prolaze pored njega kao roboti u nadi da je lift već otvoren i da ne moraju čekati vječnost da im se lift otvori. Ne zanima ga ni što nema kolica u holu, pa makar i onih sa ispuhanim gumama koja se najčešće mogu vidjeti na hodnicima.  Vjerovatno čovjek zna svoj posao i siguran je da ovi pacijenti a ni ta kolica nisu u opisu njegovog radnog mjesta. Vozač jednog od kombija pomaže jednom pacijentu bez noge, smiješta ga u kolica koja je iznio iz svog kombija. Prvi pacijenti su već na spratu ispred sale za dijalizu i zauzimaju mjesta na klupama hodnika. Čekaju da se vrata otvore i da smjena prije njih završi i izađe.

U međuvremenu pristižu i ostali, oni slabiji i pratioci sa kolicima. Počinju komentari i pacijenata i pratilaca uglavnom članova porodice pacijenata. Očaj i nezadovoljstvo je evidentno, komentari su različiti i po izrazima lica i očiju punih suza,  vjerovatno iskreni i istiniti. Jedna mlada i lijepa gospođa priča da je iz očaja zvala Batka sa televizije Pink jer više nije znala kome da se obrati. Tvrdi da je osoblje krivo što njena ćerka od 12 godina mora na dijalizu.Dolazio je Batko i sam se uvjerio u njihove greške. Mnoge nedaće su je snašle. Stalno je nastanjena u Orahovici opština Gračanica. Gračanička bolnica ne dijalizira maloljetne osobe te je primorana svojim autom dovoziti dijete u Tuzlu svaki drugi dan.To je nekih 50 kilometara u jednom pravcu. Drugi pacijent tvrdi da mora takođe preći više od 30 kilometara da bi pomogao svom roditelju da sjedne u kolica i da ga preveze do lifta i samim tim do sale za dijalizu. Njegova pomoć svom roditelju  traje svega pet minuta. Pet minuta do sale i pet minuta od sale prema kombiju i zbog tih 10 minuta izgubi cio dan. Krene od kuće zajedno sa roditeljom u 10 i 30 minuta a vrati se u 18 sati naveče.

Za vrijeme dijalize luta po Tuzli bez cilja, ponekad i žedan i gladan. Duboko je uzdahnuo i rekao i tako 3 dana u hevti. Imam svoju porodicu i svaki sekund mi je dragocjen da prehranim svoju porodicu, a ja ovdje tri dana zbog pet minuta moram dangubit povazdan. Ovdje ti niko neće pomoći, a trebao bi biti neko da prihvati ovakve slučajeve. Drugi pacijent se umiješa pa reče, šoferi hoće pomoći ali ni oni neće stalno, da im nebi prišlo u naviku i da to onda stalno moraju raditi a nije im to poso. Sledeći reče da za ovo postoje jednostavna rješenja i da to mogu riješiti i lokalni domovi zdravlja. U svakoj grupi ima po jedna osoba kome je potrebna pomoć, direktor jednostavno može odrediti jednog medicinara sa šoferom da pomogne toj osobi i da se vrati sa šoferom i da opet sa šoferom dođe po tog pacijenta, neki bi to sigurno voljeli, a za to i platu primaju. Ovako za pet minuta uništavaju i nas i naše porodice. Đe su ti učenici na praksi, đe su volonteri, đe su udruženja, ma hajde bogati. Puste li sreće da vas ko čuje reče jedna žena, vako je godinama, nikog nije briga za nas, bolje je i umrijeti nego se ovako patiti. Nedaju mi ni pare za tuđu njegu, ko biva nemam pravo preko 65 godina, daće ti Kanton a nema evo više od tri godine. Jedna sestra mi je rekla da će mi bit bolje ako budem član udruženja invalida i tražila mi sliku i pare za članarinu, a ona će meni donijet člansku karticu. Nikad ja još nisam dobila člansku karticu, niti sam član invalida, niti su mi vraćene pare i slika. Tako se svi za nas mogu brinut, ja više nevjerujem nikom a ni da će nam biti bolje, reče žena. Jedna žena u kolicima žali se drugoj ženi da je perisala želudac, zatim srce, onda oko, pa onda bubreg kojeg su i odstranili. Imala sam fistule i katetere i na nogama i rukama i eto opet hodam. Sad sam malo nogu povrijedila pa neko mora samnom dolaziti svaku dijalizu. Žao mi je i njih što moraju dolazit samnom ali jeda za koji dan opet stanem na ovu svoju nogu. Čovjek iz Orahovice kod Banovića dovodi oca, kako reče friško je operisan i boji se da ne padne negdje na tom putu od ulaza u bolnicu do sale za dijalizu. Možda je ovo i drugačije riješeno kaza on, samo mi neznamo, niko to pitanje sigurno nije ni potencirao. Ovdje su tako jednostavna rješenja. U republici srpskoj , priča jedan šofer, medicinsko osoblje prihvata svoje pacijente a nema sile da treća osoba uđe u salu za dijalizu kao ovdje kod nas.

Pažnju privlači i natpis na vratima na ulazu za dijalizu. Na jednom piše obavještenje, na kojem ih obavještavaju o pravima pacijenata i njihovih pratilaca. Na drugom listu piše upozorenje gdje upozoravaju pacijente i pratioce da u Sali ne galame, ne lupaju, ne provociraju i ne napadaju tj. ne narušavaju javni red jer je to kažnjivo po zakonu i pozivaju se na službene novine br….. itd. Ni jedan navedeni papir nije ovjeren i zaista je pitanje dali je ulaz u salu uopće dozvoljen za treća lica. Logično je da da ta prostorija zahtijeva bakteriološki i svaki drugi vid higijene na izuzetno visokom nivou.

Vrata su se otvorila i pacijenti iz prethodne smjene su počeli da izlaze iz sale za dijalizu. Sada ih mijenjaju drugi pacijenti  i polako su tiho i disciolinovano  krenuli do svojih kreveta i aparata. U salu  su ušli i pratioci i u jednom trenutku stvorila se prava gužva u prostoriji, najviše oko vage gdje se pacijenti moraju izvagati prije i poslije dijalize. U toku tih aktivnosti iznenada se uzbunilo medicinsko osoblje, skoro svi su istrčali na vrata, tamo na hodniku jedna žena je pala u nesvijest. Prihvatili su je i unijeli na krevet, jedan medicinar je povikao skloni ta kolica na kojima je bio pacijent koji se izvagao i čekao da mu upišu težinu u karton. Pratilac je žurno okrenuo kolica jer nije ni bilo prostora za manevrisanje. Žena je nakon malo vremena došla sebi, neko reče da joj je naškodila prva dijaliza. Na drugom kraju sale jedna sestra upozorava dvojicu muških da ne čačkaju oko aparata i kablova, koji oni uporno pokušavaju prespojiti. Upozorenje je bilo jasno da ništa ne diraju jer je to vrlo skupo, kao i popravka i da će oni biti odgovorni ukoliko se pokvari i da će sami snositi posljedice.

 Smjena ovih pacijenata se završava i svi se vraćaju na isti način kako su i došli. Rastaju se sa pozdravom vidimo se prekosutra ako bog da. Prolaze kroz hol klinike do svojih kombi vozila a čovjek na recepciji još uvijek sjedi i gleda televiziju i vjerovatno čeka smjenu da ide kući na odmor posle napornog radnog dana.

Da je kojim slučajem sve ovo bilo popraćeno okom kamere nekog iskusnog novinara, bila bi ovo priča za nagradu.Izrazi njihovih lica sigurno bi ganuli cijelu državu ,pa i šire. Možda bi ova priča zastidila direktora klinike, te bi on znatno bolje organizovao prihvat bar onih težih pacijenata i rasteretio njihove porodice tog silnog tereta koji imaju na svojim leđima i u svojim glavama. Nekima to sigurno nije ni čudno ni sramotno, da se prelaze toliki kilometri, da toliko dugo borave na klinici zbog samo par minuta usluge. Možda bi se zbog ove priče naljutili i lokalni direktori domova zdravlja i rekli, odsad pa nadalje moji pacijenti će imati pratnju našeg osoblja i pomagat će im sa našim boljim i ispravnim kolicima i niko više neće maltretirati naše  pacijente i njihove porodice. Možda bi ih ovaj tekst naljutio do te mjere da bi počeli glasno razmišljati o sopstvenoj Sali za dijalizu u sopstvenom domu zdravlja, ne razmišljajući o maloj prednosti i isplativosti na prevozu i gorivu, već razmišljati prvenstveno o svojim pacijentima.

Teško je osjetiti težinu problema kod nekog drugog, dok taj isti problem ne snađe i tebe samoga. Čitajući sve one ingerencije i djelatnosti Ministarstva zdravsta, zatim ministarstva rada i socijalne politike pa i statute raznih udruženja, čovjek se jednostavno zapita za koga li je sve to napisano. Za sada gotovo u bezizlaznoj sitaciji pratioci svojih najmiliji ostaju jedini volonteri ove klinike. Pacijenti  heroji a to pojedini zaista jesu i zaslužuju mnogo više i mnogo bolje. Sasvim sigurno sve njih bi obradovalo, unijelo topline i miline oko srca da jednoga dana u svom dnevnom boravku hemodijalize u nekom listu pročitaju ili čuju ovu svoju  priču.

Treba biti iskren i priznati da ima i ljepša priča i da je na ovoj klinici nedavno bilo i svijetlih pozitivnih primjera. Tog dana atmosfera je bila drugačija. Nekako se sve odjednom primirilo, sve je bilo neobično, drugačije,  tog poslijepodnevnog dana. Možda je bilo oko 17 časova, pred klinikom se pojavio crni audi nalik onima iz filmova. Iz tog auta je izašao niko drugi do Sulejman Tihić. Nećemo brojati  koliko je on imao pratilaca, spremnih da mu pomognu u svakom trenutku. U susret mu je išao doktor, kažu doktor Tabaković. Srdačno su se pozdravili, zagrlili i doktor ga je pridržavajući za ruku uveo u svoje odaje. Čovjek na recepciji tog trenutka nije gledao televiziju, stajao je gotovo u stavu mirno. Bio je to jako lijep prizor za vidjeti, aferim, tako se treba ponašati  i ophoditi  sa pacijentima.

Dali će medicinske hipokrate ovakav svijetao i pozitivan primjer primijeniti i na svojim do iznemoglosti  iscrpljenim stanovnicima vlastite kliničke kuće, nezna se.

*Ime i prezime autora poznato redakciji

(SodaLIVE.ba)