Često u razgovoru ili pisanju poželim da smo bolji narod, da nismo takvi kakvi smo. Da smo, nekako, sretniji, pravedniji i prema sebi i prema drugom. Ali, to smo, mi! Ni bolji ni gori od drugih. Dođe vrijeme kada se naruši ravnoteža u svijetu. Sada smo, mislim se, u tom povjesnom trenutku – vremenu neravnoteže sila koje vladaju svijetom.
Naš narod, bosanski i hercegovački – bilo da se određuje Srbima, Hrvatima, možda najviše onaj dio što se određuje Bošnjacima – stoji na dva kraja svijeta suprotnosti, i vrlo često – koliko god taj balans zavisio od nas – on zavisi i od sila koje se javljaju u ta dva svijeta suprotnosti. Pravilo je da ljudi određuju i čine narod, naciju i državu. Čini mi se, da smo mi onaj izuzetak u ljudskoj povijesti koji ruši to pravilo. Mi smo, sudeći po onome što nam se dešava kroz povijesti, onaj sastojak svijeta koji je određen u svim ljudskim elementima svojom zemljom. Tim svojim određenjem, pak, determinira i sva velika svjetska kretanja i to mimo svoje subjektivne volje.
Svojom zemljom, svojom Bosnom, određeni smo, to pisana povjest potvrđuje. Određeni smo vjerom, socijalno i kulturno, politički i državotvorno. Svi oni koji su drukčije određeni, izgleda, ne pripadaju toj zemlji, ne dijele isti komad neba, nisu naše srodne duše. Kako, inače, objasniti da mi koji osjećamo miris lipa i vidimo pod njima djeda Jeremiju i goste, starce i strojnike, osjećamo tako snažno damar praiskonske grude. Pominjemo gordo ime Kulina- bana… Zaklinjemo se ispod Kotromanjićevih ljiljana… Uzdrhtimo pred stećkom, pred otvorenom ljudskom rukom… Sričemo ta stara slova uz pomoc velikih pjesnika… Mi smo, takođe, ti isti koji glas mujezina sa nasih munara i zvuk zvona sa nasih crkava i katedrala doživljavamo kao kucanje istog damara, zvuk istog akorda sa različitih instrumenata.
