Ali, nestašni dječak Puračića je imao snage da to sve pobijedi, objeručke se prihvatio knjige kao jedine nade koja će mu sve nadoknaditi, pa i oca koji je završio kao logoraš u koncentracionom logoru Jasenovac.
U ranom djetinjstvu nije obećavao da će izrasti tako brzo u cijenjenog čovjeka ali nedostatak oca teško materijalno stanje, utjecali su na dječaka. Još u osnovnoj školi počeo je pisati stihove i to veoma uspješno. Prve objavljene pjesme u dječijim listovima dale su mu dodatnu snagu i elan da što više čita knjige i što više pise nove pjesme.
Po završetku osnovne škole u Puračiću upisuje se u srednju medicinsku školu u Tuzli. Kao srednjoškolac objavljuje pjesme za pjesmom u književnim časopisima i listovima. Ubrzo dolazi na svjetlo dana prva zbirka pjesama ”Gavraški motivi” 1962. godine i konačno trasiran put do velikog pjesnika.
Avdo je objavio dvanaest zbirki pjesama i to: Gavraški motivi (1962.g.), Momačko doba (1963.g.), Sasvim malo o njima (1965), Toliko o mom putu (1966.g.), I bilo je tako (1978.g.), Nema tebi umrijeti (1981.g.), Svršene životinje i druge pjesme (1984.g.), Jasenovac (1985.g.), Slike sahranjene u tijelu (1986.g.), Kozara (1988.g.), Kratak izlet u godine (1989.g.), Ne mrdaj (1992.g. – godinu dana nakon smrti).
Poezija mu je prevođena na strane jezike. Bio je član Udruženja književnika SR BiH od 1974. godine. Za svoj književni rad bio je nekoliko puta nagrađivan, ali ćemo navesti samo dvije Avdi najdraže nagrade. Nakon objavljenog rezultata anonimnog stalnog konkursa časopisa ”Mladost” iz Beograda, pjesma ”Jesen dolazi Mevludinu u posjetu”, je proglašena najboljom pjesmom te godine. Druga, je prva nagrada na jugoslovenskom konkursu za revolucionarnu poemu 1985.g. Radi se o poemi ”Jasenovac” koja je doživjela četri izdanja. Tom poemom je konačno odužen veliki dug pjesnika prema ocu i drugim žrtvama jasenovačkog logora.
Po završetku srednje medicinske škole počinje raditi kao medicinski tehničar u tuzlanskoj dječijoj bolnici. Avdo se nije zadovoljio srednjom školom i poslom kojeg je radio. Upisao se kao vanredan student na Višu pedagošku školu u Tuzli, odsjek ”Srpko-hrvatski jezik i Ruski jezik”. Po završetku Više pedagoške škole u Tuzli, napušta rad u tuzlanskoj bolnici, te počinje raditi kao prosvjetni radnik.
Vječiti nemir ga je proganjao da piše poeziju i da mijenja profesiju. Dok je radio kao medicinar, te kao nastavnik, bavio se novinarstvom radeći kao dopisnik za mnogobrojne novine i Radio – Sarajevo. Zbog ljubavi prema novinarstvu napušta prosvjetu i počinje profesionalno raditi kao novinar ”Trinaestog septembra” u Lukavcu od 1976. godine. Ubrzo postaje glavni i odgovorni urednik navedenog lista. Radeći kao novinar vanredno je studirai i diplomirao na Pedagoškom Fakultetu u Rijeci, ”Srpsko- hrvatski jezik i književnost”, odsjek ”Organizacija kulturnih djelatnosti”.
Započeo je postdiplomske studije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, ”Informisanje kao specijalistički studij”, ali na žalost, tu je bio kraj školovanju velikog čovjeka i pjesnika.
Kada je sazreo da počne stvarati vrhunska djela, Avdo je obolio i iznenada umro u četrdeset osmoj godini života, 31.marta 1991. g. Od 1992. godine u Puračiću i Lukavcu se organizuje pjesnički memorijal ”Avdo Mujkić”, u znak sjećanja na pjesnika.
(SodaLIVE.ba)
pisati komentare u nagativnom smislu oAvdi Mujkicu moze samo neko ko ga nije dobro poznavo Rahmetli Avdo je ucini mnogo za svoj Puracic i opstinu Lukavac, na svakom svom nastupu sirom bivse nam domovine sa svojim kolegama i koleginicama iz kluba mladih pisaca su uvijek isticali svoj grad.zato jos jednom fala Avdi za sve sto je uradio u svom kratkom zivotu.
Avdo Mujkić – legenda . U Puračiću se tih godina stvarno pilo i živjelo .Ali to ne može umanjiti njegov talenat i stvaralački rad .
Fakat je Puračić imao nadarenih ličnosti .
Avdo neka ti Hurije društvo prave na Ljuštaku .
Moj pokojni ćaća je sa Avdom bio prijatelj…još uvek kući imam Avdovu knjigu sa posvjetom…bili su generacija, i ćaća je pisao i poeziju i prozu, bio novinar. Otišo je 5 godina prije Avda…
Bile su mu 43…Tražio je da počiva u Bosni, a mi kada smo dolazili iz Vojvodine i prelazili most na Savi kod Gradiške, znao je reći, sad si sine u Bosni, sad si u svojoj zemlji…
Sreća pa je otišo prije čitavog onog cirkusa…
Jadni Avdo pa ni mrtvom boemu ne date mira nego mu još uvijek glođete kosti Purački paraziti i neradnici.Vama memorijali svake godine koriste za džabna lokanja i prežderavanje na narodni račun , samo porodica iskreno obilazi mezar rahmetli Avde a vi ,,dušebrižnici ,, samo radi lične dobiti. Ali teško je probuditi nečiju savjest kad mu je obraz đon.
Rahmetli Avdo čitav život proveo ločući ko smuk po raznoraznim birtijama , pa onako kad ga rakija opuca po mozgu znao je dobiti inspiracije. Tako je i Volt Vitman(oprostite na lošem engl.) kad se dobro napuši hašiša napisao ,,Vlati trave,, super knjigu. Imao je Puračić moralnijih i zaslužnijih likova , kao npr. zašto se ne organizuje turnir ,,MUSA I ADO,, jer se radi o bivšim fudbalerima a i poginulim u prošlom ratu , veoma zaslužnim ljudima .Puračić putuje pogrešnim putem.