SVILEN GAJTAN: Dodikova legija stranaca

Glavni metodološki princip odbrane raznog političkog, vjerskog, medijskog i „ostalog“ ljudskog otpada, je svođenje protivnika na svoju mjeru. „Svi smo isti.“ „Svi smo smeće“ (Lopovi, zločinci, saučesnici, prostitutke, nacionalisti, širitelji govora mržnje, nijemi posmatrači,…).

KAKO UBITI ČOVJEKA A DA OSTANE ŽIV

Zamjenom teza i promjenom likova u fokusu interesovanja javnosti, nastoji se zamagliti stvarnost i ono što je, de fakto, nenormalno i nemoralno, proglasiti normalnim.

U svijetu u kome smo svi lopovi i zločinci, spominjanje pojedinačnih slučajeva gubi smisao, ili ga bar mijenja, pa umjesto funkcionisanja pravne države dobijamo međusobne obračune mafijaških bandi, u kojima moral, istina i pravda više nemaju nikakav značaj, nego se sve svodi na argument sile.

Zato je Zlu tako važno dokazati da ne postoje izuzeci. I zato su slučajevi kao što je sudbina magazina Dani (koji je od svojevremenog društvenog svjetionika završio kao samo jedan u nizu stranačkih propagandnih aparata) u nivou katastrofalnih tektonskih poremećaja i nenadoknadivih društvenih gubitaka, u neskladu sa činjenicom da se radi o tek jednoj novini.

I zato je moguće da se protiv nekolicine najoštrijih kritičara političke, vjerske i medijske mafije u zemlji, poduzima sve ne bi li im se začepila usta.

U specijalnom ratu koji se vodi, sve je u igri, od prijetnji smrću, preko licemjernog moraliziranja koje u fokus stavlja jezik izražavanja, umjesto sadržajne suštine izrečenog, do javne profesionalne i moralne diskreditacije, kao, za naručioce odstrjela, najpoželjnijeg načina eliminisanja protivnika, mnogo efikasnijeg od tjelesne likvidacije.

Skandal, u organizaciji propagandne mašine Milorada Dodika, o navodnom ucjenjivanju i iznuđivanju mita, urednika TV magazina „60 minuta“ Bakira Hadžiomerovića i njegovih saradnika, klasični je primjer navedenog principa.

SAMO JE DENIS SHVATIO

Pripadnik sve brojnije Dodikove Legije stranaca, zagrebački novinar Denis Kuljiš, koji i ne krije da ga sa kriminalnim političko-medijskim nadzemljem u RS vežu i privatne i poslovne veze (odnosno, da je plaćenik tamošnje mafije), „otkrio“ je, ovih dana, i to upravo u propagandnim sredstvima tamošnjeg režima, da su svi protivnici nacionalističko-pljačkaške politike laktaškog vožda, zapravo kriminalci, čije je djelovanje inspirisano ličnim finansijskim interesom.

Stipe Mesić, se, zbog principijelne politike prema Bosni i Hercegovini, odsustvu podrške hrvatskim nacionalistima, nikad ugaslih separatističkih namjera, i prozivanja Republike Srpske kao opasnog remetilačkog ratnohuškačkog faktora u regionu, etiketira kao osoba koja, „preko obavještajnog podzemlja komunicira s kriminalnim miljeom” i, zajedno sa Harisom Silajdžićem (koga se za ovu priliku izvlači iz političkog groba), stavlja u kontekst sa Milom Đukanovićem i Hašimom Tačijem, optuženima da su na čelu državnih mafija, a ovaj posljednji i da vodi zločinački lanac trgovine ljudskim organima.

Bakir Hadžiomerović je, pak, reketaški kokošar, koji od multinacionalnog naftnog giganta iznuđuje 30 hiljada eura. A kao krunski dokaz njegove kriminaliziranosti koristi se jedna faksirana poruka (za koju čak i Kuljiš, u vratolomnom pokušaju da se i jebe a da mu i ne uđe, tvrdi da je najvjerovatnije montaža, što ga nije spriječilo da napiše tekst kao da je u pitanju orginal) i pismo (e, pazite sad) Udruge potrošača iz Mostara (zapravo bi čitava stvar bila urnebesno smiješna da nije egocentričnih bijednika i frustriranih kukavica unutar profesije, koji su je, jedva dočekavši da i izuzetke podvedu pod pravilo, sa zadovoljstvom dalje “valjali”, umjesto da je, naprosto, ismiju).

Kompletan sukob koji se odvija na liniji Republika Srpska – ostatak svijeta (s izuzetkom Srbije i Rusije), za koji mi naivni čitavo vrijeme vjerujemo da ima nacionalističko-separatističku pozadinu, povezanu sa zaštitom kriminalnih interesa reprezenata tamošnjeg režima, Kuljiš nam razotkriva kao sukob lobija strane naftne industrije, čiju su eksponenti Mesić, Silajdžić, Hadžiomerović i ostali, sa Miloradom Dodikom kao zaštitnikom države i domaće proizvodnje(???).

LEKCIJE IZ PRISTOJNOSTI

Po Kuljišu (koji se, vjerovatno, “dobro zajebava”, iz svoje zagrebačke perspektive potpuno neosjetljiv za ovdašnje probleme i posljedice svojih konstrukcija, koje su, objektivno, na nivou najidiotskijih teorija zavjere), svi problem u BiH nisu nastali Dodikovom odlukom da dovede do kraja projekat Radovana Karadžića i govorom mržnje i siledžijskom politikom koji je instalirao u javni prostor, nego zbog toga što je “Republika Srpska prodala nekoć najveću jugoslavensku, bosanskobrodsku rafineriju Rusima, pa je tako stvorena tvrtka koja konkurira sa domaćim proizvodom (odnosno domaćim prerađevinama)”, pa je upravo od tog trenutka i zbog toga “Milorad Dodik postao primarna meta napada u Hadžiomerovićevoj emisiji”.

Naravno, u ovom nadrealističkom propagandnom uratku (koji bi, da ga je, u istoj novini potpisao Dežulović, bio shvaćen kao odlična satira), autor, koji se do današnjeg ne kaje za svoj doprinos ratnohuškačkoj atmosferi s početka devedesetih, nego to pravda ili „zakonima profesije“ ili lakonskim konstatacijama o „grešci“ (svi griješimo? da, samo se greške plaćaju!), spominjući započeto „čišćenje“, od kriminogenih elemenata u balkanskoj politici, od strane „međunarodne zajednice“, dosljedno zaobilazi svoje banjalučke gazde, za koje odrađuje prljavi posao. A, „gratis“, kao poklon „prijateljima“, usput lupa čvoke Predsjedniku SDP-a a legalno izabranog člana Presjedništva BiH, preuzimajući riječnik svojih nalogodavaca, zove „Lagumdžijinim Hrvatom“.

Pritom, kao i svi koji se predstavljaju „borcima za pristojnost u medijskom prostoru“, seriju svojih najodvratnijih uvreda završava sa zgražavanjem nad rječnikom protivnika kriminalnog političko-vjersko-medijskog establišmenta koji ga plaća, nazivajući emisiju „60 minuta“ bratoubilačkim TV magazinom, a njenog urednika bošnjačkim integralistom “na liniji Lagumdžijinog “postnacionalističkog” unitarizma, koji, napada sve političare nacionalnih stranaka, dok su grubost, uvrede i diskvalifikacije kakve ne bi mogle proći nigdje u civiliziranom svijetu, naprosto svojstveni njegovu stilu.” (Ali to, “naravno”, nije uvreda, kao što uvreda nije kad King Kongova plavuša i njen partner za nacionalizam i fašizam optužuju građanske medije i intelektualce u Sarajevu i u antinacionalizmu a ne u nacionalizmu detektuju glavni problem ove zemlje ili kad Ljubitelj Tekstova, “metodološki” izjednačava najbolje medije s najgorim nacionalistima i borbu za ljudska prava sa njihovim kršenjem).

SPECIJALNI NEKOM-RAT-NEKOM-BRAT

Slučaj Bakira Hadžiomerovića (optužba za iznudu) ima sve elemente klasične velikosrpske ratne propagande. I, po poremećenoj logici, je identičan priči koju srpski ratni zločinci i njihovi saučesnici, jataci njihove ideologije i zaostavštine i široki krug sljedbenika, propagandom ispranih mozgova, već godinama ponavaljaju u vezi sa stravičnim zločinima, kao što su onaj na pijaci Markale ili tuzlanskoj Kapiji.

Kao, ta granata nije ispaljena sa položaja Vojske RS nego sa položaja Armije RBiH, ili – prema verbalnom zločincu M. Dodiku – zločin se nije ni desio, nego su tijela dovlačena iz drugih mjesta i redana na Kapiji. Pritom se tih konstrukcija drže kao da se radi o ključnoj stvari koja mijenja sve i utvrđuje nevinost notornih ratnih zločinaca i genocidne politike koja ih je proizvela, zanemarujući činjenicu da se radi tek o jednom od 65 hiljada ispaljenih projektila na Sarajevo, kojima je ubijeno oko 14 hiljada ljudi i tek o jednom u beskonačnom nizu zločina koje su počinili.

Kao što je, za karakter rata, za zaključak o zločinačkom, genocidnom projektu velikosrpskih fašista, za sudsku „potvrdu“ zločinačke prirode opsade Sarajeva i monstruoznosti zločina počinjenih širom države koju se nastojalo razoriti i etnički prekomponovati (što im je i uspjelo), potpuno nevažno s čije strane je ispaljena granata na Markale (zaboga, 3.777 ih je ispaljeno samo 22.7.1993. Ko je njih ispalio?), tako je za karakter i sudbinu onih čiji je kriminal i zločinaštvo razotkrio Bakir Hadžiomerović i njegovi 60-minutaši, potpuno nebitno da li je Bakir zaista sitni kriminalac kakvim ga pokušavaju predstaviti.

Mada to ovdašnjim zločincima i njihovim sljedbenicima (na sve tri „konstitutivne strane“) nikako ne ide u glavu, koliko god im se ponavljalo – tuđi zločin ne opravdava, a pogotovo ne amnestira tvoj. Tako ni, eventualno, pronalaženje mrlja u biografijama nekih od najznačajnijih (i najhrabrijih) javnih djelatnika, koji se upuštaju u borbu sa nemjerljivo jačim protivnikom, koji ih u svakom času može zgaziti, ne mijenja ništa u činjenici da su akteri priloga u „60 minuta“ i tekstovima srodnih autora po novinama i internet portalima, upravo ono za šta ih se optužuje – kriminalci, zločinci, društvene štetočine,…

Potpuno je jasno da konstrukcije o Markalama ili kriminaliziranje Bakira Hadžiomerovića, nemaju nikakav značaj u sudskim procesima protiv zločinaca koji su uništavali zemlju u ratu ili onih koji se trebaju pokrenuti protiv kriminalaca koji to rade u „miru“. Njihova je namjena čisto propagandna, usmjerena prema nikad denacifikovanom sljedbeništvu i održanju njihove fanatične odanosti. Revizionizam i ustoličenje laži kao „naše istine“ (jedan od najpogubnijih propagandnih konstrukcija, koja se stalnim ponavljanjem odomaćila u javnom mnijenju, je ona o postojanju nekoliko različitih istina. Kao, „svako u BiH ima svoju istinu“. Malo sutra. Svako u BiH ima svoju laž. A istina je jedna i jedina.)

[media id=7 width=625 height=515]

(SodaLIVE.ba/Zurnal.info)