Autor: Adnan Krdžalić
Jedne davne noći, bila je možda 2004. godina, Halid Bešlić nastupa u restoranu Plaža na jezeru Modrac. Koncert je završio kasno, a put za Sarajevo čekao je njega i njegovog menadžera.
Dok su se spremali za polazak, Halid reče:
„Ja sam gladan, ništa nisam jeo.“ Menadžer, pogledavši na sat, odgovori:
„Sad je skoro pola 2 ujutro, gdje ćemo sada jesti?“
Neko im je tada predložio krčmu Kod Majora u Donjem Bistarcu, uz magistralni put Tuzla – Lukavac.
Kada su ušli, zatekli su petnaestak rudara koji su tek bili završili smjenu. Prvo ih je obuzela nevjerica i čuđenje – pred njima je stajala legenda narodne muzike. Odmah su napravili mjesta za Halida i, u znak dobrodošlice, stavili mu rudarski šljem s lampom na glavu.
Halid se poslužio hranom sa stola, ali to nije bilo sve – odlučio je rudare koji zarađuju hljeb sa sedam kora počastiti pjesmom. Hitovi su se nizali jedan za drugim, a rudari su od uzbuđenja i sreće počeli razbijati flaše i čaše od plafon.
Dok je “staklo padalo s krova“, Halid je pjevao, neumorno i s osmijehom.
Kad je menadžer vidio da situacija postaje “opasna”, šapnu mu na uho:
„Hajmo polako odavde, Halide.“ A Halid, sa smiješkom, odgovara:
„Nebi ti ja sad odavde izašao, nema tih para na svijetu. Sve sam u životu vidio ali prvi put vidim da se flaše i čaše razbijaju od plafon uz moje pjesme.” – kazao je Halid.
Halid Bešlić to nije rekao u emisiji ali sam naknadno čuo kako je na kraju krišom platio cijeli račun.
Ovu nezaboravnu priču Halid je podijelio sa gledaocima davno tokom jednog svog gostovanja na Federalnoj televiziji, pokazujući koliko mu je bliska publika bila i koliko je uživao u spontanosti i druženju, čak i kad je iscrpljen nakon dugog koncerta.
“To je jedna anegodota koju nikada u životu neću zaboraviti” – kazao je Halid.”
