Dragi naš Kirija. Dobio sam istovremeno pijetetnu i ljudsku obavezu da ti, u ime tvojih mnogobrojnih prijatelja, uputim oproštajne riječi.
Prije toga zamolio bih prisutne, da u skladu sa svojim ateističkim ili vjerskim uvjerenjima, minutom šutnje odamo počast našem Zoranu.
Tvojim odlaskom tvoj i naš Lukavac je ostao bez još jednog svog djeteta. Od prvih koraka pa preko dvokoraka si obilježio lukavačku košarku. Prvo kao igrač, a kasnije kao trener i nezaobilazni činilac svega košarkaškog u našem gradu.
Meni lično će nedostajati tvoj smisao za humor, za mnoge nerazumljiva, ali dosljedna tvrdoglavost kojom si branio vlastite stavove. Ovakvi trenuci kriju zamku da se bezrazložno bude govorno dug. Uradit ću ono što bi i ti. Bit ću kratak i jasan.
Bol koju osjećamo zbog tvog odlaska ublažava ponos da smo te imali. Na kraju.
Svima ožalošćenima, još jednom iskreno saučešće, a tebi Kirija laka zemlja i lukavačka i bosanska i hercegovačka.
