U Bosni i Hercegovini voda još u značajnoj mjeri protiče kroz vodovodne azbestne cijevi. Ono što je prilično uznemirujuće u ovom podatku je informacija da je azbest nedvojbeno štetan po zdravlje čovjeka. Stoga, otvaramo pitanje, koliko je štetan kada protičući kroz vodovodnu mrežu dolazi direktno u naš organizam?
Azbestne cijevi kroz koje protiče voda stare su više od 50 godina, tvrdi znanstvenik i redovni profesor s ekspertizom u zaštiti na radu – Fikret Veljović. Za N1 pojašnjava ono što je zaključio u svom znanstvenom radu, naslovljenom “Azbest – ubica iz sjene”: azbest nije opasan dok miruje u inertnom obliku. Međutim, ratni period imao je za posljedicu duboku koroziju cijevi kao i njihovo često pucanje.
Tokom četiri godine ratnih razaranja u BiH mnogi gradovi, su u velikoj mjeri razrušeni. Demoliranje zgrada, prema riječima profesora Veljovića, sa azbestnom toplotnom izolacijom predstavlja ozbiljnu i uočljivu opasnost od kontaminacije azbestnom prašinom. Međutim, mnogo ozbiljniji i teže uočljiv problem pojavljuje se nekoliko metara ispod zemlje u vodovodnim instalacijama. Jaki udari od detonacija, neredovno napajanje vodom i nemogućnost adekvatnog održavanja dovode do erozije vodovodnih instalacija. S obzirom da su velikim dijelom te instalacije sačinjene od azbestnih cijevi identifikuje se problem napajanja građanstva čistom pitkom vodom.
“Evropa promijenila, a mi nećemo. Koji su argumenti? Zašto je to promijenila Hrvatska, Slovenija – zašto u drugim zemljama Evropske unije? Svaki metar cijevi je promijenjen. Od 30 do 50 posto stijenke azbestne cijevi potroši se za dvadeset godina u zemlji. Gdje je to otišlo? To smo mi popili”, kaže redovni profesor na Univerzitetu Sarajevo, dr. sc. Fikret Veljović.
On se poziva na iskustva drugih evropskih zemalja koje su azbestne cijevi zamijenile, vodeći računa pritom o zdravlju stanovništva.
“U Njemačkoj, u Mercedesu dok sam bio, ni jedan metar azbestne cijevi ne koriste za transfer tehničkih voda, a mi koristimo za pijeću vodu. To je van pameti, ljudi nas iz neznanja truju i ubijaju”, ističe Veljović.
Za N1 iz Javnog preduzeća “Vodovod i kanalizacija” KS. Odgovor je stigao – ukratko, štetno je azbest udisati, ali ne gutati. Pozivaju se na stav Svjetske zdravstvene organizacije.
“Ne postoje nikakvi dokazi da je azbest kancerogen u slučaju gutanja i nema nikavih dokaza da je konzumacija vode iz azbestnih cijevi u zemljama u kojima se koriste azbestne cijevi povezana sa pojavom karcinoma ili drugim zdravstvenim problemima kod ljudi. Zbog toga azbest nije stavljen na listu polutanata koji mogu ugroziti zdravstvenu ispravnost vode”, navode iz KJKP Vodovod i kanalizacija.
Iz ovog javnog preduzeća za N1 navode i to da azbest nije kancerogen prilikom gutanja već samo prilikom udisanja azbestnih vlakana. Azbest se, kako kažu, više ne koristi za izradu vodovodnih cijevi kao ni drugih proizvoda (na primjer krovova), ne zbog toga što azbest iz cijevi može predstvaljati opasnost po zdravlje stanovništva koje konzumira vodu iz azbestnih cijevi, nego zbog toga što azbest predstavlja opasnost po zdravlje radnika koji rade u proizvodnji azbestnih cijevi usljed mogućeg udisanja azbestnih vlakana prilikom proizvodnje cijevi.
Informacije vodećih institucija kažu – razvoj bolesti povezanih s azbestom je dugotrajan. Evropska je komisija 2005. godine direktivom zabranila upotrebu azbesta!
Prema informacija sa platforme Evropske komisije, azbest je opasan samo ako se trga i ako se njegova vlakna nađu u zraku – kao azbestna prašina. Udisanje tih vlakana može uzrokovati opasne bolesti. Međutim, one su vrlo rijetke kod ljudi koji se ne izlažu velikim količinama azbesta. Uglavnom se pojave kod osoba koje redovito rade ili su radile s azbestom.
Direktivom 1999/77/EZ zabranjene su sve primjene azbesta od 1. siječnja 2005. Osim toga, Direktivom 2003/18/EZ zabranjeno je vađenje azbesta te proizvodnja i obrada proizvoda od azbesta. Međutim, najveći je problem izlaganje azbestu tijekom uklanjanja, rušenja, servisiranja i održavanja. Direktivom 2009/148/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. studenoga 2009. o zaštiti radnika od rizika povezanih s izlaganjem azbestu na radu propisuje se stroga kontrola izlaganja svim vrstama i oblicima azbesta.
Zapanjujući su, ipak, podaci na koje se poziva Veljović u radu – sve bolesti vezane za azbest se manifestuju nekoliko godina nakon kontaminacije i neizlječive su.
“Šestog juna 2006. godine, američka državna ekspertna komisija je dodala rak larinksa (dijela grla) na listu bolesti direktno povezanih sa izloženosti azbestom. Američki “Institute of Medicine” (IOM) je zaključio da opsežne studije i ispitivanja dokazuju uzročno-posljedičnu vezu između izloženosti azbestu i raka larinksa (dijela grla koji sadrži glasne žice)”, navodi se u Veljovićevom radu.
Na tragu ovih informacija, dobili smo i odgovor jedne od američkih organizacija, Nacionalne akademije znanosti i medicine (The National Academies of Sciences, Engineering, and Medicine). Prema onom što su nam dostavili, doznaje se da azbest može ući u pitku vodu iz erozije prirodnih ležišta, rudarske operacije ili cementirane cijevi koje sadrže azbest (ATSDR 2001).
Dobro je poznato da je voda – izvor života. No, šta ako je voda, koja protičući kroz azbestne cijevi i ulazeći u naš organizam, zapravo nesigurna? Tada voda poprima posve drugo značenje. No, ako je suditi po onom na što upućuju iz Vodovoda, pozivajući se pritom na autoritete iz Svjetske zdravstvene organizacije – razloga za paniku nema.
