Stručnjaci u oblastima obrazovanja i zdravstva svjedoče da prekomjerna izloženost djece digitalnim platformama od rođenja preko predškolstva do adolescencije, nosi rizike i izaziva posljedice sa kojima roditelji teško mogu da se bore bez sistemske podrške i pomoći koju trebaju.
Vaspitači, pedagozi, psiholozi, logopedi i psihijatri posljednjih se godina, a naročito nakon početka pandemije zbog koje su djeca bila vezana za digitalne uređaje više nego ikad prije, susreću sa pojavama koje su moguće posljedice bilo prekomjerne upotrebe ekrana, bilo izloženosti štetnim sadržajima na internetu.
Dječiji i adolescentni psihijatar u Bolnici “Doktor Mladen Stojanović” Prijedor Sanja Škrbić Jarić navela je da je u najranijem uzrastu najvidljivije pogođen govor i da dijete koje ima ekran pred sobom uopšte nema potrebu za živom komunikacijom, te je socijalno izolovano.
“Imala sam u ordinaciji dijete od tri i po godine. Roditelji nemaju autoritet i ni ne trude se, štaviše i oni su na telefonu, čak i za vrijeme pregleda. Imala sam i dijete od 2,5 godine nerazvijenog govora kao posljedice izloženosti ekranu. Uključene su sve relevantne struke i došlo se do napretka. Što se ranije jave, efikasnije će se problem riješiti, te bi dobro bilo i da kolege pedijatri ne čekaju sa upućivanjem logopedu, defektologu, psihologu i psihijatru”, rekla je Škrbić Jarić.
Ona pojašnjava da djeci koja su dugo vremena pred ekranom nedostaje samopouzdanje jer su bila lišena stimulacije, ekran im je zamjena za sve, pruža im osjećaj sigurnosti, a oduzimanje uređaja nerijetko vodi do histerije.
Vaspitač u Dječijem vrtiću “Radost” Prijedor Biljana Pavlović kaže za da su velike promjene nagore u razvoju govora kod djece danas u odnosu na period od prije desetak godina, ali da se ne može dijete okriviti za ranu i pretjeranu izloženost digitalnim sadržajima, budući da ih nameću odrasli i socijalna sredina.
“Nedovoljno razvijen govor, nepravilno izgovaranje glasova, oskudan rječnik, destruktivno ponašanje i oponašanje likova iz crtanih filmova i video igara najčešći su pokazatelji pretjerane upotrebe multimedijalnih sredstava. Nemoguće je dijete izolovati od digitalnog svijeta, jer ga on okružuje gotovo svuda, ali se može kontrolisati od koje godine će mu biti izložen i dostupan”, istakla je Pavlovićeva.
Školski pedagog Bojana Vučenović rekla je da djeca koja smisleno koriste internet imaju strukturisano vrijeme, dobro su organizovana i imaju društveni život, a da ona koja i po sedam-osam časova provedu za ekranom imaju pad uspjeha i promjene u ponašanju poput pospanosti, odlutanosti, pretjeranog korištenja slenga.
“Najveća je odgovornost na roditeljima, a i prosvjetnim radnicima je potrebna edukacija i sistemska podrška. Odgovor je potrebno osmisliti, pa neka traje i godinu dana, ali da se uradi, jer su promjene toliko brze da ih ne možemo pratiti”, ističe Vučenovićeva.
Ona je naglasila da ima dobrih primjera gdje su zajednički i na istoj strani bili i stručna služba škole i odjeljenjski starješina i roditelji i da u takvoj situaciji rezultat ne može izostati.
“Listajući dnevnik, kod jedne učenice primijetila sam da su ocjene sa stabilne četvorke pale na dvojku. Intenzivnom komunikacijom i sa njom i sa roditeljima, na kraju i sa policijom, došli smo do toga da je bila meta muškarca od 50 i više godine koji joj se predstavio kao momak od 25 godina i sa kojim je bila u neprestanom kontaktu onlajn. Za otvaranje je trebalo dosta vremena, ali sam ponosna na povjerenje i na prijateljski odnos sa đacima uz, naravno, postavljene granice. Kritika je uvijek podsticajna, nikad optužujuća”, rekla je Vučenovićeva.
Logoped Mirjana Simić kaže da se u posljednje vrijeme povećava broj djece koja imaju teškoće u razvoju govora i da istraživanja pokazuju da je to posljedica ekranizma, a da je ona u svojoj praksi najčešće imala dvogodišnjake koji uopšte ne govore, što je veliki alarm.
“U prve tri godine, u tom periodu intenzivnog razvoja, dijete treba da ima konstantnu živu interakciju, komunikaciju, stimulaciju, a to je najbolje u porodici i sa vršnjacima. Bez toga, u najboljem slučaju razvoj će `samo` kasniti, a u težim slučajevima imamo razvojne smetnje i poteškoće. Dijete pred ekranom je u jednom položaju, komunikacija je jednosmjerna, ali se posljedice ponekad primijete tek pred polazak u školu”, pojašnjava Simićeva.
Ona je naglasila da ekranizam nije zabluda i da će biti sve veći problem ukoliko se pristup roditelja ne bude mijenjao, a da bi i pedijatri ranije morali upućivati djecu logopedima, defektolozima, psiholozima, jer se ranijom intervencijom rezultati postižu brže i bolje.
“Nikako da se shvati da mi nismo bauk, već smo prijatelji razvoja. Ne treba nas se plašiti. Krajnje je vrijeme da roditelj preuzme odgovornost, da se više interesuje, da sazna što više o razvojnom periodu, da bi mogao da prati i uoči odstupanja. Moraju da krenu od sebe jer se danas o tome mnogo govori i ne može izgovor biti da se nema gdje potražiti pomoć”, rekla je Simićeva.
Psiholog u Centru za socijalni rad Prijedor Sanja Topić kaže da izlaganje djeteta virtuelnom svijetu u najranijem uzrastu na račun žive komunikacije neminovno vodi problemima u živoj komunikaciji i dovodi do manjka empatije.
“Dijete nije naučeno na osjećanja drugih jer telefon ne daje povratnu informaciju o tome. I škole i roditelji nam se obraćaju zbog sajber bulinga, sve prisutnijeg oblika vršnjačkog nasilja. Počinioci se ne bi isto ponašali kada bi fizički bili u prisutvu žrtve. Imali bi osjećaj kako je tom djetetu, vidjeli bi ga kako plače, tuguje, ne spava, ne jede i sigurno bi drugačije reagovali nego kada su za te informacije uskraćeni”, dodaje Topićeva.
Ona pojašnjava da rano izlaganje djeteta ekranu dovodi do disharmoničnog razvojnog poremećaja, do poremećaja iz autističnog spektra i usporenog razvoj govora, a da ekranizam u kasnijem uzrastu dovodi do promjena u ponašanju, odražava se na uspjeh u školi i negativno utiče na socijalizaciju.
Prenosi mondo.ba
