EUROTALIBANI: Terorizam sa billboarda

Ugrožavanje temeljnih vrijednosti demokratskog društva, dolazilo ono od vjerskih ekstremista koji sekularizam proglašavaju zločinom i zagovaraju islamsku državu u BiH ili od finansijskih talibana, koji su zarad profita u koga jedino vjeruju spremni na sve, se ne smije tolerisati.

Sofisticirani totalitarizam kvazidemokratskih vlasti u tranzicijskim vukojebinama, poput tamnovilajetske, temelji se na proizvodnji pristanka svojih podanika na njega.

PROSTITUCIJA IZA NACIONALNIH TARABA

Kriminalizacija kompletnog društva (odnosno, njegovih najširih slojeva) i masovno korumpiranje vlasti svojih građana ključne su poluge tog procesa.

Od ratnog uvlačenja mase u sitne krađe i zločine, programiranog kao sigurna barijera postavljanju neprijatnih pitanja vlastodršcima, o njihovoj mega pljački, ratnom profiterstvu i zločinu protiv čovječnosti (jer, u situaciji u kojoj smo svi lopovi, razlika između nas više nije suštinska, etička, nego tek u „sposobnosti“ – neko krade krave i televizore ili drva iz šume, a neko milijarde humanitarne pomoći i kompletne fabrike), do budžetskog plaćanja odanosti čitavih slojeva stanovništva (koje se zaražava sebičnošću, društvenom neodgovornošću, pohlepom i nezainteresovanošću za drugog – „Daj ti meni, a za ostale me zaboli…“ filozofija je koju je vlast uspjela proširiti na kompletno društvo). Savršeni je to mehanizam koji potencijalne kritičare i prevratnike pretvara u saučesnike, te ključne protivnike uvođenja pravne (& pravedne) države. A sve pod licemjernim zajedničkim sloganom o odbrani nacionalnih interesa.

U tu sliku uklapaju se i „pravni subjekti“ (firme, organizacije, institucije,…) koji sitno (i manje sitno) kršenje zakona, koje je vlast, sračunato učinila obaveznim dijelom preživljavanja (da bi ih u nastavku mogla ucjenjivati i kontrolisati) ili trku za profitom, u poremećenom suicidalnom sistemu u kome je glavni poslodavac opet vlast, plaćaju (u redovnim ratama) služenjem interesima svog najznačajnijeg poslovnog partnera.

ZLOČIN BEZ KAZNE

U tom svjetlu treba posmatrati i čitavu seriju skandala, u vidu zabrana i skidanja plakata nekih nevladinih organizacija i udruženja građana (što je tek vrh ledenog brijega neprihvatljivih aktivnosti te kompanije!), koji je ovdašnjoj javnosti priredila firma Europlakat (a o čemu smo već ranije pisali – pogledati na:

http://zurnal.info/home/index.php?option=com_content&view=article&id=1121:samir-estan-europlakita&catid=54:samir-sestan&Itemid=124).

Kapitalistički makijavelizam i hladna tržišna logika, rukovodstvo te firme doveli su do zaključka da je u zemlji kao što je Bosna i Hercegovina ne samo moguće, nego i finansijski isplativo dezavuirati demokratiju i pravnu državu, kad god je to u interesu vladajuće oligarhije.

I da to ne proizvodi nikakve(!), a pogotovo ne pravne posljedice po firmu i njene čelne ljude.

Umjesto preciznog regulisanja prava i obaveza firmi čije aktivnosti mogu imati uticaj na javno mnijenje, te optužbi za narušavanje ustavnog poretka i drakonskih kazni (sve do zabrane daljnjeg rada firme i smještaja u KP domu Zenica za odgovorne) koje bi trebale da budu opomena svima koji se misle usuditi na slična (ne)djela, na djelu je potpuno sistemsko ignorisanje pravnog nasilja i antidemokratske djelatnosti.

Najnoviji slučaj, sa zabranom plakata Centra za humanu politiku (koji je na ponovno predizborno potenciranje priče o nacionalnom, uzvratio proglašavanjem penzije od 160 KM nacionalnom sramotom, a kriminala i korupcije u političkim vrhovima i opstrukcije euro-integracija nacionalnom izdajom – što je, izgleda, pogodilo neke krugove u RS), ukazuje na namjeru Europlakata da utiče na predstojeće izbore (pri čemu nikako ne treba zaboraviti da mi vidimo samo vrh ledenog brijega manipulacija, zloupotreba i ataka na građanska prava i slobode, koje ta firma vrši).

KOJA JE SLIČNOST IZMEĐU NAOMI KEMBEL, ČUVARA U LOGORIMA SMRTI I ZAPOSLENIH U EUROPLAKATU

Europlakat se tako, svojevoljno, pretvorio u oružje vladajuće oligarhije. Postavši dratičan primjer služenja političkim moćnicima, nauštrb interesa građana, a zarad uskih poslovnih interesa kompanije.

Pritom je jasno da u temelju njegovog djelovanja nije politika (čak su, da bi stvar bila autentično bosanski komična, u tri najpoznatija dosadašnja skandala, štitili svaki put političke moćnike iz drugog konstitutivnog naroda). On se samo okreće prema izvoru moći i novca. I ponaša u skladu sa postavljenim pravilima. Što ga, naravno, ne amnestira od odgovornosti. Jer, nastranu tržišni fašizam i proždrljiva logika kapitala i ovdašnja poremećena stvarnost, ljudska bića imaju sposobnost izbora. Na konkurs za čuvara koncentracionog logora u nacističkoj Njemačkoj, iako je bilo dobro plaćeno „radno mjesto“ jednostavno se nisi morao prijaviti. Ili – kao što to ovih dana pokušavaju na sudu objasniti Naomi Kembel – ne uzimaju se dijamanti iz ruku diktatora, do lakata umrljanih krvlju.

Veza između kapitala i politike, naravno, nije ovdašnje otkriće. Ona postoji oduvijek i svugdje (što ne znači da je se treba prihvatiti kao normalnu, naprotiv). I o međuovisnosti politike kapitala i medija (odnosno, svih kreatora javnog mnijenja) mnogo se priča na prostoru ex-Jugoslavije. Ali ovako drastičan, otvoren, primitivan primjer cenzure i ugrožavanja elementarnih načela demokratije i pravne države, naprosto je nezabilježen. Mada i sasvim u skladu sa nivoom političke kulture u zemlji.

U Europlakatu su, očito, zbog političke težine onih koje štite, do te mjere uvjereni u svoju nedodirivost (ili, dodikovskim rječnikom: da ih svi kritičari mogu povući za neku stvar) da ne osjećaju potrebu ni da skrivaju to što rade i smišljaju neke nemušte formulacije, tipa „tehnički problemi“ itsl. nego svoje nasilje provode otvoreno. Čak prijeteći žrtvama.

NEMA NIŠTA GORE NEGO KAD JE KASNO

Reakciju vlasti, koja bi ovo trebala sankcionisati, teško da ćemo dočekati. A ukazivanje na činjenicu da se posljednji skandal događa u RS, u cilju zaštite režima verbalnog teroriste i potencijalnog „pacijenta“ jal’ klinike na Sokocu jal’ hipotetičkog „Tribunala za bivšu Bosnu i Hercegovinu“, kratkovidi je kretenizam. Jer je problem preozbiljan da bi ga „potrošili“ na naše uobičajene nacionalno-političke obračune.

Problem je u našem pristajanju na ulogu zbunjenih. U vlastitoj korumpiranosti, komformizmu, pa čak i u kukavičluku. Koji čitavo ovo vrijeme i održava ovakav sistem i mafiju na vlasti. Problem je što je to uvijek nečiji tuđi a ne naš problem. A kad je naš, e onda je onim drugima tuđi. I što je, kad svi shvate da je to ipak zajednički problem, najčešće, kasno.

Ugrožavanje temeljnih vrijednosti demokratskog društva, dolazilo ono od vjerskih ekstremista koji sekularizam proglašavaju zločinom i zagovaraju islamsku državu u BiH ili od finansijskih talibana, koji su zarad profita u koga jedino vjeruju spremni na sve, se ne smije tolerisati.

Stoga je jedini pravi odgovor žestoka reakcija nevladinog sektora i medija. I istovremeni pritisak i na firmu koja krši Ustav i na vlast koja to ne samo toleriše nego otvoreno podržava, podstiče ili čak zahtjeva.

Sve dok se problem ne riješi. I mogućnost ovakvih manipulacija i zloupotreba, jednom za svagda, ne isključi.

(SodaLIVE.ba/Zurnal.info)