Piše: Amar Memić/Faktor.ba
– Kada smo se vratili 28. juna 1999, došli smo na porušeno, kuća minirana, njive obrasle, nije se moglo prići. Uzeli smo makaze i trnokop i krenuli malo pomalo, sve od početka – ispričala je Anđelka Spasojević, lukavačka pjesnikinja koja se 1999. godine sa mužem Mirkom vratila u Tumare iz kojih ih je protjerao rat.
Prema statistikama UNHCR-a, do 2005. godine u Federaciju Bosne i Hercegovine vratilo se 247.842 građana srpske nacionalnosti, a od toga 3.105 u općinu Lukavac, odakle su i naši sagovornici. Anđelka i Mirko Spasojević bili su primorani da napuste Tumare, mjesnu zajednicu udaljenu 18 kilometara od Lukavca, u kojoj su živjeli i tokom rata, sve do 1995. godine. Do povratka 1999. godine živjeli su pretežno u Kakmužu, te jednu godinu u Doboju.
– U Doboju sam radio, a isplaćivali su me sa 22 jajeta – prisjeća se Mirko svog života u Doboju.
Kako kažu, ipak je najljepše živjeti na svome, što i jeste razlog njihovog povratka u Tumare. Do ove porodice putuje se starim putem, punim rupa, kroz šumu, a prolazi se i pokraj nekadašnje ratne linije Malinjak. Kada dođete do bašče, uočit ćete dvadeset godina truda koji se prepoznaje u lijepo sređenom dvorištu i obnovljenoj kući.
U početku su noćili u porušenoj zgradi i kod komšija u Panjiku, a kada se pojavila međunarodna organizacija CRIC iz Italije u Panjiku, Anđelka ih je molila da im pomognu napraviti kuću.
– Hoću kuću ili ću se objesiti! – riječi su kojima je Anđelka 2. augusta 1999. godine postavila nove temelje, a u oktobru te godine i uselila u novu kuću. Iako su ostavili 164 kvadrata kuće 1995. godine u Tumarama, a sada dobili tek 60 kvadrata, kažu da su i više nego zadovoljni i sretni da ponovo žive na svome.
Pomagali su dobri ljudi
– U Lukavac se tada nije smjelo sići, nisi smio reći da si Srbin – opisuje Anđelka odnose sa sugrađanima iz tog vremena. Međutim, kako kaže, bilo je ljudi koji su joj pomogli, a kao primjer navodi doktora Mirsada Jarakovića, koji joj je u najstresnijim situacijama osim recepta jedanput dao i novac za lijekove. Doktor je bio svjestan da njegova pacijentica teško živi.
– Rijetko se susreću takvi ljudi – veli Anđelka.
Nakon godine koju su proveli tek da prežive, uz uštipke za večeru, dolazi do formiranja Mjesne zajednice Tumare. U toj 2000. godini mještani biraju Mirka za predsjednika, a Anđelku za sekretara Mjesne zajednice. To je trajalo četiri godine, a onda su istjerani, i kako kažu, lažno optuženi da su pokrali neke stvari iz Doma kulture. Od tada Anđelka ne vjeruje u političke stranke.
Od Općine Lukavac kao donaciju dobili su 20 ovaca, a od strane organizacije plastenik, što im je dosta pomoglo, pa se sada bave uzgojem povrća i stočarstvom. Donedavno su imali određenih problema sa pripadnicima drugih naroda. Kako kažu, u godinama po povratku bavili su se prodajom šumskih gljiva, to je bio jedini način zarade mnogih Srba koji su se vratili u naselje, međutim, tokom noći dolazili su ljudi iz Kladnja i Živinica i gljive brali bez dozvole.
– Govorili su nam da su to njihove šume, iako su to privatni posjedi nas i naših komšija – priča Anđelka.
Još i danas, nakon 20 godina od povratka, žive teškim životom, prije pet godina kuća je počela ponovo da propada, Federacija BiH ne odgovara na molbe za obnovu.
A kako sve to izdrže psihički?
Anđelka kaže da je svoj spas pronašla još 1992. godine kada je napisala svoje prve stihove.
– Od jednog običnog vica napravila sam pjesmu, kada sam je dala na čitanje učiteljici, mojoj imenjakinji, rekla je da nastavim da pišem. Tih noći uz zapaljenu krpicu u fildžanu sa masti znala sam napisati i do petnaest pjesama – prisjeća se.
Članovi SDP-a prikupili novac za knjigu
Za izdavanje prve knjige molila je u Doboju i Bosanskom Petrovu, nisu joj izašli ususret, a onda je igrom slučaja Mirko krenuo na sastanak SDP-a u Lukavac, a ona s njim u Dom kulture. Tu je srela Mihada Sakića, tadašnjeg direktora Doma kulture u Lukavcu koji joj je vrlo rado izašao ususret, ne gledajući na njenu nacionalnost. Za tu knjigu donaciju od 140 KM prikupili su članovi SDP-a.
Anđelka i Mirko imaju dvoje djece, četiri unuka i jedno praunuče. Kako kažu, oni su otišli “trbuhom za kruhom”, četrdesetogodišnji sin radi kao terenski radnik po evropskim zemljama, a godinu starija kćerka živi i radi na području RS-a.
– Knjige su isprva bile namijenjene samo njima, tek da imaju, a nakon pete poklonjene knjige sam počela sa prodajom – kazala je Anđelka.
Izdala je šest knjiga, prvu uz pomoć SDP-a, a ostale uz pomoć svoje majke i sestre, a posebno se zahvaljuje Mevlihi Delosantos, koja je kupila 30 knjiga uoči Božića i tako pomogla Anđelki da plati struju i preživi zimu. Sistemom “knjiga knjigu piše”, Anđelka Spasojević nastavlja svoj rad. Ona je živi primjer da i težak život može da ima svoje svjetlo na kraju tunela.
Nije tacno da u Lukavcu nisi smio reci da si Srbin.