Puračanka Amila Mujkić koja se od svoje desete godine bavi pisanje i iza sebe ima objavljenu zbirku odabranih priča i pjesama, na svom Facebook profilu objavila je kratak tekst koji je posvetila svom Puračiću. Mjestu koje iz godine u godinu propada i biva totalno zaboravljen, prije svega od Mjesne zajednice i većine svojih Puračana, a tek onda svih ostalih…
Amilin tekst možete pročitati u nastavku:
Mom Puračiću
Rekoše mi da si samo neko običan i da si samo privremeno takav kakav jesi.
Namrštila sam se i istog trenutka počela da dokazujem da to nije tako. Puračić je kažu, jedno pozamašno selo.
“Ne, on nije selo. Nije on ni grad. To je jedna velika čaršija. Čaršija koja ima dušu. Čaršija sa godinama tradicije, starosti i ljepote. Ima tu nešto posebno. Miris koji upijam u svaku poru svoje kože i svakoj predajem posebnu pažnju. Spomenik u čaršiji, tako čvrsto stoji. Čvrsto i ponosno. Puračka škola – 130 godina postojanja te ljepote. Kroz nju je prošlo mnogo generacija. A puračaci? To su ljudi puni ljubavi, snage, želje za životom.
To su ljudi koji će sa tobom podjeliti zadnje parče hljeba i uljepšati ti jutro sa onim zvonkim: “Jutro komšija” uz razvučeni osmijeh. Puračaci su posebni ljudi”, kažem im. A oni mi i dalje ne vjeruju.
Kažu: “Ma Puračić je samo vašar”
“Ne! Puračić je Kulturno-umjetničko društvo, Puračka Sehara, Mekteb, Džamija, Crkva, Škola, Bajramski vatromet, zajednički iftar, promocija knjige. Puračić je dom velikih umjetnika – pjevača, svirača, pisaca, slikara i sportista. Ljubav prema njemu je neizmjerna. Ona se gaji od rođenja i nikad ne naraste toliko da možeš reći da je dovoljno. Nikada nemoj dirati lava dok spava, niti Puračanu njegov Puračić. On je nešto posebno. Nešto za što čak vrijedi i život dati. Braniti ga svim svojim snagama.”
I dragi moj Puračiću, tek kad mi u oku vidješe suzu, povjerovaše mi da nisi samo običan i prolazan. Zašutjeli su oni, ali ta je tišina rekla mnogo više od bilo koje riječi.
Puracic ,carsija.Puracaci dobri ljudi,dobri radnici,,prijatelji.A danas kad dodzes u carsiju nesto joj fali .STA,duh ljudi,fale im neki ljudi koji su pravili carsiju carsijom.Znam po pricama a i sam sam to zivio mi Lukavcani som isli u CARSIJU da bi aksamlucili,govorili sa ljudima ,sjedili svi zajedno muslimani,pravoslavci,pjevali iste pjesme,postovali svaciji nam i adet.Slavili se svi praznici zajedno.Ove godine sam za Bajram bio u PURACICI i tad pade mi napamet stara pjesma NI BAJRAMI VISE NISU KAO STO SU NEKAD BILI i bi mi nesto tesko. nije bilo onog ili enog mirisa i atmosfere.U tomtrenu sjedo u autobus ispred Puracke skole i odoh tuzan a ne vese razdragan ko NEKAD Pozdrav svim Puracacima ma gdje bili
Postovanoj Amili hvala na divnom tekstu i divnim zeljama da se Puracicu vrati nekadasnji sjaj.
De prodji Puracicem zivota ti od Zaica do klanca, da vidis jad i cemer. Da ne govorim malo gore uz Bukvu da se popnes, pa da vidis elitu koja se spusta nocu, ne bi li sta polupala u toj tvojoj Carsiji.
Joj sto ne mogu ove patetike, a svaki drugi Puracanin bi guz'ce dao za stan u Lukavcu.
A Zaboravila si spomenut ciganiju i par pijandura koji ga unistavaju iz dana u dan.
Sto ne spomenes covjeka ljude koji su jednom pomagali puracicu rupcagi.